PISMO OCU

Dragi oče,

Dugo se nismo vidjeli, ali ne brini!

Sve vas volim istom ljubavlju

Koju sam oćutjela na rastanku s vama.

Ništa se nije promijenilo

I u srcu sam ona ista djevojčica,

Koja je sa suzama i bolom

Od vas odlazila.

Sve vas nosim u grudima

Kao najljepši i najbolniji teret.

Često osjetim da mi je pretežak

I da više ne ću moći izdržati.

Ali nisi nas učio da budemo slabići,

Zato budi ponosan!

Donijet ću ti srce puno darova

I nadam se da ćemo se brzo vidjeti.

U crkvi mi se uvijek čini

Da ste svi pokraj mene,

Čujem kako zajednički molimo.

Baka je, Tvoja majka – 

Uvijek počinjala Molitvu,

Prije jela i kad nas je vodila na spavanje.

Ipak najljepše je bilo za Božić.

Tako bih voljela vratiti

Samo jedan Božić.

Sada bi se Ti već naljutio

Što sam se ovako raznježila.

Ali ne boj se, oče!

Kad odeš na groblje, reci majci

Da ću doći čim ovo prođe.

Rat mora završiti, već predugo traje.

Često sanjam

Kako sjedim na kućnom pragu

Obasjana suncem.

Ljubica Kolarić-Dumić/Hrvatsko nebo

Iz zbirke „Obasjana suncem“