Terezija Dedaković : ” Tonček “

Vrijeme:4 min, 48 sec

 

Ovu priču mi je neopisivo teško započeti. Osoba o kojoj pišem nije među živima, na njega me podsjetila moja prijateljica Kristina Pierobon a dio je naših života, premda su ga mnogi izbrisali iz memorije.

Pri kraju moje Dravske ulice stajala je malena, trošna kućica. Sa ulice , kroz otvorena vrata nazirao se zemljom nabiti pod a na samom pragu je sjedila krhka ženica, bijele kose, obučena u nekakve neprepoznatljive krpe, pognute glave sa gušom ispod vrata i drijemala. Bosa, sjedila bi na pragu čim bi granulo proljetno sunce pa do prvoga mraza. Nepokretna, nesvijesna svega oko sebe. Tako je životarila. Stariji su govorili kako je nijema, ne priča. To je bila Tončekova sestra.

Tonček, čovjek kojim se priroda poigrala na jedan krajnje brutalan način i dokazala nam na njemu svu strahotu svoje moći je bio je, za razliku od svoje sestre pokretan, sa teškom govornom manom, mentalno i fizički prikraćen. Kada ga se sjetim preplavi me val neke tuge, sjete ali i bijesa prema nekim ljudima koji su bili sve samo ne ljudi.

Hodao bi selom, bos-ljeti i zimi. Na sebi je siromašak nosio nekakve prnje koje nisu bile ni za baciti u smeće. Hlače su mu uredno bile zavezane špagom, da mu ne padnu. Mršav, obrašten, neobrijan. Hodao bi selom i tražio posao. Velike gazde bi uredno koristile Tončeka za najteže, najgrublje i najprljavije poslove. Nije bilo štale koju Tonček nije počistio. Za nagradu bi dobio komad kruheka. Vječno je žvakao kruh, koji je u većini slučajeva bio star nekoliko dana i gazdama je bilo svejedno, dali ga Tončeku ili bacili u napoj svinjama. Kada bi nekome krepalo živinče u štali ili svinjcu, pozvali bo Tončeka i poslali ga pješice na Blata gdje su se u to doba pokapale strvine. U kuće nije bio puštan jer je zaudarao. Tonček je za mnoge predstavljao besplatnu radnu snagu, nije bilo bogatije babe koja nije Tončeka zvala da joj ištiha vrt. Sada vrtim nešto po glavi i mislim si-pa mater vam pokvarenu, lakomu, škrtu. Niste li tom jadniku mogli uz suhi kruh dati i komad slanine? Ne bi propali gamad jedna. Tonček nije znao za novac, još manje za njegovu vrijednost. Njemu je novac bio kruhek. Znao je za kruh i dragog Bogeka koji je bio tamo gore. Uredno bi dizao ruke i pokazivao ka nebu, nerazumljivim riječima dajući svima do znanja da je tamo gore dragi Bogek koji će kazniti sve zločeste a Tonček je dobar. Ima kruheka, koji mu je dao dragi Bogek. Ne Tonček, nije ti Bogek dao kruheka, dali su ti ga škrti gazde koji su te nemilice iskorištavali

Strahovito se bojao smrti. To se znalo. Dječurlija iz sela, okrutna kako samo djeca u svojoj zlobi znaju biti okrutna, poučena pričama od starijih ukućana trčala su za jadnim Tončekom i rukama imitirala vučenje uža crkvenih zvona. Siromašak je, u svom neznanju shvaćao što to znači. Umrijet će i zvonar će mu zvoniti. Tada bi se u njemu probudio neki bijes i nerijetko bi znao trčati za bezobraznom dječurlijom i svojim, samo njemu znanim rječnikom galamiti za njima. Dokonim babama je to bilo jako interesantno i grohotom su se smijale suzama koje su curile niz Tončekovo lice. To je bio prestrašan prizor. Tončekov život je bio jedna tužna priča, dokaz o ljudskoj pokvarenosti, zlu i iskorištavanju onih koji su bili jadni, slabi i gladni. Gadni pažnje i čovječnosti u ljudima koja je ovdje izostala.Za tanjur tople juhe nije znao jer mu ga nitko od ovih koji su ga iskorištavali nije ponudio. Bog neka im sudi, ja nisam mjerodavna za to.

Jednog dana je očito u dragom Bogeku dozlogrdila zloća koja je okruživala Tončeka. Pozvao si ga je k sebi, baš kao i njegovu sestru. Sahranjeni su tiho i bez pompe, baš kao što se sahranjuje sirotinja. Toplo se nadam da su ga prije smrti oprali i obukli kao što običaji nalažu u čistu odjeću koju za života nije nikada imao na sebi. Oni dronjci u kojima je hodao bili su sve samo ne odjeća. Za Tončekom su, jedan po jedan odlazili i bahati gazde kod kojih je radio. Smrt je nemilosrdna i dolazi po svoje.

Ne znam kako je dragi Bogek, tamo negdje u nebeskim visinama dočekao duše tih okrutnih, sebičnih i škrtih ljudi. Za Tončeka znam. Primio ga je u svoje krilo jer nas i Biblija uči – blago siromasima duhom, oni će baštiniti Kraljevstvo nebesko. Blago gladnima, oni će se nasititi. Ali jao vama, prije će deva proći kroz ušice igle nego bogataš doći u Kraljevstvo nebesko.

Znam da je Tonček negdje gdje nema gladi, hladnoće i ljudske zlobe, zla i pokvarenosti. Neiskvaren, uvjeren u dobrotu dragog Bogeka njegova duša je danas mirna i spokojna. Što je sa onima sa druge strane priče ne želim znati. Njih sam zaboravila, Tončeka pamtim. I nisam jedina koja ga pamti.

Čitajući danas razno-razne objave u kojima se veliča prošli sustav, onaj socijalistički, prisjećam se Tončeka i zaključujem da je onaj sustav bio sve samo ne human. Tončeka su trebali smjestiti u adekvatnu ustanovu u kojoj bi živio životom dostojnim čovjeka. Ali, nikoga nije bilo briga za njega osim obitelj kod koje je živio a koja je bila i sama siromašna.

Tončekove kuće danas više nema, napravljena je lijepa kuća koju je vlasnik uredio, sa lijepom okućnicom. Nerijetko sam znala baciti pogled na tu kući i u misli bi mi doletjela slika krhke ženice kako sjedi na kućnom pragu i bosonogog Tončeka.
Počivajte u miru Božjem. Vjerujući u Boga i njegovu pravednost, znam da je Tonček napokon u pravim rukama i da ima sve što za života nije imao. Ne kaže li crkveni nauk da je Bog ljubav, te da svima sudi po djelima njihovim?

 

 

 Terezija Dedaković /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.