Ne, ne rodi još plod slavnoga sjemena,
Ni danas naša polja nisu nimalo žetvena,
Narod ispašta radi suludog vremena
Sve mu je došlo iznad tjemena.
Pošten se nadao steći boljitka i prava,
No sirot stekao je roptvo pa se užasava,
Nadalje ga ološ progoni, tuče i pokorava,
Lopov potkrada, a lažov ismijava.
I dan-danas, nažalost, krotko janje hodi,
Domaći čoban ga tjera, strani vodič vodi
Na njive gdje rijetko išta rodi
Pa mu pri tomu kažu: Hajde se razonodi.
Mećava nastoji da nam puteve zatre
Da bismo zašli u zavijane tatre,
Zato naš barde, zazivaj pakla vatre
Prije nego ropstvo tvoj ropski rod satre.
MATOŠU
I dan-danas, barde, k’o u tvoje doba,
Poštena čovjeka trebaju za roba,
Pravdi i nadalje caruje zloba,
A za istinu se stječu zatvor i globa.
Domoljulje se smatra kao glupost,
Svugdje se osjeća užasna trulost,
Narod je protkalo beznađe i usnulost,
Jer mu smutljivci dokazuju mudrost.
Oporbu i sad u stopu uhodi žandar,
Strancima služi naš hrvatski vladar,
Koji nije voljan, mudar, a ni kadar
Ploviti uz bolji kompas i radar.
Svijet u nas gleda k’o u otpadni koš,
Hrvatska ugošćuje svakakav ološ,
Brojni se prodaju za pišljivi groš,
Kao i u tvoje doba – život nam je loš.
Pavao Jelović/Hrvatsko nebo
