Damir Pešorda: Kako Hrvatska kažnjava one koji je vole

Kad je ono Milanovićeva vlast sustavno provocirale Vukovarce ćiriličnim natpisima, jedan mladi policajac, kojemu je otac poginuo kao hrvatski branitelj, skinuo je i sam ploču koju je trebao čuvati. Bilo mu je tek nešto više od dvadeset godina.

Otada počinje njegova Kalvarija, izgubio je posao, ostao bez primanja, stisnuli su ga krediti… Sve ga je to slomilo te je u trenutku psihičkog rastrojstva zapalio vlastitu kuću, poslije čega je završio na psihijatriji. Igor je Gilja volio pogrešnu državu, svoju domovinu Hrvatsku. Oca su mu ubili agresori na Hrvatsku, a njega je uništila država za koju je njegov otac dao život.

Neki će sad graknuti kako nije važno tko je čiji otac i da svatko svoje mjesto u društvu zaslužuje po timu što je i što čini on sam. Možda bi to tako trebalo biti u idealnom društvu, međutim mi živimo u Hrvatskoj gdje suvereno već desetljećima vladaju komunistički sinovi, a sinovi ustaša, kao ni sinovi branitelja – ako nisu prodali vragu dušu – ne prolaze dobro. Slučaj obitelji Gilja tragičan je primjer koji ilustrira to pravilo. Čini se da živimo u zemlji čija se kratkoročna i dugoročna politička strategija svodi na to kako što više naškoditi vlastitoj zemlji. Znam da običnom čovjeku ovo zvuči previše pesimistično, no kako drukčije protumačiti političko djelovanje jednog Stipe Mesića ili Vesne Pusić?

U članku u Večernjem listu koji govori o tragičnom slučaju Igora Gilje između ostalog piše: ”A obitelj Gilja dala je golemi doprinos Hrvatskoj od prvih dana: upravo u njihovoj kući početkom 90-ih budući hrvatski predsjednik Franjo Tuđman često se sastajao sa suradnicima radeći na stvaranju temelja hrvatske države. Sva trojica braće Gilja – Ante, Ivica i Franjo – dragovoljci su Domovinskog rata.”Logično je zaključiti da nevolje obitelji Gilja i proizlaze upravo iz te spremnosti da se da ”golemi doprinos Hrvatskoj”. Naime, kao po nekom davnom prokletstvu svi oni koji za Hrvatsku puno daju – od Hrvatske, na ovaj ili onaj način, nastradaju.

Gilje su od Širokog Brijega. Ne znam kada je obitelj Igora Gilje doselila u Slavoniju, no očigledno je da su te hercegovačke spremnosti na žrtvu za hrvatsku stvar sačuvali u velikim količinama. Možda i u prevelikim. Tu spremnost na žrtvu trebalo bi konačno mijenjati u promišljeno i ustrajno djelovanje, koje se neće u prvom redu očitovati kao uzaludno žrtvovanje nego kao ustrajne usvajanje i osvajanje mehanizama vlasti i društvenog utjecaja. Došlo je vrijeme za stvaranje nove hrvatske elite i potiskivanje crvene buržoazije s pozica moći i vlasti. Za takvo što prvo je potrebno pobijediti crvene, projugoslavenske snage na kulturnom polju.

Upravo je zato veliki gubitak za hrvatsku stvar neostajanje Zlatka Hasanbegovića na mjestu ministra kulture. Uostalom, zato su se tzv. kulturnjaci i ustobočili na stražnje noge tražeći njegovo eliminiranje iz vlasti. Znaju oni da se bez izdašnih dotacija od države ne bi mogli efikasno boriti protiv iste te države. U kvaziliberalnom novom poretku prvo se osvajaju srca i ispiru mozgovi, a tek nakon toga prazne džepovi i ograničavaju slobode. Dopustimo li da žrtva obitelji Gilja i mnogih drugih sličnih obitelji bude uzaludna, dopustit ćemo neprijateljima Hrvatske da zabiju još jedan čavao u lijes hrvatske državnosti.

Damir Pešorda/http://www.hrsvijet.net/Hrvtsko nebo