DIJANA IVA SESARTIĆ “Portreti” – nagradna izložba 3. hrvatskog međunarodnog triennala autoportreta Identiteti
Vrijeme:8 min, 26 sec
Otvorenje izložbe u utorak 29. studenog 2016. u 19:30h
Mala dvorana Galerije Prica
Trg Matice hrvatske 6
10430 Samobor
Izložba ostaje otvorena do 11. prosinca 2016.
Radno vrijeme Galerije Prica
utorak, srijeda, četvrtak 9 – 14h
petak 13 – 19h
subota, nedjelja 10 – 17h
KIPARSKI PORTRETI DIJANE IVE SESARTIĆ
Radost života i stvaranja baština je moja. Dijana Iva Sesartić
U vremenu koje nastoji zadovoljiti našu potrebu za promjenom te se dosjetka nametnula kao radost koja osvaja publiku, ponestalo je mjesta, ili su ona naprosto rijeđa, za stvaralaštvom koje poziva na kontemplaciju. Ta je pojava, kako piše najveći kiparski znalac Herbert Read (1964.), koju je uočio John Ruskin još polovinom 19. stoljeća (1854.), karakteristična za moderno doba. U suvremenom razdoblju postmoderne i novomilenijske umjetnosti nasljeđe brzine i inovacija pod svaku cijenu, zamijenilo se dokritnom inteligentnog korištenja svih povijesnih resursa. Sve su prisutnija brojna suprotstavljanja brzini: slow-foot, personalizirani proizvodi i turističke ture prilagođene potrebama i ritmu pojedinca, sociološke preporuke i sugestije za smiraj pred svakodnevnom vizualnom gungulom svijeta. Suprotno od radikalnog, kritičarskog, anarhoidnog pa i nihilističkog djelovanja umjetnika drugih medija, kiparstvo po svojoj definiciji, ako se nije izmaklo u svoju suprotnost ne-kiparstvo, da bi se uopće realiziralo, treba sačuvati nešto od povijesnih vrijednosti zanata – vještinu modeliranja, razumijevanje prostornih odnosa, napregnuće volumena, strukturiranje oplošja, iluziju vitalizma.
Portret, što izvorno znači poprsje neke osobe, je u svim medijima jedan od najzahtjevnijih oblika rada i traži od autora maksimalnu koncentraciju. Kada se radi uživo, traži da umjetnik i model uspostave zajedničku „vibru“, otvore komunikacijski most koji propušta prirodno i opušteno držanje modela s jedne strane, te nenametljivo ali oštro opažanje umjetnika, s druge.
Dijana Iva Sesartić jedna je od onih rasnih kiparica koja voli portret. Štoviše portretira po narudžbi, ali i sebi za dušu. Velika sam zaljubljenica ljudskog lica, izjavila je u jednom razgovoru za novine. Voli mijesiti glinu i graditi lica, hvatati izraze, naročita držanja, osmjehe i podsmijehe, oborene i širom otvorene oči, meku put i grublje lica, svijetlije i tamnije oči (to radi izvrsno!), naborana i glatka čela, duboko ili plitko usađene oči, markantnost obraza (jagodične kosti) i nosa, meku dječju put i ozbiljne bore zrelih ljudi. Ima bezbroj podataka koje sadrži lice i koje umjetnica iščitava da bi mogla iz njih stvoriti svoju predodžbu zadanog ili odabranog lica, odabrane osobe. U projektu koji je nastajao kroz dvadesetak godina portretirala je svoje kolege, uvažene javne ličnosti, znance, djecu. Stvorila je galeriju lica koje prepoznajemo po držanju koje dopire iznutra, pokazujući ponešto od svoje osobnosti.
Nije mi toliko do fizičke sličnosti koliko mi je do izraza koji će barem dijelomično otkriti karakter portretiranog, kaže umjetnica. Zapravo, to s karakterom je relativno, jer ona prije svega u potretima zaspisuje svoj autorski odnos prema modelu. Kako ga doživljava, i što joj znači. Ne bi se moglo reći za Dijanu Ivu Sesartić da pretjerano idealizira svoje modele; prije da ih poštuje, znatiželjno propitkuje i ovjekovječuje u trenucima živog pokreta, u tipičnoj i prepoznatljivoj pozi. Posebno je ponosna na bistu Marka Marulića, koja se nalazi u istoimenoj Gradskoj knjižnici u Splitu, i kojom se vrlo uspješno odmakla od lika koji je postavio svojim portretom Ivan Meštrović, a od kojeg su kolege kipari napravili stereotip. Marko Marulić kakvog ga je oblikovala Dijana Iva Sesartić mlad je i naočit, djeluje vitalno i inteligentno, sugerira svojim licem, kosom i držanjem vrijednosti koje će kroz vrijeme stvoriti i čiji smo mi baštinici.
Imala sam priliku gledati uživo brze i vješte pokrete ruku pune gline kojom kiparica dograđuje postavljeni kostur- nosač. Model, portretirana osoba, ne sjedi mirno već se slobodne kreće prostorom, a umjetnica dok razgovaraju o svemu i svačemu, pozorno promatra lice sugovornika i kipari. A lice raste. Prvo jedna, a potom druga polovina glave. Ne voli raditi posredno preko fotografije, jer tada nema žive komunikacije s modelom, a svjetlo je fiksirano na jednom mjestu. Rad uživo omogućava promatranje mijena, što lice zapavo i jest. Niz govornih grimasa, promjena raspoloženja, pognute i uspravne glave; sve se to ogleda na ovoj izložbi odabranih portreta. Maksimalna vještina i brzina rada ne znače ovdje kiparske krokije. Svi portreti imaju svoju ozbiljnost završenog rada, rada koji ne pokazuje izmučenost dugotrajnim modeliranjem. Radovi zrače autoričinim zanosom. Za razliku od većine muških kolega koji kipare skidanjem, kako bi iz gomile gline izdubili svoj portret, Dijana Iva Sesartić radi kako kaže po ženskom principu; ona gradi lica, glavu, vrat, leđa; oni rastu dio po dio, rastu i doslovno iznutra prema van, da bi ono napeto reljefno oplošje, koje jedino vidimo kada je poprsje konačno gotovo, zadobilo gdjekad grublju, gdjekat finiju finalnu obradu, što također pripada konačnom dojmu koju umjetnica želi postići. Brojni kiparski portreti čine se kao predah između javnih spomenika-skulptura:
Anđeo Rafael u Vranjicu kod Solina posebna je javna skulptura, koja tako burno i snažno živi u sredini u kojoj je postavljena. Obilaze je tek vjenčani parovi i dodiruju ribicu u njenoj ruci, oblače je navijači Hajduka, maskiraju je maškare svake godine. Zar to nije njen pravi život ? U Sućurju sam napravila i velikog sveca, zaštitnika pomoraca i ribara, putnika i namjernika, Sv. Nikolu, koji na staroj pumpureli diže ruku na blagoslov onih koji su sretno uplovili u luku i onih koji su tek krenuli na plovidbu. Portalne vratnice koje sam radila za crkvu Gospe Lurdske u Bijelom Viru kod Metkovića, moja su posebna posveta. …..Kameni monoliti ( četiri ), posvećeni antičkim elementima u novom urbanom naselju u Solinu, kao i na gradskoj plaži u Dugom Ratu, najnovija kamena skulptura Sv. Dujma, koju je grad Split dobio nakon 1500 godina, plaketa Fabjana Kaliterne za najzaslužnijeg sportaša godine, kojeg proglašava savez Športa grada Splita, Sv. Eustahije za Lovačko društvo itd.-
Tako nabraja umjetnica svoja djela, među koje svakako treba uvrstiti i manje skulpture snažne i monumentalne modelacije ženskih tema, među kojima je osobito dojmljiva trudnica. Kako je veliki dio moga života bio posvećen sportu, pokretu i tijelu, skulpturalno upravo snažno osjećam to kretanje mase, volumena kroz prostor. Ta me strast drži u skulpturi, u modelaciji – pokrenuti lavinu snage i života volumena iznutra, a ono što u tome najbolje poznam je upravo tijelo žene. To je i razlog zašto moj kiparski opus koji izgrađujem i na njemu radim još od diplome nosi naslov: Sve što znam o Ženi – objašnjava umjetnica.
Ovih je dana u okviru sjećanja na tragediju Vukovara i Škabrnje u Splitu pred njezinim kipom Dječaka Luminahodočastio cijeli Split. Taj je projekt nastao u suradnji s dr.sci. Vini Rakić, a predstavlja lik nevinog dječaka, čija mornarska odjeća leprša na vjetru i kojem na ispruženim dlanovima počiva svjetlo; vječni plamen nade i vjere. Dijana Iva Sesartić radi i u lakšim materijalima, pocinčanim i aluminijskim mrežama, s kojima ostvaruju druge vrste kiparskim problema. Opisujući svoj kiparski rast u Zagrebu stavila se nekako između koordinata konceptualnog promišljanja spomenika Ratka Petrića i njegovog portreta Josipa Račića u kojem je Račić prisutan tek vlastitim autoportretom (postavljen pred školom u Srednjacima) i Ivana Kožarića i njegovog krajnje pročišćenog i stiliziranog A.G. Matoša koji sjedi na gornjogradskoj klupi. Školovanje na Akademijama u Zagrebu, Sarajevu i Pragu dalo je umjetnici širinu i zamah, a poveznica između velike sanjalice, kako za sebe kaže i radoholičarke stvara djela koja osvajaju mjesta za umjetničku kontemplaciju.
Izložba portreta potvrđuje Dijanu Ivu Sesartić kao umjetnicu koja je kiparica u samoj srži te riječi, kako sama kaže, koja temperamentno, vješto i inteligentno modelira svoja djela, s velikim darom i velikim žarom, te koja je zauzela vidno visoko mjesta u suvremenoj povijesti kiparstva. Ova je izložba prilog toj tvrdnji i sasvim sam sigurna da niti jedna ozbiljna monografija, almanah ili slično, koja se bavi poviješću kiparstva neće moći zaobići ova djela, nabijena snagom jednostavnog i iskrenog kiparskog stvaralaštva.
Volim ljudska lica, njima sam posvetila veliko vrijeme prigodom studija, istraživanja, tražeći u njima upravo Lice Boga. Davno sam tom velikom portretnom opusu dala naslov Čežnja za Licem, naravno, po prekrasnoj knjizi teologa i svećenika Ivana Goluba. Ta ideja i rad nose me još iz vremena kada sam vježbala duhovnu sabranost i izgrađivala sebe tražeći čarobno svjetlo spoznaje o ključnim, nematerijalnim, egzistencijalnim pitanjima svakog čovjeka: tko sam, zašto sam, kamo idem? Bili su to dani u kojima sam izgrađivala jake korijene, dani intelektualnih studija i traženja, te gotovo sanjarskog i zaljubljenog pogleda u željene ideale ljudske duše: mudrost, jakost, ljepotu, iskrenost, postojanost, pravednost, ustrajnost….Meni je bila jasna oduvijek činjenica da istina nije u pojavnosti stvari i događaja. Da bi jedno umjetničko djelo bilo dobro, te kvalitetno prepoznato i doživljeno, ono upravo treba izvući i svojim sredstvima izražavanja pokazati taj sadržaj i materiju nevidljivog – tumači Dijana Iva Sesartić umjetnost odgovarajući uvijek spremno i svesrdno na brojna pitanja novinara. A mi smo ovdje svjedoci da su izloženi portreti, jednako prepoznatljiva lica koliko i refleksija umjetničinog osjećanja forme koja gledateljima razotkriva ponajviše o autoričinoj kiparskoj vještini, i donosi baš ono nevidljivo i neizgovorljivo osjećanje ugode koja raste pogledom na radove Dijane Ive Sesartić.
Branka Hlevnjak
Dijana Iva Sesartić rođena je u Zagrebu 1966. godine, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Studirala je na likovnim akademijama u Sarajevu,Pragu i Zagrebu. Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Stanka Jančića. Studijski je boravila u Stuttgartu, Rimu i Firenci. Autorica je niza skulptura u javnim prostorima od kojih su neki u Splitu i bližoj okolici;
Žena s ribom – Otok Hvar, Sućuraj, Anđeo Rafael – Vranjic kod Solina, Sv. Dujam – Etnografski muzej, Split, Sv. Liberan – Crkva na Mejašima, Sv. Nikola – Sućuraj na otoku Hvaru,Bista Marka Marulića – Sjemenište splitske nadbiskupije, Plaketa Fabjan Kaliterna – Muzej sporta Split, Portal crkve Gospe Lurdske- Bijeli Vir, Poprsje nadbiskupa Frane Franića – Domus Croata Ivan Mertz , Rim….
Skulptura Gospe Kraljice mučenika – Crkva solinskih mučenika, Solin i dr.
Izlaže samostalno i sudjeluje na brojnim skupnim, tematskim, žiriranim izložbama( domaćim i međunarodnim) , likovnim kolonijama (domaćim i međunarodnim gdje ostavlja svoje radove u javnim prostorima), kiparskim simpozijima i likovnim susretima( domaćim i međunarodnim). Njeni radovi nalaze se u brojnim privatnim zbirkama. Član je HDLU –a Zagreb od 1996.god.,član HULU –a Split od 1998 . god., članca Matice Hrvatske od 2009 god., član HZSU-a od 2011. god. Živi i radi u Solinu.
Branka Hlevnjak/Pousamobor.hr/http://www.pousamobor.hr/Hrvatsko nebo
