Daran Bašić Jeleni Lovrić Dragi Pilselu i svim “antifa pravednicima ” : Znači li vam nešto ime Mladenka Zadro !?

Malena Mladenka Zadro i njena obitelj nisu jedine žrtve zločina u Grabovici.U  krvavom piru “vitezova” ABIH u noći 8/9. rujna 1993. godine u svojim kućama su mučene i masakrirane 32 civilne osobe hrvatske nacionalnosti. Živih svjedoka navedenog zločina nema, osim dvojice braće Gorana i Zorana Zadre, tada dječaka od 11 i 13 godina, koji su očevici ubojstva svoje obitelji: majke Ljubice, oca Mladena, sestre Mladenke, babe Matije i djeda Ivana, a vidjeli su i nekoliko mrtvih tijela ubijenih susjeda.

Nakon učinjenog masakra Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi – Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo. Iz izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH koji je bio nazočan u Grabovici izdvojen je dio koji govori o postavljanju punktova jednog od pripadnika ABIH:”Bio sam lično prisutan kad je Vehbija izdao naredbu da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. Naredbu su izdali Zuki i znam da je on odmah poslao po tri čovjeka s n naređenjem da ni policija, ni UNPROFOR, ni novinari, niti bilo ko drugi ne smije stupiti nogom u selo Grabovica.”

Sa svrhom skrivanja dokaza o učinjenom masakru, osim zapovijedi da se leševi pobacaju u Neretvu,( prigodom razmjene nakon prestanka sukoba, razmijenjeno samo 11 tijela) neki od najviših časnika tzv. ABiH su zatražili da se pogube i dvojica dječaka, svjedoka zločina kako bi se zločin prikrio. O tome govori u svojoj izjavi za sarajevski tjednik “Dani” od 24. listopada 1997. godine i Ramiz Delalić-Ćelo:

“…Onda sam njih dvojicu stavio u auto i poveo u Zukinu bazu u Donju Jablanicu. Ispričao sam im sve što sam čuo od dječaka. Tu su bili: Sefer Halilović, Zuka, Vehbija, Zićro, Bilajac, Nihad Bojadžić, Zukin zamjenik… Pojedinci su rekli da djecu treba ukloniti, da se ne bi saznalo za ofenzivu. Bio sam kategoričan: djecu treba poslati ujaku i ujni i skloniti ih na sigurno. Neću da kažem ko je dao takav prijedlog za djecu, jer sam i to rekao u svojoj izjavi Upravi vojne bezbjednosti.”

U Grabovici nije bilo niti jednoga pripadnika HVO postrojbi.Grabovica je bila tridesetak kilometara udaljena od zone borbenih djestava .

Za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH. Enesa Šakraka je Županijski sud u Sarajevu osudio na 10 godina zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić.

Optužnica je navodila da general Halilović nije poduzeo mjere za spriječiti pokolj u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici. Poslije ga je Haaški sud oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovice.

O zločinu u Grabovici se ne održavaju okrugli stolovi za zločin u Grabovici se niko nikada nije ispričao u hrvatskom Saboru kao što se Ivo Josipović ispričao pred Parlamentom BiH o zločinu u Grabovici nije Drago Pilsel napisao kolumnu niti Miljenko Jergović ,zločin u Grabovici nikada nije spočitnula ni Vesna Pusić u mnogobrojnim susretima sa dužnosnicima BiH.

O zločinu u Grabovici slova nije nikada napisala ni Jelena Lovrić

O sramotnim kaznama se nikada nitko nije očitovao.

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2016/09/10/daran-basic-grabovica-zlocin-cenzurirano-nekaznjeno-zaboravljeno/

Znači li vam  nešto   Križančevo selo ?

22. prosinca 1993., u akciji nazvanoj „Krvavi Badnjak“, najelitnije postrojbe ABiH iz Zenice, Tuzle i Sarajeva probile su crte obrane 1. bojne Viteške brigade HVO-a i nakratko zaposjele Križančevo Selo te ozbiljno zaprijetile obrani Viteza i cijele Lašvanske doline.

Nakon proboja crte obrane postrojbe ABiH su upale u selo, opljačkale ga te kuće i gospodarske objekte zapalile. U borbama i prilikom upada u selo, ubijena su 34 vojnika i civila, među kojima je bilo žena i staraca, a trideset vojnika je zarobljeno i odvedeno u selo Počulicu, a kasnije u Zenicu gdje im se jedno vrijeme gubi svaki trag. A trideset devet dana nakon zarobljavanja, pod pritiskom UNPROFOR-a i MCK, u razmjeni, bošnjačka je strana predala tijela ovih zarobljenika, dakle ubijenih i masakriranih.

U ranijim borbama za ovo strateški važno selo i u kasnijim za njegovo oslobađanje, poginulo je još 40 hrvatskih bojovnika, što Križančevo Selo s ukupno 104 poginula i ubijena dovodi u tužni vrh hrvatskih stratišta u BiH.

Za zločine u Križančevom selu nikada niko nije odgovarao O zločinu u Križančevu selu  se ne održavaju okrugli stolovi za zločin u Križančevu selu  se niko nikada nije ispričao u hrvatskom Saboru kao što se Ivo Josipović ispričao pred Parlamentom BiH za Ahmiće , o zločinu u Grabovici nije Drago Pilsel napisao kolumnu niti Miljenko Jergović ,zločin u Grabovici nikada nije spočitnula ni Vesna Pusić u mnogobrojnim susretima sa dužnosnicima BiH.

Znače li  Vam  nešto   Buhine kuće ?

9. siječnja 1994. godine nad stanovnicima Buhinih Kuća i braniteljima pripadnicima HVO-a počinjen je stravičan zločin kada su elitne muslimanske postrojbe upale u Buhine kuće i počinile pravi pokolj. Među ubijenima bilo je žena i staraca, ranjen je veliki broj vojnika i civila, među njima i djece, a zvjerski su ubijena devetorica pripadnika postrojbe posebnih namjena Munje iz travničke brigade HVO-a. Pripadnici Munja su zarobljeni, vezani žicom, a potom pobijeni.

     Postrojbe ABiH su u napadu na hrvatsko selo Šantići, zaselak Buhine kuće, 9. siječnja 1994. godine, počinile stravičan ratni zločin. O tome postoje brojni iskazi i prikupljeni materijalni dokazi koji su dati kako domaćim tako i međunarodnim institucijama koje se bave ovom problematikom. Na žalost do danas za ove događaje ne samo da nitko nije odgovarao nego se ne zna da li se uopće vode bilo kakve istrage.

Ankicu Grbavac, rođenu 6.7.1971. godine, djevojački Jurešić, su pripadnici ABiH ubili na kućnom pragu rafalnom paljbom iz automatske puške. Prije toga ubacili su bombu u kuću.
Njenog sina Danijela, koji nije dočekao drugi rođendan koji se približavao (rođen 16.2.1992.)., su ubili u naručju svjedoka koji je samo pukom srećom ostao živ bježeći sa djetetom prema Vitezu.

Dragici Petrović, inače duševnoj bolesnici, vrlo lijepoj, rođenoj 1958. godine, nisu dozvolili da je majka i sestra povedu sa sobom, već su je ostavili u kući da bi je nakon dva dana ubili. Njeno tijelo je izvučeno nakon tridesetak dana.
Njen rođak Draženko Petrović, star 33 ili 34 godine, nađen je ispod terase gdje je ubijena i Dragica. Nije bio naoružan niti obučen u vojnu odoru.

Tijelo Marka Buhića, rođenog 4.1.1957. godine u Zenici, su pripadnici Civilna zaštite pokopali tako što su prvo pronašli gornji dio trupa, a nakon dvadesetak dana – noge i donji dio trbuha. Tijelo je prerezano motornom pilom.

Stjepana Ramljaka, rođenog 30.3.1941. godine, našli su u sjedećem položaju. Na vratu mu bili smrtni tragovi noža.

U Ankicu Vidović, rođenu 15.9.1952. godine, djevojački Barešić je pripadnik ABiH, s crvenom beretkom i žutom trakom na ramenu, s udaljenosti od oko 2 m ispalio jedan ili dva metka usmrtivši je. Njenu djecu – Marijanu, staru 12 godina i Branislava, starog oko sedam godina, poslali su muslimanski vojnici prema cesti kroz šumu metaka, ne pruživši im prvu pomoć. Marijana, iako ranjena u rame, vukla je Branu koji je bio ranjen u trbuh, sve do zaseoka Šafradini, nekih 300 do 500 metara. Završili su u bolnici u Splitu.
Ubijen je i njihov otac, Ankičin muž Dragan Vidović, rođen 13.8.1950. godine. Uhvaćen je i odveden kao civil a potom brutalno likvidiran.

Za zločine   nad stanovnicima Buhinih Kuća nikada niko nije odgovarao O zločinu u  Buhinim kućama  se ne održavaju okrugli stolovi za zločin u Buhinim kućama se niko nikada nije ispričao u hrvatskom Saboru kao što se Ivo Josipović ispričao pred Parlamentom BiH za Ahmiće , o zločinu u Buhinim kućama nije Drago Pilsel napisao kolumnu niti Miljenko Jergović ,zločin u Grabovici nikada nije spočitnula ni Vesna Pusić u mnogobrojnim susretima sa dužnosnicima BiH.

Znače li vam  nešto  Doljani ,Uzdol ,Trusina ,Maljine ,Bikoši ,Bugojno

Sve su to  mjesta nekažnjenih zločina nad Hrvatima .Takovih mjesta  ima preko stotinu i sve su nekažnjeni zločini.Nad njima   Jelena Lovrič  ne plače o njima se Documenta ne oglašava.Poradi njih Zoran Pusić ne zove telefonom o njima Tomić i Jergović ne pišu kolumne.

Jeleni Lovrić ,Dragi Pilselu ,  i svim “pravednicima”  sličnim Dragi ništa ne znače ni Stadion u Bugojnu  ,Musala u Konjicu ,Muzej u Jablanici ,Crkva u Drežnici,Muzička škola u Zenici ,Kalin u Bugojnu .Ne znače ništa ni Miljenku Jergoviću ,Anti Tomiću ,Zoranu Pusiću ,Vesni Teršelić ali ni Vesni Pusić i Ivi Josipoviću ,bivšem predsjedniku Mesiću.

Ne znače ništa jer su to logori za Hrvate u kojima su ubijani nasilno im vađena krv .

Nikoga od njih “pravednika”   ni malo ne zanima pod kakovim upitnim dokazima je suđeno primjerice  za Ahmiće.Koliko vjerodostojni dokazi za Ahmiće mogu biti ( zločin od Hrvata niko ne poriče on se i dogodio ) ako su  po istim tim dokazima u kazamatima ležali i nevini ljudi poput braće Kupreškić

Tako je primjerice Haaški  sud je  ukinuo osuđujuću presudu protiv trojice Kupreškića – Zorana, Mirjana i Vlatka, a smanjilo je kazne zatvora za drugu dvojicu bosanskih Hrvata osuđenih za zločin u Ahmićima. Vladimiru Šantiću kazna zatvora smanjena je s 25 na 18, a Dragi Josipoviću s 15 na 12 godina zatvora.

Smanjena je kazna Tihomiru Blaškiću a osuđen je Dario.U istom procesu sa istim upitnim svjedocima.

Dariu Kordiću  je i  nuđeno da ukoliko optuži Franju Tuđmana i Gojka Šuška može računati i na neku vrstu nagodbe što je Kordić odbio.

Pravu istinu o Domovinskom ratu u BiH Hrvati znaju .Prava istina o događajima iz Domovinskog rata o zločinima i nekažnjenim zločinima ne  takove “pravednike” kakovi su Lovrić ,Jergović ,Tomić, Pilsel i Teršelićka Zoran Pusić .

Da ih zanima prema svakom zločinu bi se odnosili jednako.Za njih zločini nad Hrvatima ne postoje oni bi i nadalje kažnjavali Hrvate.

Nisu li nam oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču sve rekle i o takovim lažljivcima kakovi su Jelena Lovrić ,Drago Pilsel i ostali pobrojani ovdje .Ali i mnogi drugi koje nisam pobrojao a na istom su poslu.

Na poslu progona Hrvata .

“Ova zemlja natopljena krvlju naših mučenika Hrvatica i Hrvata vapi za pravičnom kaznom za počinitelje i upravo je to, uz dostojno obilježavanje spomena na naše pobijene, zadaća i nas iz Grabovice, ali još više i mnogih među vama koji ste danas ovdje. Molimo vas učinimo sve, ne samo da se ovo zlodjelo ne zaboravi nego i to da se ubojice i nalogodavci primjereno kazne. To treba biti naša zajednička obveza”

Ove riječi je izrekao Predsjednik Udruge hrvatskih stradalnika “Grabovica 93” Josip Drežnjak na obilježavanju 18.te obljetnice stradavanja u Grabovici  još 2011.