METKOVSKO KADROVIRANJE

Nakon prvobitnog šoka “društvo” se osvijestilo i svakim danom postajalo sve samosvjesnije, samopouzdanije, zahtjevnije, pohlepnije, goropadnije,  samodostatnije,  samodopadnije, nužno i neophodno potrebno za normalan život i opstanak ove zemlje, kao da prije njih apsolutno nije bilo ničeg dobrog, zapravo ničeg.

Prema priči samih aktera sve je započelo za jednim šankom, u jednom kafiću, u Metkoviću, kada se grupa  prijatelja, oni kažu intelektualaca, onako s nogu odlučila malo  poigrati s njihovim gradonačenikom gospodinom  Stipom Gabrić, zvanim Jambo.Znamo što je iz toga proizašlo. Mnogi smo navijali za njih kao i za druge njima slične što su uspjeli s trona skinuti  “titane”, sasvim svejedno gdje i čije, pogotovo kad se to pokazalo vrlo uspješnim i djelotvornim za pojedina mjesta, općine i manje gradove. Puno se o tome pisalo i govorilo. Istina je kao i uvijek bila negdje na sredini. Ohrabreni svojim uspjesima, ti relativno mladi ljudi, uvidjevši opću situaciju državi, naizmjenično vodstvo lijevih i desnih, bez pravog centra. bez čvrste odrednice što je lijevo, a što desno, tko su koji i tu gužvu, tko su čiji, vješto su se ubacili u tu gužvu, shvativši kako ne mogu ništa izgubiti, već samo dobiti. Dobili su više nego što su se nadali i očekivali, puno više, čak i previše.U prvi mah ih je to šokiralo. Svjesni svojih mogućnosti i limita, u svakom pogledu, kao i nedovoljno potrebnih znanja, sposobnosti i iskustava, s dobivenih 19 mandata su bili zatečeni i prestrašeni.

Priznajem, mnogim građanima je to bilo drago, jer više nitko nije sam mogao sastaviti vladu sa svojom koalicijom. Činilo se da je nastao  odavno potreban, neutralan treći put, bez  ideologije, bez žeđi za vlašću, navještajući nužno potrebne reforme, zaokrete, poštenje, pravdu, pravednost, istinu, jednakost, manji državni aparat, skrb za najsiromašnije, modernu državu, učinkovitio školstvo, transparentnu upravu, primjerene poreze, …, napredak, boljitak,…dobar i sretan život za svakoga.

Izgledalo je predobro da bi potrajalo. Nije zapravo niti počelo.

Nakon prvobitnog šoka “društvo” se osvijestilo i svakim danom postajalo sve samosvjesnije, samopouzdanije, zahtjevnije, pohlepnije, goropadnije,  samodostatnije,  samodopadnije, nužno i neophodno potrebno za normalan život i opstanak ove zemlje, kao da prije njih apsolutno nije bilo ničeg dobrog, zapravo ničeg. Najedanput su sve znali, sve htjeli i bogme sve mogli. Zašto? Kasno je sad postavljati to pitanje. Svi su igrali svoju igru. Jedan željan vlasti pod bilo koju cijenu, dok se drugi pomalo kockao, jer je znao kako od te suradnje ne bude ništa. Bila je eksperimentalna  vlada s “uvoznim” premijerom, koji je na kraju parade ili balade ispao najbolji. Brzo je prokužio čemu bi trebao služiti i zašto je doveden, pa se “osamostalio” i pokazao da se baš sa svakim ne može uvijek  svugdje igrati i iskorištavati ga, za svoje egoistične ciljeve, pod egidom “najboljeg mogućeg” za državu i narod.

Znamo kako je to završilo, kao i tko je kako, od glavnih aktera u tom “vodvilju” igrao, tko je izgubio, a tko profitirao. “Oba su pala” – istina, taj cilj je ostvaren. Nisu samo oba pala, nego su i njihove političke stranke dobro uzdrmane. Zbog čega , koga i zašto? To se isto  zna. Više se ne mora naslućivati. Kuda to sve vodi? To je pravo pitanje, jer oni koji bi taj put htjeli samostalno trasirati su potpuno nesposobni – diletanti, rekao bi pokojni  predsjednik Tuđman.

Game is over!  Maske su pale! 

Ipak, oprostimo im, jer ne znaju što čine. Iz egoizma, narcisoidnosti, neznanja, nerazumijevanja, provincijalnog iskustva, mesijanskog poriva, političkog neiskustva, vjerske prostodušnosti, plemenske poslušnosti, sinovske odanosti, “obiteljske” filozofije, grozdovske povezanosti, hrastovske tvrdoglavosti, sektaštva, lažne bogobojaznosti, obmanjivanja javnosti, intelektualne uskogrodnosti, introspektivne nemogućnosti, svemoguće motivacije, tajkunske potpore, vjerske svemogućnosti, patrijarhalne ustrojenosti,…. Sve im se izmiješalo, izokrenulo i preokrenulo. Postali  su gori od onih na koje su ukazivali, kao na nešto negativno, što koči naš razvoj, koga treba smijeniti, čiji rad treba reformirati, što su dokazivali,  svojim nekad dobrim primjerima u ruralnim, malograđanskim, “svaki svakog poznaje”, “svatko je svakome netko i nešto” okruženjima, modelom i metodama djelovanja.

Vjerujem u njihove dobre namjere. Budimo iskreni, oni to što bi htjeli nemaju s čim, kao ni skim napraviti, pa se “jadnici” dovijaju na sve moguće i nemoguće načine.

“Potrošili” su već sve “svoje” sa viskom spremom, uskoro je i viša gotova. Najbezbolnije je to riješiti novim statutom ili pravilnikom. To ništa ne košta, osim malo vremena za osmišljavanje i uslojavanje. To nije niti nezakonito. Mogli bi oni, poput mnogih ostalih te nužno potrebne diplome kupiti, ali oni nisu takvi. Oni otvoreno kažu zašto mijenjaju statut, nema veze čiji, danas hrvatskih voda, sutra neki drugi, po potrebi. U takvim državnim tvrtkama trebaju imati ljude od povjerenja, svoje ljude, nema veze u kakvom su srodstvu. Bitno je da to ne budu uhljebi, već političari. Ne kužim, al’ nema veze.

U svemu tome ipak se pokazalo nešto dobro, čak i prihvatljivo: Učitelj, odnosno professor ne zna lagati. Rekao je istinu: “Ja sam ga gurao, jer ga poznajem i znam kako bi za to mjesto bio najbolji.” 

Možda i bi, ali Metković još uvijek nije Zagreb, a još manje Hrvatska.

Pohlepa uz neiskustvo je gadna stvar, pogotovo za početnike.

Ona priča uz šank, na početku ove priče, je bila slučajno, determinirano geografski i vremenski, uz niz pogodnih okolnosti djelomično uspješna. To nije bio pravi poticaj i model, za ići dalje na jednaki način, s istim ljudima i jednakim  idejama.

Mnogo toga još treba naučiti, mnogo toga iskustvom steći, “dinosaure” respektirati,  pametnije pitati i starije slušati.

Moja baba je znala reći: “Vidla žaba kak se konj potkiva, pa zdigla nogu.”

Ankica Benček/Dragovoljac.com/http://dragovoljac.com/Hrvatsko nebo