Slučaj Ninočka – ili je li Andrej Plenković na putu da postane Ivo Sanader broj dva?

Vrijeme:10 min, 51 sec

 

HDZ-ovi vođe i njihovi „desni birači“: kako to ovi generali stalno poražavaju vlastitu vojsku ?!

Poslijeizborne prijevare vlastitih HDZ-ovih (narodnjačkih) birača, od strane vođa te iste Plenkistožerne hrvatske stranke, konstanta su političkog života u tzv. „trećejanuarskoj Hrvatskoj“ – onoj, dakle, stvorenoj nakon pogubnih izbora 3. siječnja 2000. godine, kojima je ova zemlja, presudnim vanjskim uplitanjem SAD-a i drugih sila, pretvorena u banana-državu, i u biti takva nepromijenjena ostala do danas. Nova HDZ-ova vlada, poduprta Mostom i manjincima, mandatara Andreja Plenkovića „pročitana“ je vrlo brzo, brže nego one ranije, jer su marginalizirani, ali ipak brojni narodnjački publicisti i komentatori gotovo odreda, a dijelom i HDZ-ovo članstvo i birači, shvatili već po samom sastavu vlade da je riječ o novoj prijevari. Njeni razmjeri jasno su uočljivi već u ovoj prvoj fazi djelovanja nove vlade, ali konačni učinak znat će se tek tijekom vremena kao ishod djelovanja svih unutrašnjih i vanjskih političkih silnica.

„Naša“ Ninočka

Najozbiljnije raščlambe u ovom pogledu dali su Marko Ljubić (u tekstu pod naslovom „Krije li se iza Plenkovićevih poruka o novom mainstreamu izrazito opasan sadržaj?“, portal Narod.hr od 23. listopada), u smislu naznaka opće politike, kao i Hrvoje Hitrec („Bilo kakav pokušaj renacionalizacije Hrvatske unutar EU-a nije dobrodošao“, na stupcima ovog portala od 24. listopada),s njegovim posebnim osvrtom na buduću kulturnu politiku, kakva je naznačena – malo je reći „kontroverznim“ – imenovanjem Nine Obuljen Koržinek na mjesto ministrice kulture.

Rečena ministrica već je na društvenim mrežama dobila nadimak Ninočka. Njega joj je očito mogao dati tek neki stari znalac hollywoodske kinematografije: riječ je istoimenom filmu tamošnjeg meštra Ernesta Lubitscha iz 1939. godine s velikom Gretom Garbo, u naslovnoj ulozi stroge i rigidne sovjetske komesarice (koju na kraju Zapad ipak pripitomi). Ova pak „naša“ Ninočka, s nakljukanim životopisom tipičnog proizvoda „bruseljačkog“ kadrovskog inkubatora, iz kakvog je ispilio i njen šef Plenković, totalno je predvidiva (ima „europsku dimenziju“) i nimalo ne sliči slavnoj Greti.

Naime, govor gestaove „naše“Ninočke u prvim njenim javnim istupima mogao je čak zavarati nevježe: riječ je o nekom čudnom spoju zbunjenosti, začuđenosti i zabrinutosti. On bi u osjećajnijim dušicama mogao izazvati i mrvicu sućuti, da se nije brzo shvatilo kako se lako izvrgne u svoju suprotnost. Već u samoj najavi prvog konkretnog čina svoga ministarstva progovorila je Ninočkina nepokolebljiva „politička ispravnost“: umjesto objave da će hitno istražiti dobro dokumentirane navode o zloporabama militantne jugo-utvrde lažljivo nazvane HAVC-a („Hrvatski“ audiovizualni centar) i njegova još militantnijeg „političkog komesara“ Hribara, što je bijesna narodnjačka – posebno braniteljska – javnost željno iščekivala, ona je kao svoj prioritet stavila upravo suprotno: žurne isplate – jamačno i onog novca namijenjenog filmovima o nekim nadrealnim beogradskim kinima(!).

Dobili smo, dakle, vladu u kojoj jedna ministrica (gospodarstva, Martina Dalić), u nizu drugih slikovitosti, uSeks Plenkovic Dalicpredizbornoj kampanji novčano podupre partijicu „Pametno“, luđu i radikalniju inačicu SDP-a, jedan ministar (policije, Vlaho Orepić), dok svi razumni srednjoeuropski susjedi učvršćuju i produžuju željezne i žičane ograde protiv novog skorog i vjerojatnog bliskoistočnog useljeničkog stampeda, mantra o tome kako će ga on i njegov šef zaustaviti svojim „politički ispravnim“ ispraznicama i nadmoćnim „obavještajnim uvidima“ (mo’š mislit’!). O proteklim (ne)djelima spomenute Ninočke, koju slavi cijela jugo-oporba i svi tzv. Kulturnjaci dovoljno smo čuli, a, zahvaljujući uvidu onjenom učinku „ministrice u sjeni“ u više mandata, kojim je cijela moguća hrvatska kultura pretvorena u „regionsku“, vjerujemo da ćemo čuti još i više.

Uostalom, o sastavu Plenkovićeve vlade dovoljno govore činjenice da ju je, prema izvješćima, pohvalio sav vodeći tisak vladajuće četničke Srbije, jer da su uklonjeni svi „antisrpski ministri“ – prvenstveno Hasanbegović i Kovač – dok su uvijek „politički ispravni“ njemački mediji pohvalili mandatara za to što je „obračunao s desnicom“, pri čemu je desnica zapravo onaj najbrojniji i najvjerniji HDZ-ov stranački „mainstream“.

Podzemni „ce-ka“

Moj prilog ovom poznavanju povijesnih prijevara HDZ-ove narodnjačke većine kojom ih iz mandata u mandat časte njeni vođe bit će podsjećanje na neke najslikovitije pojedinosti dosadašnjeg prvaka u ovoj disciplini Ive Sanadera. Njegovo djelovanje svojevremeno je dobilo oznake tipa „žmiga desno, a vozi lijevo“, a on sam opisan je kao „general koji je porazio vlastitu vojsku“. Ali, ovo podsjećanje nije svrha samo sebi, nego nosi i jednu osobito bitnu spoznaju: HDZ-ovi vođe sustavno vuku za nos svoje „desne“ birače iz jednog kardinalnog razloga – kako bi glasovima te iste „desnice“ osvojili vlast, ali istodobno sačuvali i tzv. kulturnu hegemoniju ljevice!

Ovdje se postavlja naizgled zdravorazumsko pitanje: zašto bi bilo koji vođa stranke „desnog centra“, zvao se on tada Sanader ili danas Plenković, riskirao oštar sukob s vlastitom „vojskom“ kako bi sačuvao stvarnu i u hrvatskom slučaju osobito zaoštrenu kulturnu hegemoniju svojih političkih „lijevih“ protivnika (a dijelom i neprijatelja – kad je riječ o njenoj jugo-sastavnici)? Odgovor je – iako se to zna barem od samih početaka suvremene hrvatske države – nedavno dao znameniti Vladimir Šeks: ova zemlja je banana-država i njome, umjesto hrvatskog naroda ili „demosa“, vladaju strani i domaći (udbomasonski) „gremiji“! Zato i njen sustav vlasti nije nekakva proglašena „liberalna demokracija“, već – osobito u ovoj presudnoj oblasti „proizvodnje ideja“ – u pretežnoj mjeri „liberalni fašizam“, što je i u stranim izvorima već prilično uobičajena kovanica. A grčevita obrana lijeve hegemonije u kulturi (u medijima i na sveučilišnim katedrama) zapravo je obrana jedva ičim ograničene vlasti vodeće kaste, kako u zemlji, tako i u svijetu.

(Iz navedenog onda i prirodno proizlazi vrlo davna spoznaja da su SDP i HDZ ili barem njihove „vrhuške“ samo naizgled, ili pak za neuk puk, dvije svjetonazorski suprotstavljene stranke, a da su zapravo samo „lijevo“ i „desno“ krilo istog – udbomasonskog – „centralnog komiteta“.)

Budući pak da je od „najslavnijih“ dana „prvaka narodnjačke prijevare“ Ive Sanadera prošlo već neko vrijeme, valja se prisjetiti tih „vrhunaca“, kako bi smo mogli procijeniti koliko je hrvatsko HDZ-ovo narodnjaštvo „napredovalo“ od prije gotovo desetljeća i pol do današnjih plenkovićevskih vremena.

Počnimo ovako: mnogi će se sjetiti vremena nakon stvaranja sramne mesićevsko-račanovske „trećejanuarske Hrvatske“. Tada je pod neumoljivim ravnateljstvom „velikog (američkog) brata“ u liku veleposlanika Montgomeryja, i početka zloglasne „detuđmanizacije“, vitez svijetloga lika Ivo Sanader krenuo u hrvatski domoljubni protunapad 11. veljače 2001. godine na veličanstvenom skupu na splitskoj Rivi s parolama tipa „ne damo Haagu naše generale“ (u pitanju je konkretno bio Mirko Norac). Sanadera su, recimo, udbomasonski medijski kerberi Dražen Vukov Colić u Novom listu još u kolovozu i Željko Krušelj u rujnu 2000. godine napadali da „u SAD-u obnavlja sve Tuđmanove legende“. Čak je i akademik i nekadašnji predsjednik Hrvatskog (tada „državnog“) sabora dr. Nedjeljko Mihanović, prema vlastitom svjedočenju u svojoj sjajnoj knjizi „Tuđmanova baština“ (Zagreb, 2010.), bio „oduševljen da se pojavio čovjek koji stoji na braniku nacionalnih interesa“.

Ja sam pak, kao i mnogi, posebno u Sanaderovu rodnom gradu, već nakon godine dana od slavne splitske Rive vidio da će on namagarčiti svoje birače i to sam objavio na mrežnim stranicama Vipneta 28. travnja 2002. godine:„Najnoviji Sanaderov puč u HDZ-u po meni znači ovo: Sanader je dobio zadatak da ‘detuđmanizira’ (tj. rashrvati, tj. uništi) HDZ“. A nakon što je smijenio i splitsko-dalmatinskog župana i postojanog tuđmanovca sada već pokojnog dr. Branimira Lukšića uspio sam, u Slobodnoj Dalmaciji – koju je, nakon dugog otpora hrvatske novinarske ekipe tadašnjeg glavnog urednika Josipa Jovića, Ivica Račan konačno pokorio – progurati tekst u kojem sam zapravo upitao Sanadera „koja je uopće razlika između njega i Račana“.

Ivo Sanader i njegov HDZ, koji je „isti kao i SDP“, pobijedio je na izborima 23. studenog 2003. godine, a samo dvadesetak dana iza toga u Slobodnoj Dalmaciji 13. prosinca 2003. godine izišao je tekst s nadnaslovom „Ivo Goldstein, povjesničar: Sanader Hrvatsku želi detuđmanizirati“. Nikada nitko tako jasno i tako bezočno nije ispjevao odu izbornoj prijevari vlastitih birača kao što je to tada uradio rečeni izdanak „slavne“ obitelji Goldstein, današnji „hrvatski“ veleposlanik u Francuskoj: „Naravno, ne očekujem od Sanadera da te svoje napore nazove detuđmanizacijom, čak mu ne bih zamjerio kada bi vehementno dokazivao da on to uopće ne čini“. Bitno je da je Sanader, kako bi se reklo u Splitu, svoje birače „navukao na baketinu“, a onda im ga – također narodski rečeno – „zabio do balčaka“! I eto, od takvih besprizornih varalica u ovom inače „veličanstvenom“ 21. stoljeću sačinjena je hrvatske „elita“: predsjednici vlada, veleposlanici u Parizu, a evo sada vidimo – i Bruxelles je tu negdje…

Šeksovi „gremiji“

Ovim sam, dakle, zorno pokazao provjereni način na koji, gotovo bez iznimke i u pravilnim vremenskim razmacima, narodnjački vođe žedne preko vode prevode vlastiti narod.

A sada još jedan zoran primjer, upravo iz toga vremena, koji objašnjava jedan od glavnih razloga – a možda baš i glavni – zašto to rade: da sačuvaju netaknutu „kulturnu hegemoniju ljevice“, zapravo hegemoniju svojih stranih i domaćih (udbo)masonskih gazda (okupljenih u onim Šeksovim „gremijima“).

Samo desetak dana nakon izbora i desetak prije toga Goldsteinova teksta, 2. prosinca 2003. godine u Vjesniku, koji je upravo Sanader uskoro – više nego zasluženo za njegovo polustoljetno protuhrvatstvo! – upokojio, izišao je razgovor novinara Tihomira Ponoša s Božidarom Novakom, tadašnjim predsjednikom Vijeća za medije Hrvatskog helsinškog odbora. U njemu Novak otvoreno prijeti Sanaderu da se, iako je ovaj postao izborni pobjednik, ne usudi taknuti u tada već gotovo potpunu „lijevu hegemoniju“ Račanovih jugo- i post-komunista! „HDZ na testu medijskih sloboda…Vijeće za medije, ali i svijet, promatrat će HDZ prema prvim potezima…Ne očekujem da će HDZ praviti velike ‘fertutme’, jer bi mu to bilo jako štetno“, prijetio je Novak navodno „najmoćnijem Hrvatu“ Sanaderu – osobi koja je i sama određeno vrijeme (?) bila bliska spomenutim „gremijima“.

Božidar Novak (1925.-2013.) bio je partizanski novinarski doajen u Slobodnoj Dalmaciji i Vjesniku, potom stradalnik u Hrvatskom proljeću 1971. godine, a konačno – kao i niz drugih iz toga naraštaja (a posebno Mika Tripalo, Vlado Gotovac i Ivan Zvonimir Čičak) – protutuđmanovski globalizatorski isprdak anglo-američkog mađarskog Židova Georgea Sorosa (čija je najnovija titula: „stvarni vlasnik američke Demokratske stranke“). Vidimo iz ovoga da je njegov posao ovdje bio da se, za račun ovoga nad-gazde, većinski Hrvati katolici, preko stranke koja bi trebala artikulirati njihove političke probitke, ne domognu ni jednog svoga medija.

Iako je Račan, što naslijedio iz jugo-komunizma, što porobio nakon Tuđmanove smrti, vladao – preko stranih „gremijskih“ vladara iz sjene – cijelim pogonom za proizvodnju ideja u Hrvatskoj, Sanader je mogao barem nešto uraditi s HTV-om, Vjesnikom i Slobodnom Dalmacijom. Pod prijetnjom Bože Novaka, koji je dobro znao što hoće njegovi gazde iz HHO-a (dijela međunarodne federacije kojom opet u krajnjoj crti vlada Soros), da Hrvati katolici ne smiju dobiti ni jedan ozbiljan medij, ni tiskani, niti elektronski – Sanader je medije izravno prepustio jugo-„neprijateljima“ (Vjesnik je pustio da umre „prirodnom smrću“, a Slobodnu Dalmaciju je izravno darovao Ninoslavu Paviću i njegovu EPH-u).

I tako će većinski Hrvati katolici – ona famozna „desnica“, koju je, prema njemačkim medijima, „uklonio“, na veliku radost i četničkih prijatelja u Hrvatskoj i u Srbiji, i Andrej Plenković – posredstvom nove ministrice Ninočke Obuljen Koržinek, i nove četiri godine „vladati“ preko svoje „najmilije stranke“ i, jamačno, pod budnim okom „najmilijeg veleposlanstva“ (onoga u Buzinu) paziti da se oni slučajno ne domognu najvažnijeg, rekao bi zloglasni S. Mesić, „resursa“, kojim je jedino uopće moguće vladati: „proizvodnje ideja“. U liberalnom fašizmu na hrvatski način, to je potpuni monopol stranih „gremija“ i njihovih domaćih poslovođa.

Hrvatožderski duh

O potpuno bolesnom mentalnom sustavu jednog od tih „hrvatskih“ poslovođa domaćih i stranih „vladara iz sjene“ najdojmljivije je svjedočio istaknuti hrvatski novinar i publicist Josip Jović u svojoj knjizi „Hrvatsku mi moju…“ (Zagreb, 2011.). Riječ je o njegovu susretu sa svojim tadašnjim gazdom i vlasnikom EPH-a Ninoslavom Pavićem. „Pavić misli, a ja ne vjerujem svojim ušima, kako su danas u nas prilike slične (kao u Njemačkoj 1945. godine – op.aut.), kako nam tek predstoji katarza, tj. denacifikacija, a u tom smislu je važna uloga medija“, navodi Jović Pavićeve riječi. „EU se ne smije dovoditi u pitanje, jer nama treba nadzor, bez prisile mi ništa ne možemo. Hrvati su izvršili etničko čišćenje 250 000 Srba, jer je Tuđman rekao da ih ne smije biti više od tri posto. Hrvati su uopće ‘jedan krvoločan narod’. Hrvatska mora uvesti pola milijuna stranaca. Thompsonove koncerte treba zabraniti i sasjeći“.

Rečeni Ninoslav Pavić je, istina, i međuvremenu ostao bez svoga medijskog „carstva“, ali ovaj njegov hrvatožderski duh novi gazda Hanžeković je samo kozmetički promijenio. O tome koliko mu je bliska nova ministrica kulture, čitatelji će zacijelo imati svoj sud.

Ali, i pored svega, ovaj je put većinska hrvatska katolička javnost, protiv koje se već najmanje četvrt stoljeća vodi ideološki rat, čak i s elementima vjerskog sukoba, ipak pokazala nešto brže reflekse nego ranije – kada su veleizdajnici u državnim vrhovima znali izgurati i po dva mandata, dok narod ne bi došao sebi. Sastav dijela vlade i sabora nije sasvim beznadan, a i na internetu i na društvenim mrežama ipak traje politički život koji „vladari iz sjene“ ne uspijevaju sasvim nadzirati. Zbog svega ovoga – a i vanjskih okolnosti, koje su pune prijetnja, ali tu i tamo ponekog ohrabrenja – možda se hrvatska katolička većina konačno ipak počne izvlačiti iz statusa ponižene i potlačene kaste, na koji je toliko neshvatljivo dugo i bez pravog otpora pristajala.

 

Joško Čelan/HKV/http://www.hkv.hr/izdvojeno/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.