Slavko Goldstein i Jasenovac

 

Slavku Goldsteinu godine nisu podarile mudrost. Umjesto da se pridruži ozbiljnoj raspravi o logorima u Jasenovcu, on ju na svaki način izbjegava. Ne usuđuje se doći na televizijsku ili radijsku raspravu s ljudima koji misle drukčije od njega, ali zato odlazi u Beograd jer zna da će mu tamo pljeskati kakvu god glupost izvalio o Jasenovcu.

U razgovoru za beogradski list Danas Goldstein kaže da ‘druga strana’ nije odgovorila na njegovu knjigu o Jasenovcu, s kojom je pokušao parirati knjizi ‘Jasenovački logori-istraživanja’, čiji su autori Vladimir Horvat, Igor Vukić, Stipo Pilić i Blanka Matković.

Goldsteinova knjiga zapravo je knjižica jer se njegov pamflet proteže na svega 60 stranica maloga formata, čime nastoji odgovoriti na 240 nešto većih stranica jasenovačkih logora. Koliko je bio vrijedan, pokazuje i činjenica da je knjižicu podebljao i s tekstom od 15 stranica koji je prvi put objavio još 2011. godine.

Ali već je i ta njegova priča o navodnome izostanku odgovora dovoljna da ga se ocijeni neozbiljnim sugovornikom. Svatko može s dva klika na internetu pronaći opširan odgovor koji su njegovu slabašnom radu proljetos uputili povjesničari Stipo Pilić i Blanka Matković.

Isto tako, vrlo je lako na internetu pronaći i članak ‘Nije Mala Floramye nego Grofica Marica’ kojim se autor ovih redaka osvrnuo na nedostatke Goldsteinove knjige. Članak je prvi put objavljen u Hrvatskom tjedniku, 21. travnja ove godine.

Ali njega to ne zanima. On će beogradskome novinaru ‘skromno’ tvrditi kako je iznio ‘čvrste dokaze’. U te dokaze u regionu vjeruju samo tipovi poput Dragana Markovine i Tvrtka Jakovine.

Problem bi bio manji da se radi o egotripu vremešnog publicističkog veterana pred svojim omanjim kružokom u Hrvatskoj. Mnogo je opasnije kad Goldstein to iznosi u Beogradu i tim izjavama nastavlja raspirivati mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima.

Nakon svega što je do sada objavljeno o Jasenovcu, svatko tko ponavlja da je ondje od 1941. do 1945. ubijeno 80.000 ljudi, potiče na mržnju. Pri tome, Goldstein, onako od oka dodaje i ‘plus deset, najviše 20 posto onih koji još nisu utvrđeni’. S namjerom da potakne niske strasti vjerojatno je i otišao u Beograd, producirao se na Sajmu knjiga i davao huškačke intervjue.

Nasuprot Goldsteinu, čak je i Efraim Zuroff iz centra Wiesenthal shvatio i izjavio da bi u Hrvatskoj trebalo osnovati državno povjerenstvo koje bi iznova razmotrilo proturječne informacije o jasenovačkom logoru i pokušalo doći do realne slike. I Vesna Teršelič nakon posjeta Mariboru i komemoracije za žrtve Hude jame, smatra da bi trebalo temeljito istražiti i Bleiburg i ustaške logore.

Za to vrijeme Slavko Goldstein u Beogradu lupa kao Maksim po diviziji po brojci od 80.000: ‘To je utvrđeno, nedvojbeno…’

Jakovina/ Markovina, kažite gdje su posmrtni ostatci?

Pa da vidimo što su to utvrdili naš ratni huškači i Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac (koja od države dobiva najmanje 3 milijuna kuna godišnje). Samo jedan dio: prema njihovu popisu, u logoru je 1941. godine ubijeno 10.700 ljudi.

Prvi zatočenici dovedeni su u područje Jasenovca potkraj kolovoza 1941. godine pa logorsko razdoblje te godine traje četiri mjeseca.

Prema izjavama zatvorenika koji su tada bili u Jasenovcu, a izjave su davali poslije svibnja 1945. godine, u logoru je te jeseni i zime bilo oko 1000 ljudi. Kotarski predstojnik Novske koji je dolazio u logor u listopadu 1941. navodi da je tada bilo oko 800 zatočenika. Bivši zatočenici iz tog vremena ne govore o masovnim ubojstvima niti o dovođenju velikih skupina novih zatočenika. Logor je u to vrijeme bio na lijevoj obali Save i sve što se do Nove godine dogodilo, dogodilo se samo na toj strani rijeke.

Kako je onda moguće od 1000 zatvorenika dobiti 10.700 ubijenih?

Na to jednostavno pitanje nema odgovora ni od kustosa JUSP Jasenovac, ni od Markovine/Jakovine, niti od Slavka Goldsteina.

Slična pitanja vrijede i za druga logorska razdoblja. Gdje su posmrtni ostatci tih 80.000 navodnih žrtava? Od njih nema suvisla odgovora.

U Hrvatskome tjedniku objavljena je do sada serija članaka o golemim slabostima popisa koji vodi JUSP Jasenovac(članci Nikole Banića i Mladena Koića). Zatim niz članaka o zbivanjima u logoru, utemeljena na autentičnim dokumentima (o Natku Devčiću koji već u jesen 1942. uvježbava logorski orkestar, o Jaroslavu Černiju koji u logoru od zatočenika-partizanskog špijuna postaje dio logorske uprave, a nakon rata cijenjeni vodoprivredni inženjer, o činjenici da su strijeljani stražari ustaše koji su pljačkali zatočenike, itd.)

Goldsteinu, koji živi u svom svijetu, to ništa ne znači. On prezire i Vladimira Grünbauma i Andriju Rippa, dvojicu Židova koji su u jesen 1941. u nekoliko navrata dolazili u Jasenovac dogovarati opskrbu zatočenika hranom i odjećom. O tome je mogao pročitati u našoj knjizi, ali je to prešutio kao i mnoge druge dokumentirane logorske događaje.

Vladimir Grünbaum 1945. godine hrabro je pred opasnim tipovima iz Ozne objašnjavao kako je surađivao s Vjekoslavom Luburićem u organiziranju opskrbe logora. Iz njegove je izjave jasno da 1941. u jasenovačkome logoru nije bilo masovnih ubojstava.

Goldsteinu nije dovoljno što su ti ljudi izvučeni ih svojih građanskih života i egzistencija i internirani u zatvorstotinjak kilometara od Zagreba.

Oni moraju biti deset puta ubijeni da bi on mogao davati bombastične intervjue u Beogradu!

I još se djetinjasto hvali kako je pronašao jednu pogrešku u našoj knjizi! Tamo gdje piše Mladen Lorković (na stranici 14.) treba pisati Erih Lisak. Hvala, Slavko! Ali zato šuti o sadržaju izjave koju je Lisak dao pred istražiteljima, Goldsteinovim ratnim i poratnim kolegama: da je potpisao odluke kojim se iz logora pušta jednom 350, a drugi put 400 zatvorenika.

Ti ljudi za Goldsteina uopće nisu bitni. On će se radije prikloniti stanovitim kočovićima i žerjavićima koji o ljudima pišu kao da su krumpiri, uglavnom baratajući statistikama u kojima se čovjek gubi kao osoba.

I uobičajeno vidi trunje u tuđim očima, a u svojoj knjižici citira Vladimira Carina i njegovu knjigu ‘Smrt je hodala četveronoške’. Vladimir Carin nije bio u logoru u Jasenovcu. Riječ je o piscu koji je napisao roman na temelju onoga što je čitao u novinama ili čuo od drugih (što i sam navodi u posveti knjige, koju S. G. nikad nije ni vidio, ni čitao).

To je kao da partizanske filmove s RTL-a uzmeš za relevantan povijesni izvor.

Nakon svojedobnoga razgovora s bivšim ministrom Zlatkom Hasanbegovićem, Slavko Goldstein objavio je u jednom intervjuu da su se složili kako u Jasenovcu nije bilo ubijanja ljudi iz kozaračkoga zbjega 1942. godine. Time se posredno složio da bi s popisa JUSP Jasenovac trebalo odmah izbrisati imena 20.000 navodno ondje ubijene djece. To s djecom je inače jedan od najgnusnijih elemenata jasenovačke propagande, ali Goldstein nema problema podržavati tu propagandu, ponavljajući broj od 80.000 (i još mudro kontemplira da bi to trebalo uvećati za deset, a možda i dvadeset posto).

Goldstein – stručnjak s ugledom u Srbiji

Unatoč tom slaganju s Hasanbegovićem oko izbjeglica s Kozare, Goldstein u svojoj knjizi piše: ‘Priličan dio Srba dopremljenih u Jasenovac bio je otpremljen na radove za ratnu industriju u Njemačku, a petnaestak tisuća je naseljeno (…) u Moslavini i Slavoniji. Više tisuća ostavilo je živote u Jasenovcu i Staroj Gradiški’ (str. 50.) Više tisuća! Znanstveno utvrđenje, nema što. Vjerojatno s više poštovanja tretira krumpire.

Kad privatno sretnete Goldsteina i pitate ga za te stvari, on se povlači. Govori, da ne zna, da se i nije time mogao bavio, da je to njegov sin… Čekajte, niste se time bavili, a potpisujete knjige, dajete intervjue. ‘To me više ne zanima…’ I tako u krug.

Eto, i takav stručnjak još ima određeni ugled u Srbiji.

 

Igor Vukić/Hrvatski tjednik/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.