I u mom gradu Vukovar svijetli

Pad Berlinskog zida i slom komunizma uzdrmao je velikosrpske apetite i pokrenuo ih na agresiju tuđih teritorija u ime odavno razvijane velikosrpske ideje.

Prije 25 godina Hrvatska se branila od brutalnog osvajačkog pohoda Jugoslavenske armije i srbočetničke armade.
Redali su se zločini nad civilima, nad kulturnom baštinom, rušili se hrvatski gradovi i naselja, htjelo se zatrti hrvatski identitet.

Posebno je bilo bolno pratiti, u to teško ratno vrijeme, djelovanje pojedinih hrvatskih intelektualaca okupljenih oko međunarodnih dirigenata za izdajničke napojnice. I tako, dok je jedna mladost ginula braneći nas na bojišnicama širom Hrvatske, salonski izdajnici, pojedinci i potkupljeni mediji pisali su o bjeločarapašima (hadezeovcima), hrvatskom primitivizmu- jer srpska je kultura superiorna nad hrvatskom, kako je pisao jedan i danas aktualni umni analitičar, proturala se teza u zemlji i HerojstvoU herojstvu i patnji Vukovara utkani su i Borovo naselje, Dalj, Aljmaš, Bogdanovci, Tovarnik, Ćelije, Ilok te brojna mala mjesta za koje do tada moje srce nije znalo. U simbolu Vukovara su Vinkovci, Županja, Osijek, Zagreb i Karlovac, i Ledererova banijska praskozorja, Zadar i Šibenik, i Obadva su pala, Škabrnja pretužna, Split, Ston, Čepikuće, prekrasni Dubrovnik i Konavle. Sve je to Vukovar, hrvatska kralježnica Domovinskog rata.inozemstvu da je hrvatska nastala na zločinu, da se ne radi o agresorskom, već građanskom ratu, održavali se znanstveni skupovi s pitanjem: tko nas bre zavadi?

Takav jedan veleizdajnički skup održavao se u zagrebačkom muzeju Mimara, na katu, onako lijepo/lepo, salonski, dok je istovremeno u podrumu Muzeja našao utočište Gradski muzej Vukovar koji je tada svom nazivu pridodao u progonstvu. Gradski muzej Vukovara u progonstvu. Ovi iz salona okupljni oko Erasmus gilde, nisu pozvali na sudjelovanje one iz podruma, prognane Vukovarce. Ali goste iz Beograda jesu. Jer Beograđani znaju bolje, iz prve ruke što je s Vukovarom, njegovim umjetninama, bolnicom, civilima, djecom, ranjenima i zarobljenima i nestalima. Bila je tu, štoviše, kao jedan od organizatora, naravno i obitelj Pusić, kojoj je u mrskoj im Hrvatskoj uvijek dobro.

Spominjući 25 godina agresije na mladu Hrvatsku Republiku, nezaobilazno je sjećanje na Vukovar i stradalništvo koje simbolizira. U herojstvu i patnji Vukovara utkani su i Borovo naselje, Dalj, Aljmaš, Bogdanovci, Tovarnik, Ćelije, Ilok te brojna mala mjesta za koje do tada moje srce nije znalo. U simbolu Vukovara su Vinkovci, Županja, Osijek, Zagreb i Karlovac, i Ledererova banijska praskozorja, Zadar i Šibenik, i Obadva su pala, Škabrnja pretužna, Split, Ston, Čepikuće, prekrasni Dubrovnik i Konavle. Sve je to Vukovar, hrvatska kralježnica Domovinskog rata.

Jesmo li dovoljno učinili za junake?

Jesmo li dovoljno do danas, nakon 25 godina kao,država, narod i pojedinci učinili za svoje junake koji su se za nas i našu budućnost darovali Domovini? Svatko ima odgovoriti sebi, a državne vlasti svima nama! Tragično je tek usputno prisjetiti se u nekoj prigodi da imamao tri tisuće suicida među braniteljskom populacijom? što nam to govori? Zašto je 2013. godine utemeljen Stožer za obranu Vukovara?! Sve nas to treba navesti na ponovljeno pitanje: jesmo li dovoljno do danas, nakon 25 godina od srbočetničke i jugoslovenske okupacijske agresije učinili dovoljno na putu do istine?

Nakon prestanka oružanih djelovanja, kada je hrvatski narod mogao predahnuti – da ne zaboravimo, cijeli agresorski rat vodio se na hrvatskom tlu, počele su rovovske medijske bitke, forsiranja režiranih okruglih stolova, posebice od strane dijela tzv. nevladinih udruga, financiranih od novca hrvatskog naroda i inozemnih avansa za naručeno protuhrvatsko djelovanje i nacionalno lobotomiranje.

A mi, pobjednici u uzvišenome Domovinskom ratu, kasnije u miru i kao da smo se uplašili vlastite, krvlju izvojevane slobode. Brojni političari bez obzira na ideološke proklamacije okrenuli su se vlastoljublju, častohleplju i koristoljublju (ne)moralnim suvremenim imperativima. Etička svijest uzmaknula im je pod pritiskom hedonizma i ljubavi prema moći i novcu. Narod je postao dekor, izmanipulirano sredstvo za postizanje političkih ciljeva, glasačka mašinerija. Narodskim idealima se popunjava neiskrena politička retorika. Naši političari uspijevaju najviše baviti se sobom, naravno, uz časne iznimke. I kada nam se iznimke dogode, poput sjajnog Zlatka Hasanbegovića, dopuštamo pritiske, gotovo ucjene kao ona najsvježija Milorada Pupovca. Ili on, odnosno parlamentarni glasovi manjina ili Hasanbegović? Tertium non datur.

I dalje ne razumijem zašto je ministar Hasanbegović morao otići? Što je nečasno uradio ili kazao? Zar nije upravo on dobio 12.000 preferencijalnih glasova, dok neki članovi aktualne Vlade nisu bili niti na izbornim listama ? Gdje je tu volja naroda?

Nije li tragično da smo predsjedniku „izdajniku“, odobrili doživotnu apanažu i ured iz kojeg se ne da van? Istražujemo pravnička rješenje za njegovo iseljenje. Zar je deložacija samo za sirotinju?

Na odnosu prema Vukovaru zrcale se sve naše politike

Mogla bih nabrajati mnoštvo gorkih primjera odnosa prema braniteljima, stradalnicima i Domovinskom ratu koji su se odvijali u ovih 25 vukovarskih godina. Jer na odnosu prema Vukovaru zrcale se sve naše politike. Vukovaru, kojeg i dalje silujemo prijedlozima i frazama iz inozemnih i domaćih političkih filijala o pomirbi, toleranciji i zajedništvu. Nisam još čula, niti pročitala u ovih 25 godina da je netko slično apelirao na onaj dio srpskog naroda u Vukovaru koji bi Hrvate i danas batinao. Nije li pregorka činjenica da pripadnici neprijateljske vojske šetaju Vukovarom, imaju osigurana radna mjesta, osigurano stanovanje, oprošteni im zločini. Neka bude tako želimo li novo „eksperimentalno“zajedništvo. Ali ne pod cijenu istine.

Čemu i komu treba iritantno forsiranje ćirilice na službenim natpisima u Gradu heroju? Imaju li naši političari dovoljno hrabrosti za istinoljubivu i obzirnu obranu svega hrvatskog baš u Vukovaru? Treba li Vukovaru Nansen škola (norveški model prvi put utemeljen za afričku prognanu djecu) u kojoj se učenici u Vukovaru trebaju učiti toleranciji? Zar ih hrvatski državni školski program uči nasilju? Pa nisu li se upravo Hrvati odrekli učenja najsvježije povijesti u ime mirne reintegracije u državnim školama Vukovara? Zašto? Iz obzira prema obzirima…prema komu? I dokle, ako znamo da je Sporazum o mirnoj reintegraciji imao svoje ugovoreno trajanje, koje je davno isteklo. Proces mirne reintegracije završio je 1998.godine! Zašto se hrvatske vlade ne ponašaju poput pravih državničkih vlada, štiteći nacionalne interese prije svega?

Ima li Vukovar, ta hrvatska biser suza, danas, nakon 25 godina otkako je mučki umoren, pravo na sretan život bez srpskih ćiriličnih i drugih provokacija. Ima li pravo na obzir? Srbi kojima ne odgovara službeno pismo ili nacionalno osviještena politika RH neka idu tamo gdje će živjeti zadovoljno i pisati ćirilicom. Ako ne mogu prihvatiti Hrvatsku kao svoju političku domovinu neka odu.

Hrvatskoj treba nastaviti rasti i cvjetati

Hrvatskoj treba nastaviti rasti i cvjetati. To može jedino na predanoj posvećenosti dobru vlastitoga naroda i svih njezinih žitelja. I na vrijednostima koje su imanentne našoj kulturi i tradiciji. Na objektivnim moralnim normamazajedničkim svim ljudima. I nitko ne treba biti jednakiji. Nema manjine i većine. Svi smo državljani ove zemlje, neki po krvi, neki po odabiru. Ako smo svi državljani Republike Hrvatske, onda je svi i trebamo prihvatiti kao zajedničku domovinu, nacionalnu i političku. I pridonositi joj.

Poznata je uzrečica kako se nije dogodilo ono što nije zabilježeno.

A Vukovar, držim treba bilježiti javno i trajno i svakodnevno. Da se ne pogubimo u relativiziranju i iskrivljavanju povijesnih činjenica i negaciji argumenata, a koja su na djelu od samog stvaranja hrvatske države.

Tim razmišljanjima vođena, 1999. godine pokrenula sam u Splitu spomen čin I u mom gradu Vukovar svijetli, spomen čin jednostavan i tih, koji se sastoji od paljenja svijeće duž Vukovarske, najduže ulice u Splitu. Ove godine, taj čin održati će se po osamnaesti put, 18. studenoga, uvijek u isto vrijeme, u 17.30 kada će Vukovarska ulica svijetliti ukrašena tisućama svijeća kao aktivno sjećanje i iskaz prije svega ljubavi i poštovanja prema Vukovaru, njegovim junacima i stradalnicima, kao i svemu onomu što simbolizira. Spomen čin je pogodio potrebu većine naroda, pa se proširio diljem Hrvatske, omogućivši tom gestom u šutnji i bez riječi kazati i pokazati kako znamo koje vrijednosti trebamo čuvati, a koje su sačuvale i nas.

Ovogodišnja posebnost, spomen čina I u mom gradu Vukovar svijetli, a prigodom 25. te obljetnice opsade Vukovara, jest postavljanje skulpture istoimenog naziva, koju je izradila akademska kiparica Dijana Iva Sesartić, a troškove složno podijelili Grad Split i Splitsko-dalmatinska županija, bez obzira na suprotstavljene stranačke pozicije, ali suglasni oko pitanja na kojima narod očekuje nacionalno jedinstvo.

Tako Vukovar, kao moralni lučonoša neće biti prigodničarska teme, već svakodnevni putokaz prema budućnostitemeljenoj na istinu, zajedništvu, suosjećanju, čestitosti, hrabrosti i nesebičnosti.

Možda će netko primijetitit kako nije vrijeme za ulaganja u skulpture kada nam treba posla i kruha. Rekla bih da bez ideala nema vizije napretka i da oni kojima je spomenik posvećen nisu kalkulirali.

Uspomena na njih i na uzvišenost Domovinskog rata trebala bi nas čuvati od svih zloporaba kojima smo na žalost, dnevno svjedoci.

Ideali naše živote pokreću ka lijepome, a žrtvi daju smisao. Junaci i tragika žrtve Vukovara i svih ostalih Vukovara diljem Hrvatske, obranili su nas od agresora, a nakon 25 godina ratnog odmaka trebaju nas čuvati od nas samih.

Tome vjerujem pridonosi i splitski spomen čin I u mom gradu Vukovar svijetli, i ovogodišnje postavljanja spomenika istoga naziva i znakovite poruke, koji će biti postavljen na križanju splitskih ulica Domovinskog rata i Vukovarske.

Svaka upaljena svijeća tom prigodom, u Splitu i diljem Domovine jamstvo je budućnosti.

dr. sc. Vini Rakić/HKV/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo