ZAŠTO NE ĆIRILICI U VUKOVARU, NIKADA

1

 

Bliži nam se 18. studenog. Dan kada je cijela zemlja sa Vukovarom, ujedinjena u sjećanju i boli. Svake se godine na taj dan prisjećamo herojskog otpora kojeg je Vukovar dao, kao i svih onih koji su braneći ga žrtvovali svoje vlastite živote za naše bolje sutra. Prisjećamo se i četničkih hordi koje su mjesecima zasipale Vukovar tonama projektila sa ćirilićnim oznakama, prisjećamo se paleža, mučenja, smrti…i uvijek iznova, skupa sa Vukovarom, proživljavamo njegov otpor i njegov pad.

Ove će godine to prisjećanje biti djelomično u sjeni dogadjaja ne od prije 25 godina, nego onih koji se odrigravaju posljednjih godina i koji nisu ništa drugo doli ponovna agresija ćirilićara na Vukovar, a time i na sve nas.

Ima neke simbolike u ćirilićnim pločama u Vukovaru, kao da se povijest, na neki način, ponavlja.

Ponovno se udara na Vukovar, ponovno ga se nastoji sravniti sa zemljom, ovaj put bez projektila ali sa istom onom ćirilicom sa kojom se to radilo 91.

I kao i onda, niti danas Vukovar nije jedini cilj, nego samo jedan od mnogih širom Hrvatske. Vukovar je danas grad u kojem se testira ćirilica, jer ako prodje u Vukovaru, koji je svima nama u srcima, proći će posvuda. Ako odšutimo na ovo što se u Vukovaru dogadja, šutjet ćemo na sve što će uslijediti, a uslijediti će sigurno.

Jer, kao što su devedesetih četnici iza sebe imali JNA, tako danas imaju ‘hrvatsku’ vladu i represivni, pa čak dobrim dijelom i pravosudni aparat, koji će uvijek skočiti u zaštitu četnika, ali nikada u zaštitu Hrvata. Takvih je primjera bezbroj, počevši od svih onih četnika kojima nije sudjeno do dana današnjega, pa preko onih koji su pušteni da se brane sa slobode dok su hrvatski branitelji preventivno strpani u zatvore, sve do onih koji su, iako osudjeni u Hrvatskoj, uzimani kao vjerodostojni svjedoci na namontiranim sudjenjima hrvatskim braniteljima.

Nova agresija na Hrvatsku traje već jako dugo, odigrava se potiho ali kontinuirano, a plaćenički mediji naravno sve ili prešućuju, ili prikazuju onako kako to vladajućim odgovara. Neke su ćirilićne table prošle tako tiho da skoro nitko ni ne zna za njih, pa se vjerojatno zaključilo kako je vrijeme za konačni ispit, za ćirilicu u Vukovaru. I time će dobiti odgovor na pitanje hoće li Hrvati doista na sve šutjeti i hoće li Hrvatska ovaj put pasti bez ispaljenog metka.

Naravno kako je većina nas svjesna toga da je ćirilica samo kap u moru svega što se dogadja i što se tek treba dogoditi, te je i izvrstan način za skretanje pozornosti sa opće neimaštine, gladi, nezaposlenosti, rasprodaje zemlje, lopovluka i svega ostaloga.

Ali tim više se toj ćirilici treba oduprijeti. Ako to ne učinimo, sve ovo gore nabrojeno nesmetano će se odvijati i dalje u Hrvatskoj. Ako ne reagiramo na ono što nas sve boli, sigurno nećemo reagirati na bilo što drugo.

Danas, ćirilica u Vukovaru s jedne je strane simbol pobjede četnika i ex jugoslavije, a s druge simbol naše spremnosti da se pokorimo i šutke priznamo poraz.

Pa zar su za to toliki dali svoje živote, zar su umirali zato da bi mi danas sve mirno promatrali i pustili da nam unište državu oni koji ju nikada nisu htjeli, udruženi sa onima koji su ju pokušali izbrisati sa lica zemlje?

Baš radi njih, radi naših mrtvih, ćirilica se ne smije nikada prihvatiti u Vukovaru. To je daleko važnije od toga da Dan sjećanja prodje dostojanstveno ili mirno, što Vladi savršeno odgovara. Ne možemo se boriti za naše mrtve i pri tome dostojanstveno šutjeti. Ili jedno, ili drugo, skupa ne ide. A nekako mi se čini kako bi naši mrtvi, kada bi ih mogli čuti, radije htjeli da čuvamo i borimo se za ono za što su oni dali živote, nego da im šutnjom odajemo počast. Ja sudim, naravno, po sebi samoj, jer nemam pravo govoriti u bilo čije ime, a ponajmanje u ime onih kojih više nema. Ali nekako mi se čini, da su htjeli šutnju i ne pružanje otpora, ne bi uzeli puške u ruke i branili svoju zemlju.

Danas se ta zemlja treba ponovno braniti, a baš kao nekada, prvo se treba braniti Vukovar. I ovaj put ne smijemo izgubiti.

Vukovar je 91. ostao sam, opkoljen i odsječen od ostatka Hrvatske i nitko nije mogao pomoći onima koji su pali u ruke četnicima i koje nikada ne smijemo zaboraviti.

Danas, Vukovar ne smije ostati sam. Ne samo na dan 18.studenoga nego nikada više, niti jedan jedini dan. Ako onda nismo mogli pomoći, sada možemo. I ne postoji nikakvo opravdanje za nikoga od nas tko zaboravi na Vukovar i na sve ono što se u njemu dogodilo i što se ponovno dogadja.

Danas, u vrijeme ove nove agresije na Vukovar, podjelama itekako ne samo da ima mjesta, nego ih i mora biti.

Jer, nema tu puno razmišljanja.

Ili si s njima, uz ćirilićne table, protokole onih što ih postavljaju i njihovim slugama, ili si sa svojim narodom.

Neka svatko izabere po svojoj savjesti.

I živi sa svojim izborom.

Diana Majhen/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara