Ana Herman : Svi predsjednički ljudi iliti psihologija iza motivacije zašto se kandidirati na predsjedničkim izborima

Vrijeme:6 min, 37 sec

 

Pretprošlog tjedna, šetajući u kasne sate kroz grad, na pamet mi je pala neobična misao: kakve misli ima u glavi onaj tko se odluči kandidarati za predsjednika države, tj. KOME ON UOPĆE ŽELI BITI PREDSJEDNIK I ZAŠTO.

Prvo sto sam primijetila postavivši si to pitanje je to da novinari kandidate nikada ne pitaju nešto takvo: „Kome vi želite biti predsjednik; tko je vaš idealni podčinjeni; nad kime točno želite vladati i zašto?“ Čudno, zar ne?

Preplavio me val hladnoće kada sam osvijestila to pitanje i sama pokušala ponuditi odgovoriti. Pa kome bih, npr. ja, uopće htjela biti predsjednica? Onima s kojima se gotovo ni u čemu ne slažem? Nevjernim poganima koji stihijski žive život kako im ih dan donese i opravdavaju svaki svoj potez, naum, ideju, laž i opačinu? Idolopoklonicima koji već imaju svoje predsjedništvo u sjeni i u tami? Onih par desetaka ljudi koje duboko i iskreno cijenim? Ne, njima sigurno ne jer bih htjela da je jedan od njih meni bude predsjednik. Onih 3 ili 4 milijuna koji u ovom trenutku nisu ni čuli za mene? Onima koje nikada nisam ni upoznala i ne znam ništa o njima? Onima nezaštićenima, nevoljenima, vječito prezrenima, laganima i iskorištavanima, pacificiranima i pokunjenima? Onih 5% koji misle svojom glavom (iako ne nužno i nešto kvalitetno smisle), onih 20% koji misle da misle (ali većinom krivo smisle jer nemaju zdravu uspravnicu u odnosu na koju ravnaju svoje misli) ili onih 75% koji dokazano niti misle niti znaju misliti? Kome točno? Nije li to prvo i najvažnije pitanje koje si svaki kandidat ili izabrani od stranke (izabrani od stranke… kako to jadno zvuči!) mora postaviti?

Drugo što se svatko od takvih treba pitati je ZAŠTO? Zašto baš ja? Što je to u meni vrijedno te časti, odgovornosti, pokore i trpljenja za druge? Trpljenja za druge… zasigurno pretjerujem. Koji to od „naših“ (samoproglašenih vjernika) i „njihovih“ (nevjernika, antikrista) trpi za druge? Koji to ne zadovoljava svoju ispraznost, oholost i sebeljublje? Koji to služi, a ne grabi; promovira, a ne traži za sebe više nego za svoj narod? Koji to ne želi slavu, već mukotrpnu borbu i poniznost; ne želi čast i čašćenje, vec trpljenje i usamljenost; ne očekuje propagandni stroj umjesto poniznosti, skromnosti i samoprijegora?

Treće, kako je uopće moguće kvalitetama, a ne propagandom, lažima, uljepšavanjima i „stvaranjem imidža“ postati predsjednik? Tko bira kandidate(a) za predsjednika? Da nije možda „unutarstranačka demokracija“? Izbor od dna na gore kroz brojne cikluse kristaliziranja najboljeg ili danost od obeznarodjenog, eksteritorijalnog vrha? Karakterom, sposobnostima i voljom bolji od njega ili lošiji od njega? Ako su bolji od njega, zašto nominirati lošijeg? Ako su lošiji od njega, hoće li izabrati boljega od sebe? Kako bi i zašto loše moglo ili htjelo izabrati bolje od sebe? Gdje bi onda bio prostor za loše ako bi dobri i bolji bili predsjednici? Čemu bi onda služila pokvarena i sumanuta riječ „politička korektnost“? Kakva je to korektnost koja nije sama po sebi korektna (točna, istinita, prava), vec samo politički korektna? Ne radi li se tu o shizofreniji, raspolovljenosti? Je li nužno da predsjednik bude raspolovljen (između dobra i zla; sna i jave; privida i istine; mogućega i „nemogućega“)? Ili je nužno da bude pozitivno cjelovit u svim svojim značajkama osobnosti? Kako podmukli lažovi tepaju vlastitom grijehu i ponavljajućim slabostima (na koje su ponosni) uvjeravajući nas da „svi smo mi ljudi“. Jesmo li? Jesu li ljudi oni koji ubijaju nedužne, gaze slabije, ne mare za obespravljene, ne osvrću se na lude, pokvarene i korumpirane, ne ispravljaju, u svjetlu Istine, neistinu? Oni koji ne popravljaju sebe, javno ne priznaju svoje grijehe i pogreške, ne uče, ne traže znanje i ne podučavaju o njemu, već iživljavaju svoje neznanje provodeći tako teror neistine, ili bar „interesa“, nad drugima? Je li biti čovjek isto sto i biti nevjernik, lažov, manipulator, oportunist, egoist, živitelj života kako mu ga dan donese, a prilike obilježe? Ako nije, što je čovjek? Nije li, na kraju dana, upravo tako da će ljude Bog Stvoritelj nagraditi životom vječnim, jer ih je izabrao, a one druge, neljude, sunovratiti u smrt i propast jer ne zaslužiše (i ne dobiše) izbavljenje? Ako je tako, kako mi možemo prepoznati čovjeka i znati da glasujemo za čovjeka, a ne za nečovjeka jer, kamo nas drugo nečovjek može odvesti osim u propast? Neke prije, za ovoga svijeta (tu golemu većinu gladnih, obespravljenih, opljačkanih, neutaženih, a često i nebudnih), a neke kasnije i konačno (one sebi slične, koji se „nauživaše ispraznosti zemaljskoga života“). Čovjek je, zapravo, isto što i svetac.

Čovjek je isto što i dijete Božje. Za razliku od stvorenja Božjeg, koje, nesumljivo, Stvoritelj stvori, ali ga i ne održi na životu. Zvuči vam poznato, zar ne? To je ideologija komunizma, bezbožnika, materijalista, sotonista i antikrista: život je ovaj zemaljski, a nakon njega nema ništa (ili, kao u drugim (ne)vjerama, ima, ali na isti način i po istim materijalnim relacijama kao ovdje na zemlji: ispraznost tjelesnog mudrovanja u nekim „drugim svjetovima“, ali ne i u vječnosti).

Sad kad sve ovo iznesoh, sasvim je izgledno da je biti predsjednik jednog naroda isto što i biti duhovni vođa tog naroda. I tako je i bilo dok je sam Bog bio vođa svog naroda i dok je vladao po svojim prorocima, osobno komunicirajući s njima. Dakle, predsjednik mora biti svet, prorok, čovjek Božji. Tek tada i tako može imati legitimitet biti predsjednik svima. Ali kako je sad to moguće kad naša službena vjera naučava da se ne može za života tvrditi da je netko svet, već tek posthumno – kao da mrtvaci mogu utjecati na živote živih? Naravno, mrtvaci su zasigurno i neopozivo mrtvi (jer nisu uskrsnuli, a nisu ni, osim četiri dokazana primjera iz Biblije – Henok, Mojsije, Ilija i Isus Krist – živi uzneseni), što znači da nužno među nama moraju postojati živi sveci i proroci. Ljudi koje nam Bog šalje i koji su uvijek i u svako vrijeme među nama, da nas bude, upozoravaju, podučavaju, tješe i jačaju.

Kako ih prepoznati? Kako ih naći? Kako se uopće složiti da nam živi sveci i proroci moraju biti vođe, vrhovnici ili predsjednici, jer ne smiju postojati jedni materijalni, a drugi duhovni vođe? Kako nam može biti svejedno živimo li u raspolučenom, shizofrenom društvu i državi ili živimo u skladnoj i usklađenoj zajednici s garantiranim opstankom i duhovnim i materijalnim prosperitetom? Kako se u to uklapa mondena ideja globalizacije? Možemo li biti dio zla ako želimo biti dobro i istina, ako želimo prosperirati? Želimo li mi uopće predsjednika, ili želimo narodnog, mediokritetskog opunomoćenika za svjetovne poslove, za rulju i masu, za mudrovanje i dokoličarenje, za san u kome budni ječe, a usnuli cvile i stenju, vrte se i češu upadajući iz košmara u košmar?

Evo i odgovora: predsjednik, kao prvo, mora biti izabran temeljem Božje kvalifikacije i svoje volje, pristanka. A narod, da bi ga našao, život mora posvetiti slušanju i slijeđenju Božje riječi. Izravno, bez posrednika, iz Biblije. Samostalno i grupno. Narod se svakog dana Bogu, i samo njemu, mora moliti da mu da svog Duha, da ga prosvijetli, svakoga ponaosob, u mudrosti i razboritosti, da ga obdari svojom milosti da zna upravljati svojim životom i da zna u svakoj prilici odabrati pravi put: put Istine i Života. Kao što život rađa život, a istina rađa istinu, pravednost, znanje i blagostanje, tako će nam Bog, po svakome od nas, dati i nama ravnoga, poštenog, pravednog, istinitog, mudrog i životnog vladara, predsjednika. Taj će predsjednik biti predsjednik čitavog naroda i države, i neće on to „htjeti biti“, već će jednostavno biti. Služit će nama, kao što mi svi služimo njemu jer bit ćemo jedno i razlike među nama bit će samo one koje nam je Bog Stvoritelj dao: nekima kao muškarcima, drugima kao ženama, nekima kao stvarateljima, drugima kao pomagateljima, nekima kao vođama, a drugima kao osnaživačima, a svima nama kao nadahnjivačima i stvarateljima, ljudima koji ćemo gledati da tako ostane u vječnosti jer svatko od nas zaslužuje život, ljubav, dobrotu i istinu.

 

 Ana Herman/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

One thought on “Ana Herman : Svi predsjednički ljudi iliti psihologija iza motivacije zašto se kandidirati na predsjedničkim izborima

  1. Zanimljivo razmišljanje, ali u slučaju Hrvatske nekako ne funkcionira.

    Kako autorica objašnjava da udbomafija uvijek preko svojih medija ubaci svog kandidata?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.