Zašto Jozić nije imenovan ministrom znanosti?

Što se više zahuktava slučaj uhidbe deset hrvatskih branitelja iz Orašja to su hrvatske dimenzije kontinuiteta izdaje sve očitije i europskim dimenzijama. S obzirom na to da su u Hrvatskoj na vlasti europske dimenzije sastavljene od pozicije i oporbe, realno je očekivati da će se uz pomoć „europskoga puta“ stvar zgurati pod tepih, a nezadovoljni, od Orašja do Toronta, proglasiti „populistima“ i protivnicima „zajedničkog europskog stajališta“ koji se ne uklapaju u „novu paradigmu“. Zbog toga je sve moguće. Pa i nemoguće. Pomalo rezigniran, pomalo surfam. Prije negoli podijelim iskustva sa surfanja moram se vratiti na izdaju iz prve rečenice.

Zakrinkani judek ipak je samo običan Juda

Nema izdaje a da se, kako u umjetnosti tako i u narodu, ne spomene nesretni Juda. Evo i danas u Saboru netkospominje Judu u kontekstu rasprave o HNB-u. Hrvati, tu i tamo ekstremni kakvi jesu, spominju i štrik o kojemu je pisao Matoš. Čini se kako se početak zdravoga rješavanja „oraške krize“, koja razotkriva sustav izdaje od 2000., može očekivati tek po čišćenju vlastitoga dvorišta, dakle, ne suhom konstatacijom o Judi, već praktičnim rješenjima, kak bi Matoš rekel – štrikom. Nekim, nek’ bude demokratskim oblikom štrika. Ali, ne ću o tome.

Danas je pitanje Judine izdaje i njezine naplate otišlo u množinu. Juda više nije klasični Juda, osoba. Naša suvremenost je premrežena mnoštvom malih Juda. Judekima. Judeki se prikazuju u različitim oblicima i dimenzijama, socijaldemokratima, nacionalistima, tehnomenadžerima, europejčekima, stručnjacima, društvenopolitičkim radnicima, sisavcima proračuna, kumrovečkim hodočasnicima, sizonjama… Hrvatski suvremeni judeki jugoslavenčine su prve klase, slični mrskim nam mađaronima.

Kulturnomedijska glavna struja ima dvije osnovne poruke. Biti judek je in. Ne biti judek je out. Biti judek, ipak, nijenešto. Zato judeki od jutra do sutra nose krinke s pripadajućom retorikom. Zakrinkani frfljajući judek, samo je običan Juda i kad frflja razgovijetno. On je osoba s imenom i prezimenom. Juda je osoba sa smanjenim sposobnostima percepcije ljudskoga dostojanstva, bio on zakrinkan ispraznicama ili ne. I Judek je Juda, ali u malom izdanju. Džepnom ili sinekuralnom. Judeki su provjereni operativci po sektorima.

Tak. S tim mislima, naime kaj, sve češće surfam jer mi je jeftinije od kupovanja tzv. novina s kojima uz žgaravicu u pravilu dobivam ozbiljan napad prigovora savjesti zbog nenamjenskoga trošenja mirovine. A štel bi biti informeran. Bi. I ne bi štel biti zjudan. I tu nastaju problemi s osobnim sukobima interesa. Ja ih još rješavam farmakoterapijski i tuzemno, tražeći im smisao i svrhu. Nekako mi najteže pri ostatku herca pada, kad vidim brothers in arms kako pristaju biti judekima ili zjudani dragovoljno odlaze u besmisao.

Indijanci će naseliti Slavoniju, Liku i Banovinu

Cvilim i kad mladež iz judosfere izlaz traži u inozemstvu. Priliku da budu radom, ne izdajom, ljudi. Znam da će većsutra postati neprijateljskom emigracijom. I da će u starosti shvatiti kako su bili upregnuti u judosfernu i jugosfernu politiku pražnjenja hrvatskoga međunarodno priznatoga teritorija. Odupirao sam se tom stajalištu dok je odupiranje izdržavalo probu zdrave pameti. Više se ne odupirem. Ne podupirem iseljavanje, ali se ne odupirem. Ljudi moraju imati nekakav izlaz, dužni su čuvati elementarno Božje i ljudsko pravo na život dostojan čovjeka. Znam da sam privremeno poražen, višestruko izdan, herodovski pregažen i pilatovski pogažen. Znam da sam, ne pod tepihom, nego pod čizmicom judeka. No, i dalje pijem farmakoterapiju, zubljam dvorište puno usahla lišća, što će reći da se ne predajem. Ne odustajem od utopije slobode, poznate pod imenom Croatiae.

Toj utopiji pravi lijek se nalazi samo u eshatonu, koji u linearnom računanju vremena dolazi poslije križnoga puta.Ovdje caruju svakovrsni, sveprisutni, judeki. Jaki su u onoj mjeri u kojoj su apostoli croatoutopije slabi. Sudim po sebi. Sve su slabiji, praktički na izdisaju, stjerani u rezervate, pa se i sami šale na svoj račun. Dobro je dok još imaju snage za humor.

Kažu, da su postali Indijanci. Oni su poznati po tome što su bili izloženi genocidu, etnocidu i kulturocidu. Sad su manjina u vlastitoj zemlji. Možda i oni odluče potražiti u inozemstvu novu priliku i odustanu od SAD-a. Recimo u Slavoniji. Lici? Banovini? Ovdje bi odmah ušli na ustavni popis nacionalnih manjina, dobili bi moguće i dva zastupnika, tri su rezervirana za manjinu s najviše amnestiranih, što znači kako bi im bilo bolje negoli hrvatskoj većini. Mogli bi, recimo, poput Pupovca tražiti i dobiti od „mandatara“ ministra vanjskih poslova američkih dimenzija. I dobili bi ga, samo da se dosjete. Hovgh!

Po šumama i gorama jednoga poštenja

Prosurfajmo zajedno po našoj judosferi, bez koje je svaki oblik jugosfere nezamisliv i neprovediv. Sjećam se kako sam skočio od veselja kad sam u Srbobranu početkom srpnja ove godine pročitao intervju s ravnateljem Instituta Po sumamaza hrvatski jezik i jezikoslovlje. Njegov je životni moto, kaže, „raditi pošteno i za opću dobrobit“. To, samo to se traži. Stavljam na stranu činjenicu da je intervju sastavni dio predizborne ravnateljeve taktike s elementima komunističke hajke na prof. Sandu Ham, predsjednicu Upravnoga vijeća IHJJ-a.

Raditi pošteno, kaže. Pa da vidimo drži li mu vodu životni mu moto. Ne ću davati odgovore, ako već ranije nisam, a jesam, međutim, pitanja se ne odričem. Je li pošteno kititi se tuđim perjem? Primjerice, da je tiskao dvadesetak knjiga u Institutu, kad je riječ o razdoblju ravnateljice dr. Dunje Brozović? Ma, je li Institut tiskara, brojač knjiga, ili ipak znanstvena ustanova? Je li pošteno tužiti sudu jezikoslovku dr. Natašu Bašić zbog kritičkoga prikaza „krpeži“ od Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a? Slažem se, pošteno je i pravedno što je izgubio spor.

Je li pošteno tražiti nekoliko puta smjenu dr. Sande Ham (ne samo nje, već i drugih urednika) s dužnosti glavneurednice časopisa Jezik? Je li pošteno nastavak harange protiv nje protegnuti traženjem od bivšega ministra njezinu smjenu s mjesta predsjednice Upravnoga vijeća IHJJ-a, bez ozbiljnoga razloga i mimo Institutova Statuta? Je li opća dobrobit, ili samo poštenje, zanemariti Statut u kojemu stoji da „Institutom upravlja Upravno vijeće“ (čl. 32)? Je li opća dobrobit ako ravnatelj državne ustanove zanemaruje statutarnu odredu da upravo on „izvršava odluke Upravnoga vijeća“ (čl. 39)? Je li pošteno okolo naokolo rušiti ugled ljudi i zatvarati im usta u javnosti, vikati u telefonsku slušalicu osobama koji glede HP IHJJ-a imaju drukčije mišljenje od njegova?

Osobito je zanimljivo pitanje u kojoj je mjeri poštenje i opća dobrobit oponente ili neistomišljenike nazivati ekstremistima? Poslije Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika potpisnike je Partija etiketirala hrvatskimnacionalistima, sad pak, valjda zbog opće dobrobiti „našim ekstremistima“. Evo toga ekstremnoga navoda: „Naš pravopis očito smeta ekstremistima s druge strane Dunava, ali me više boli to što smeta i nekim našim ekstremistima. Tješi me jedino to što je riječ o – ekstremistima“ – (poveznica). Istom se retorikom služila i S. Kordić u knjizi Jezik i nacionalizam, s kojom je društvenopolitički povezana ministrica Obuljen, kojoj ću se vratiti pri kraju teksta, da ne ostane zakinuta.

U kojoj je mjeri pošten o Božiću priređen, pola godine preuranjen skeč o izboru ravnatelja, debelo prije negoli mu je istekao prvi mandat? Imam još pitanja, no, moram uzeti stanku i daha. Prije stanke, još samo ovo: Je li pošteno pisati i objavljivati otvoreno pismo inozemnomu jezikoslovcu, koji pošteno piše zbog opće dobrobiti što ne valja u institutskom pravopisu?

Keš and deri: U ured ravnatelja, soba 303!

Novi međunaslov znak je da sam došao do daha. Je li pošteno da ravnatelj znanstveno istraživačke ustanove nema ni jedne samostalno objavljene znanstvene knjige, a neke još neobjavljene stavlja na Wikipediju? Je li pošteno organizirati i zahtijevati od Znanstvenoga vijeća opoziv Upravnoga vijeća mimo propisnika? Je li pošteno objavljivati knjigu jednoga od recenzenata oktroiranoga pravopisa, koji je dao pozitivnu recenziju upravo tom pravopisu? Je li pošteno bez javne nabave kupovati službeni automobil i vozati se u njemu od nemila do nedraga, premda su njegovi pravi vlasnici porezni obveznici? Je li pošteno skrivati od Upravnoga vijeća, kojemu je ravnatelj podčinjen, dokumente o poslovanju?

Tu i tamo skoknem i na web stranice IHJJ-a. Ponajviše zato što me zanima hoću li doživjeti cjeloviti kajkavski rječnik, koji se godinama razvlači od nemila do nedraga. A o izradbi čakavskoga da i ne govorim. Nisam ga našao. Otkrio sam, međutim, reći ću otvoreno, sobu s paragon blokom! Pošteno i radi opće dobrobiti prenosim merkantilistički stručno napisan navod o tome kako doći do „besplatnoga“ Pravopisa:

„Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje možete kupiti po cijeni od 110 kuna. Predložak uplatnice možete preuzeti ovdje. Uplatiti se može i internetskim bankarstvom. Za Hrvatski pravopis možete dobiti račun R1, a za podrobnije obavijesti o kupnji na R1 pošaljite upit na e-adresu ured@ihjj.hr ili se javite voditeljici Ureda ravnatelja IHJJ-a D. S. (podatci poznati uredništvu, nap. N. P.) na 01/3783-833. Kopiju uplatnice pošaljite na adresu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje… Hrvatski pravopis možete kupiti i u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, u uredu ravnatelja, I. kat, soba 303, Ulica Republike Austrije 16, 10000 Zagreb“. Kraj navoda (ihjj.hr/pravopis.hr, zadnji put provjeren dne. 4. studenoga 2016. u 13 sati i 20 minuta).

Čini mi se kako se bilo čiji ured ravnatelja državne ustanove ne može pretvarati još i u knjižaru. Uostalom, zašto samo Hrvatski pravopis, zašto ne i drugi institutski naslovi? Organizirati prodaju samo jednoga izdanja i to baš u Uredu ravnatelja nadilazi i dosjetke marijobistričkih štandova, koji su, ruku na srce ipak pod nadzorom Porezne uprave.

Ne ću komentirati merkantilistički navod, u financije se ne razumijem, o porezima nešto znam, bolje bi bilo da ne znam. Samo pitam, prosim lijepo, je li pošteno i od opće dobrobiti da se ravnatelj državne znanstvene ustanove tijekom svojega prvoga i drugoga mandata ne miče iz središta medijskih i drugih škandala? Dođe mi da odem u sobu 303 na već ranije ponuđenu kavu i da kao pravi Croatan Indijanac u njoj popušim lulu mira. Budem li dobar, a šef dobre volje, mogao bih od države dobiti umjesto džepnog zrcala HP IHJJ-a na dar s potpisom ravnatelja, a potom i besplatnu vožnju doma službenim automobilom. Ne samo ja, već i svaki zainteresirani govornik hrvatskoga jezika. Ako pak ne uspije lula mira, onda Indijanac ostaje bez 110 kuna ili kako se već dogovori u šatoru 303.

Zašto Obuljenova da, a Jozić ne?

Možda bih u prigodnom razgovoru ugodnomu pred otvorenim paragon blokom, sanjam dakako, provjerio „toleranciju“ i „skromnost“, koju ravnatelj spominje u navedenom intervjuu JuL-u, kad kaže da se od Finaca može mnogo naučiti o toleranciji i skromnosti, iz čega se zaključuje da je on usvojio i finsku toleranciju i finsku skromnost, to jest europske dimenzije s kojima prosječni Hrvati, nejudeki, oduvijek žive, pa ih je i doma mogao steći. Jesu li „ekstremisti“ njegov izraz tolerancije, a privatizacija službenoga prometala izraz skromnosti, teško mi je, bez provjere, reći.

Najviše me muči zgoljna činjenica što ravnatelj nije preseljen iz paragon bloka sobe 303 u Banske dvore. On je, naime, europska dimenzija. Poput ministrice N. Obuljen. On bez samostalne stručne knjige, ona bez solo koncerta. Prema učincima na planu društvenopolitičkoga rada na istom su putu. Prema metodičnosti rada može se reći da su sizonje, sljedbenici sizarenja. U odnosu prema hrvatskoj tradiciji iskazali su primjeren odmak, kako prema generalu Praljku i Hrvatskoj vojsci općenito, tako i prema jezičnim generalima, npr. akademicima Babiću i Katičiću. Jednoumno su oboje uključivi, pardon inkluzivni, u sve procese provedene ispod radara detuđmanizacije. I oboje vole proračunsku pipu. I oboje su kućni ljubimci medija. Kroz njih je i Obuljenova uspjela promucati da radi pošteno i za opću dobrobit.

Ni na jednoga od njih Partija nikad nije mrko pogledala. Naprotiv! Ni jedan od njih nije izišao na izbore. Oboje su dokazani, prekaljeni borci i stručnjaci za europske procese razgradnje nerazgradivoga. I u najboljim su godinama, kad i anacionalnoj kulturnoj hegemoniji mogu još puno toga pridonijeti na europskom putu i u pravnom okviru regije u širokom rasponu europskih direktiva i procedura. Od filma, nakladništva, pa do pravopisanja. Moja je preporuka politici proklamirane vjerodostojnosti stoga logična: Jozića za ministra. Čega? Bilo čega! Najbolje – znanosti. Dokazao se služeći domovini u istoj mjeri kao i ministrica kulture. No, kako mu znanost leži koliko i Goldsteinu junioru, možda bi veleposlaničko mjesto u Finskoj bilo prikladnije.

 

Nenad Piskač/http://www.hkv.hr/izdvojeno/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.