G. Borić: Samo u Njemačku u godinu dana iselilo je 50 tisuća mladih Hrvata

Vrijeme:6 min, 59 sec

Hrvatska pred strašnim demografskim problemom

Iseljavanje je stoljetna hrvatska nevolja koju dosad nitko nije mogao zaustaviti ili usporiti. Hrvati su bježali pred Turcima u susjedne države, za vrijeme Austro-Ugarske pred bijedom su iseljavali u daleke prekooceanske zemlje, tijekom postojanja prve Jugoslavije siromaštvo i politički razlozi bili su uzroci masovnoga iseljavanja trbuhom za kruhom, pred pobjedom komunizma bježali su u slobodni svijet isto tako kao i nakon Titova slamanja hrvatskoga proljeća – na stotine tisuća hrvatskih gastarbajtera otišlo je u bogatije zapadne zemlje u nadi da će zaraditi za najnužnije i vratiti se u domovinu, ali od svega toga nije bilo ništa. I onda kad je izgledalo da će sloboda u demokratskoj Hrvatskoj, od koje će, kako je izgledalo, zavisiti gospodarski napredak, barem zaustaviti iseljavanje, ono je u posljednjih nekoliko godina opasno nabujalo. Tako je prošle godine samo u Njemačku otišlo više od pedeset tisuća Hrvata. Hrvati naveliko napuštaju svoju rodnu grudu i sele u Australiju, Veliku Britaniju, Švedsku, Ameriku, Kanadu itd. I to čak iz plodne Slavonije, primjerice u Irsku, iako bi njezina ravnica mogla hraniti barem deset milijuna ljudi.

Lika je prazna kao i dalmatinska Zagora, otoci su još prazniji, u nekima su zatvorene škole, ostatak stanovnikaHrvatska Njemacka stariji su ljudi iznad šezdeset godina. Osim toga, Hrvatska i inače brzo stari. Broj umirućih već desetljećima naveliko nadmašuje broj novorođenčadi. Demografi također desetljećima stalno upozoravaju da politika i gospodarsko moraju nešto poduzeti kako bi barem zakočili ovu odumiranje naroda Hrvata, no ništa se, osim praznih obećanja, ne događa. Moglo bi se dogoditi da za pola stoljeća Hrvati postanu nacionalna manjina u svojoj državi, nešto neviđeno u Europi!

Suvremeni hrvatski iseljenici spadaju u najaktivniji segment Nacije, uglavnom su to mladi i školovani ljudi kojima su roditelji i država omogućili radno osposobljavanje, ali će oni rezultate svoga školovanja ‘pokloniti’ stranim zemljama. Oni, pak, koji nisu kvalificirani bit će prisiljeni raditi najslabije plaćene poslove u zemljama svoga iseljenja. Još nešto treba reći: koliko god neke visoko razvijene zemlje trebaju radnu snagu, Njemačka primjerice godišnje oko 300.000 ljudi, one u posljednje vrijeme pod pritiskom nekontroliranoga priljeva izbjeglica iz afroazijskih zemalja pomalo zatvaraju vrata za useljenike iz Europske unije. Samo oni s visokokvalificiranim zvanjima mogu naći mjesto u konkurenciji s domaćim stručnjacima koji u tome imaju, doduše nepropisanu, ali stvarnu prednost.

Svima je pun kufer stranaca

Uzmimo britanski primjer. Velika Britanije odlučila je izaći iz Europske unije uglavnom zbog straha da bi ju mogli‘preplaviti’ useljenici s putovnicama država Europske unije, pogotovo oni koji su u Uniju došli iz Azije i Afrike kao bjegunci, pa će nakon stanovita čekanja postati državljani tih zemalja i slobodno tražiti radno mjesto i krov nad glavom u drugim zemljama EU-a . Možda je ovaj strah pretjeran, ali Englezima treba vjerovati jer kao bivša kolonijalna sila doživljavaju i negativnih iskustava s useljenicima iz Comnonwealtha. I toliko za useljenike žuđene skandinavske zemlje počele su uvoditi restriktivne mjere za strance koji žele ući u njih. U nekoliko država Europske unije, navedimo Francusku, Nizozemsku, Poljsku, Slovačku i Austriju, uspjeh desno radikalnih stranaka zasnovan je na njihovu širenju straha kod domaćega pučanstva od priljeva stranaca iz stranih kulturnih i uljudbenih prostora, i uopće stranaca, pa i onih iz Unije. Jednostavno rečeno: mnogim ljudima iz spomenutih zemalja pun je kufer stranaca. Hrvati to moraju znati.

Neposredno iza napisanoga dozivamo u sjećanje srpskog pjesnika Aleksu Šantića iz Mostara koji je na najljepšemAleksa Santic hrvatskom jeziku svoga hercegovačkoga kraja napisao nezaboravnu pjesmu ‘Ostajte ovdje…’ Neka se ovo ne shvati kao jeftina promidžba jednoga autora koji živi u inozemstvu. Baš obratno, mogli bismo napisati knjige neugodnih događaja života izvan Hrvatske, ali ne ćemo, jer svatko ima svoja drukčija iskustva, negativna ali i pozitivna. Hrvati u europskome, ali i američkome i australskome okruženju ipak su bili donekle privilegirani jer pripadaju zapadnom kulturno-uljudbenom krugu, no kao useljenici nerijetko su se osjećali građanima drugoga reda. U svoj rad i svoje vanjsko ponašanje morali su ulagati mnogo više truda nego domaći ljudi ako su htjeli biti uspješni kao oni. Šantić s pravom piše: ‘Sunce tuđeg neba/Neće vas grijat ko što ovo grije;/Gorki su tamo zalogaji hljeba/Gdje svoga nema i gdje brata nije.’

Ovo može svatko potpisati tko je u inozemstvu radio i živio, odnosno još uvijek boravi bilo kao djelatnik iliumirovljenik. Nemojmo se zavaravati, život u inozemstvu nije lagan, baš obratno, uza sve pogodnosti materijalne naravi sadrži brojne psihičke probleme koje nije moguće svladati u tuđini. Šantić udara u rodoljubne žice koje danas mladim ljudima u Hrvatskoj mogu izgledati zastarjelima, ali i tu je u pravu: ‘Od svoje majke ko će naći bolju?!/A majka vaša zemlja vam je ova;/Bacite pogled po kršu i polju,/svuda su groblja vaših pradjedova.’ Premda živimo u svijetu brojnih i brzih komunikacija, od telefona do skajpa, boravak u inozemstvu nakon prvih događaja koji mogu biti pozitivni, uskoro se nastavlja u povremenoj nostalgiji ili, kako Slaven Letica veli, domotužju, koje često prerasta u bolest, neizlječivu bolest od koje se može iscijeliti samo povratkom u domovinu. Svaki odlazak iz domovinske, pokrajinske, gradsko-seoske i obiteljske sredine, neminovno je povezan s nekim gubitcima psihološke naravi. Čovjek koji je prisiljen živjeti u inozemstvu pati i kad to ne želi priznati. To tvrde liječnici specijalizirani za gastarbajtersku populaciju. Lijek tome donekle se dobiva nakon dolaska obitelji, rađanja i školovanja djece i sreće u igranju s unucima, ali to su samo privremena olakšanja domotužja. U Hrvatskoj se često govori o dvjema domovinama, no to je iluzija, postoji samo jedna domovina, a to je Hrvatska i/ili Bosna i Hercegovina, sve ostalo je inozemstvo, tuđina.

Kad je domovina maćeha…

Možda će mladi ljudi, orni za put u inozemstvo bez povratka, i to zanijekati. Što mogu očekivati od svoje domovine koja im je više maćeha nego majka? Ništa! Oni se mogu protiviti i ovim Šantićevim stihovima: ‘Ovdje vas svako poznaje i voli,/A tamo niko poznati vas neće; /Bolji su svoji i krševi goli /No cvijetna polja kud se tuđin kreće.’ Šipak, mogli bi reći i sjetiti se one starorimske ‘Ubi bene ibi patria’ – domovina je tamo gdje se dobro živi. To je svakako poluistina, jer postoji i ona biblijska ‘Ne živi čovjek samo o kruhu…’, što znači da osim materijalnoga postoji i duhovni i duševni život. Nakon što se najede i napije, odjene i obuće, nabavi auto, sagradi kuću ili kupi stan, nakon svega toga dolazi ono što nazivamo unutarnjim životom, a to se pitanje postavlja pred svakoga čovjeka, pogotovo onoga koji živi u tuđini: je li to bilo sve, jesam li zaista zadovoljan sa svim postignutim, što mi nedostaje da budem posve sretan? To može biti domovina koliko god ona mnogima zasada izgleda negostoljubivom i nezahvalnom, prije svega radi političara koji su uzurpirali vlast, postavši gospodari vanjskih, ali i unutarnjih prilika mnogim ljudima. Ne smije se zaboraviti da je na prošlim izborima 48 posto hrvatskih birača apstiniralo, da je od preostala 52 posto njih samo nešto više od polovice glasovali za pobjednike, dakle iza njih, iza pobjednika, nalazi se samo oko jedne četvrtine biračkoga tijela naše Republike. Jesu li oni time legitimirani da neograničeno odlučuju o sudbini Nacije, pa i o onima koji zbog raznih razloga žele okrenuti leđa Lijepoj našoj? Rekli bismo – nikako ili vrlo uvjetno.

Naglasimo na kraju da je Šantić bio u pravu, ali ono što je rekao nije dovoljno, odnosno da domotužju ima barem dva lijeka. Odlazak u inozemstvo ipak može imati svrhu ako oni koji su se na to odlučili ‘kupe’ povratnu kartu u svakome pogledu, i što je osobito važno nastoje na onome što potpisani ovoga članka odavno traži: dopisno glasovanje, kako bi i iz inozemstva mogli mijenjati prilike u domovini koje bi im omogućile što brži povratak. To će biti moguće samo ako u najvišem tijelu odlučivanja u Republici Hrvatskoj, u Hrvatskome saboru, bude predstavljena prava dijaspora sa svojim neposredno izabranim zastupnicima. I kao drugo, postoje i iskustva nama sličnih postkomunističkih zemalja iz kojih se nakon ulaska u Europsku uniju iselilo na stotine tisuća vrijednih ljudi, primjerice iz Poljske i baltičkih zemalja, ali su se počeli vraćati nakon što su njihove zemlje zakoračile u bolje gospodarske prilike, dijelom i radi pametnih izvlačenja financijskih sredstava iz fondova te iste Unije. Dakle toplu vodu ne treba otkrivati, treba samo pogledati kako to rade drugi, ali i za to treba imati mudrosti i volje, no ima li ih u naših ‘vlastodržaca’? U to valja sumnjati.

 

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.