Dovoljno sam veliki idealist, da me ne biste krivo shvatili, i ne doživljavam svoje nepozivanje na svečanost obilježavanja 27. obljetnice osnivanja vinkovačkog HDZ-a na osobnoj razini. Smatram jednostavno da je velika “hrabrost” održavati ovakva evociranja bez onih ljudi koji su “podmetnuli leđa” i u ona teška vremena i nesebično se i odlučno dali u obranu svih onih vrijednosti kojima smo stremili u to olovno doba čuvene hrvatske političke šutnje na Miloševićevo divljanje srpskog fašizma.

Bio je to uspješni početak hrvatske pripreme za (oružani) odgovor srpskoj težnji za okupacijom hrvatske grude, potpomognut iznutra protuhrvatskim snagama. Daljnji tijek povijesnih zbivanja je poznat.

Da smo kojim slučajem mrtvi, dolazili bi današnji rukovoditelji HDZ-a na naše grobove polagati vijence u čast sjećanja na svoje prve predsjednike.
No, mi smo, na njihovu veliku žalost još uvijek živi. I ne trebamo im remetiti njihove mirne živote, razbuđivati njihove snove “pravednika”, ne trebamo ih uzbuđivati ili, ne daj Bože, uznemiravati njihove “čiste” savjesti.

Ne, nije to nimalo slučajno. Zadnji sam puta bio pozvan 16. prosinca 2002. godine na obilježavanje 13. obljetnice osnivanja HDZ-a u vinkovačkoj općini i održao prigodni govor, za kojega sam dobio ovacije u prepunom vinkovačkom kazalištu Joza Ivakić. Govor sam održao na nagovor Milke Vide, novinarke, kada mi je pristupio jedan od organizatora i pitao me želim li govoriti. Umjesto mene odgovorila je Milka Vida i rekla DA. Tada sam bio pozvan za govornicu kao prvi predsjednik OOHDZ-a Vinkovci. Aplauz se nije dugo stišavao. Govor je bio kratak i nadahnut. HDZ je tada bio u oporbi na državnoj razini. Moj je govor bio posvećen toga dana iznenada preminulom Ivanu Treberu, mome dobrom prijatelju, ratnom predsjedniku vinkovačkog Izvršnog vijeća i predsjedniku vinkovačkog Kriznog stožera, a završio je posljednjim stihom Matoševe domoljubne pjesme-molitve “Gospa Marija”.

Kazalište se diglo na noge, svi osim onih koji su sjedili u prvom redu (Šeks, Čobanković i domaći), koji su se nešto došaptavali. Valjda su se bojali moga povratka na političku scenu….

Čitajući vaše postove, uočavam da se slično događa i u drugim sredinama. Pitam se kome to smetaju utemeljitelji HDZ-a?

Tvrdim da je HDZ danas duboko bolesno tkivo, razoreno malignim stanicama vlastohleplja, koje radi o glavi svom vlastitom narodu, a da to možda i ne shvaća šire članstvo.

Dokle je god takav kakav je, nema napretka hrvatskoj državi. Ili će se preustrojiti ili će nestati s političke scene. Znamo kako se preustrojiti. Samo i jedino lustracijom vlastitog kadra i vlastitog članstva. Ako se to ne dogodi, a ne vjerujem da će se pod aktualnim rukovodstvom dogoditi, sahranit će ga “udbaši”, bivši komunisti preobućeni u lijepa ruha Armanijevih odijela s kravatama, dobre sluge loših gospodara, uhljebništvo, klijentelizam, “mladež” kojoj škola ne ide od ruke pa se upisuju u HDZ (ili druge stranke) ne bi li nešto ušićarili, sveprisutna negativna selekcija.

Naglašavam još jednom, nemojte ovaj post shvaćati kao osobnu reakciju na nepozivanje. Shvatite ovo kao iskreni poziv na razum svima onima kojima je HDZ pružio sve, a oni za uzvrat niti HDZ-u niti hrvatskoj državi nisu dali ništa. Dali su samo sebi i svojim bijednim karijerama. Ako imaju imalo razuma, a ne sumnjam da ga imaju, znat će o čemu pišem. Hoće li se barem malo zacrvenjeti od srama? Sumnjam!

 

 Josip Peći /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.