Oproštaj od dr. Zlatka Tomašića – čovjeka čiste savjesti

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:3 min, 53 sec

Rijeka i Hrvatska danas, 3. studenog 2016. oprostila se od svog najčestitijeg  sina, hrabrog i nenametljivog dragovoljca, vrhunskog dječjeg kirurga, humanista, koji je iznad svega volio svoju obitelj, profesiju, vjeru i Domovinu. Riječi koje ga najbolje opisuju, riječi su izgovorene i napisane nakon njegove nagle smrti u noći 30. listopada 2016. “Zlatko Tomašić bio je čovjek koji je mogao prvi baciti kamen.”

– Pripadao je dvama narodima – hrvatskom po tjelesnom rođenju na ovaj zemaljski život, koji se iznenada prekinuo u noći sa subote na nedjelju, i Kristovu narodu okupljenom iz svih plemena i jezika u Crkvu, u koju je pokojni Zlatko bio ucijepljen po krštenju kojim se čovjek duhovno rađa na ovaj život u Kristu. I jednu i drugu pripadnost on je živio časno i cjelovito, riječju i životom, djelom i istinom. Tu pripadnost nisu mogle uzdrmati nikakve protivštine, štoviše, one su mu bile poticaj i izazov da ju još bolje potvrdi i dokaže. Sve što je pritom podnosio i trpio, a mnogo je podnio i pretrpio, podnosio je predano i s ljubavlju, poput sv. Pavla koji je u svom tijelu i svojoj duši trpio za spas svog naroda i Crkve kojoj je pripadao.-  Mons.dr.sc. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit.

Dr. Zlatko Tomašić pokopan je na riječkom groblju Kozala, a tisuće ljudi opraštalo se od njega u crkvi Sv. Romualda i Svih Svetih, gdje je nadbiskup Ivan Devčić održao svetu misu zadušnicu. Riječi oproštaja izgovorili su ministar branitelja Tomo Medved, dr. Harry Nikolić s kojim je radio četvrt stoljeća i dr Andrija Hebrang, prijatelj i ratni ministar, a u izmjenama počasne straže stajali su suborci, bojovnici, pripadnici i pripadnice udruga koje je vodio dr. Tomašić.

– Dragi Zlatko, dragi prijatelju, kolega i suborče – duboko potresen rekao je dr. Andrija Hebrang nad otvorenim grobom – Kao dragovoljac si objedinio sve u jednom pozivu, kao liječnik i kao branitelj. Prošao si najteže bojišnice, zarobljavanje. Bio si moralna snaga svima za teška iskušenja koja ste prolazili u zarobljeništvu. I u miru si nesebično radio za svoju domovinu. Pamtit ćemo te, dragi prijatelju, po svim tvojim vrlinama. Tvoj životni put mora ostaviti trag u našoj nesretnoj Hrvatskoj, nesretnoj jer ljudi kao ti ne dobivaju zahvalnost koju bi trebali za sve što su dali za stvaranje naše domovine. Neka ti je laka hrvatska zemlja koju si toliko volio.- 

Donosimo komentar kojeg je na svom fb profilu napisao vjeroučitelj i vođa katoličkih skauta i prijatelj dr. Zlatka Tomašića – Marin Miletić:

“Zlatko nije bio jedan od onih koji su devedesetih godina bježali iz Hrvatske jerbo su morali hitno u Njemačku ili pak u neku drugu europsku zemlju na neizostavan posao. Zlatko nije bio ni poput onih, o kojima mi je pričao moj pokojni Lula, koji su se bacali po podu riječkih ambulanta praveći se ludima i tako bivali proglašavani nesposobnima za branjenje slobode svoga naroda, a danas nerijetko u prvim redovima se usuđuju pljuckati po toj našoj Domovini.

Zlatko je prvenstveno bio čovjek. muž. otac. otvoren za svakoga. i svakome voljan pomoći. moram priznati da je velika šteta što možda njemu namjerno nisu pomogli njegovi, oni od kojih je Zlatko u datom trenutku baš pomoć i trebao. dugo smo razgovarali nakon izbora, prije izbora… teško je bio pogođen nepravdom domoljubnih grabežljivaca i ostalih uhljeba svih vrsta koji bi i vlastitu mater prodali za šaku Judinih škuda.

Zlatko se svojim životom uzdigao iznad života prosječnosti. branitelj, dragovoljac, zatočenik srpskih logora. vrhunski kirurg klinaca, čelni čovjek Zajednice udruga Domovinskog rata. uvijek je težio pomirenju, mirenju, zajedništvu. ovih i onih. i nerijetko smo se nalazili u tim razmišljanjima gledajući što nam je još činiti.

i zapamtite. smrt je neizbježna. ona nas sve čeka. i koliko god je teška i nama neshvatljiva u svojoj dubini, toliko je časna i sveta. poput ove Zlatkove.

ja vam dajem svoju riječ. još nas ima, još Hrvata. i nećemo dopustiti da ova smrt našeg Zlatka, kao i smrti svih ostalih naših heroja budu uzaludne.

Zlatko, ti si sada ušao u smiraj nebeskoga Jeruzalema. u puninu sve Radosti i svega Života. zagovaraj nas s Neba da ne izdamo tebe, vas i pređe naše. daj da ostanemo vjerni.

navik on živi, ki zgine pošteno!

do ponovnog susreta, prijatelju.
skauti nastavljaju. i ne odustaju.

p.s.
neki žive tako kratko, a toliko života i časti imaju u sebi. mnogi pak žive dugo. a kada umru, ni djeca vlastita im kamen grobni ne čiste, a prašina zaborava već ih ovdje na zemlji prekrije.
nije stoga bitno, prijatelji, koliko… bitno je jedino – kako? kako ste živjeli.” (Marin Miletić)

Foto: Josip Čekada & Vedrana Spadoni Štefanić & Neda Grbac

Vedrana Spadoni Štefanić/Hrvatsko nebo

Facebooktwitterlinkedinrssyoutube
Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.