Ljubica Kolarić-Dumić : MOJA DJEČJA RADOST

0

 

 

U igri su prolazili moji dani. Svako im je godišnje doba darivalo svoj dio ljepote. Ljeti su bili vedri i razigrani. Proljetni još prohladni, ali svi mirisali procvjetalim voćkama i pooranom zemljom. Jesenske nisam voljela, jer su me kiše podsjećale na suze. Zimski prozebli, zameteni snijegom, ali ispunjeni radošću i toplinom, kojom me grijala blizina majke. Kad kiše prestanu padati, a snijeg prekrije zemlju, završili bi svi radovi na polju. To je značilo da će moja majka od jutra do večeri moći biti s nama. Mirno sam mogla otići u školu, na sanjkanje i grudanje. Kad nakon igre na snijegu smrznute odjeće i ozeblih ruku, uđem u toplu kuhinju, znala sam čije ću lice prvo dotaknuti.

Vani nisam osjećala zimu, jer smo neprekidno trčali, bacali se po mekom snijegu i svakodnevno pravili novoga snješka. Ali kad me onako prozeblu toplina privuče, tko bi izdržao da iznad peći ne raširi crvene i hladne prste. Snažna bol kao vatra zapeče ruke, a oko mene se stvori lokva vode od snijega koji se otopi sa smrznute odjeće. Majka i baka su me uzalud opominjale da se ne približavam peći, jer će me ruke još više boljeti, a ja si po tko zna koji put davala varljivo obećanje da sutra zbog sanjkanja na snijegu ne ću ovoliko trpjeti. Ali obećanje ni jednoga dana nisam održala. Naše bijelo dječje carstvo vladalo je sve dok sunčeve zrake s prvim proljetnim danima ne otope snježni pokrivač.

Bake nisam bila željna, jer je neprekidno bila u blizini. Skoro kao drugi dio mene. Uvijek spremna da ispuni sve moje želje. Nikada mi nije nedostajala.

Majku sam preko dana rijetko viđala pa sam je željela gledati, stisnuti se uz nju i šapnuti joj koliko je volim. Držati se za njezine suknje. Osjećati kako me i hlade i griju dok me miluju, njezine skoro uvijek hladne ruke. Ogledati se u potočiću suza, njezinih velikoj tajni. U tom sam se slanom potočiću s majkom često i ja umivala, ali čim mi se nasmiješi, zaboravljala bih onaj tužni pogled i prepuštala se igri i veselju. Iako je bila teško bolesna, obavljala je i najteže poslove. Bez protivljenja predavala se svemu što joj je život donosio.  Nije se dovoljno borila ni s bolešću, ni s nedaćama koje su je pratile od najranijega djetinjstva. Kod nas se jedino tako moglo živjeti. Nije se pitalo tko može, a tko ne može raditi. Ni njezin se otac nije vratio iz prvoga svjetskog rata kao ni očev. Majka joj se preudala, a nju je odgojila njezina baka. Možda je baš radi toga svoju djecu mirno predavala u ruke naše bake. Od ranoga proljeća do kasne jeseni radila je s ocem i nadničarima. O nama nije morala brinuti, jer nas je ostavljala u rukama prepunim ljubavi.

Nikada je nisam čula da kaže kako zbog bolesti nešto ne može učiniti, jedini znak velike nemoći bio je njezin tihi govor. Iz dubokih i tamnih očiju često i dugo, dok je sjedila za preljom ili šivaćim strojem, slijevale su joj se suze i tekle niz umorno lice. Tako sam malo znala o njezinu životu! Sve što sam kasnije čula, bilo je prekasno da joj vratim bar dio njezine neizmjerne ljubavi. Bezbroj puta za vrijeme školovanja, u malim podstanarskim sobama, pitala sam se što sad ona radi.

Jedne je godine skoro cijelu zimu provela kod mene. Mislim da zimu volim samo zbog nje. Bili su to divni dani. Nas dvije same. Ni teških poslova za nju, ni stalne očeve ljutnje, ni straha da će zbog nečega opet vikati. Ničega što bi pomutilo našu sreću. Složila bi mi robu u ormaru kao što je i kod kuće nedjeljom radila. Spremala je moju sobicu, pripremila nam ručak i odmarala se dok ja ne dođem iz škole u kojoj sam radila kao učiteljica.

S prvim toplijim danima morala otići kući. Kad sam jedanput pitala brata zašto češće ne dolazi k meni, odgovorio je kako je bolje dok se ne vidimo. Moram priznati da ga odmah nisam razumjela. No ubrzo sam shvatila da bol rastanka poznaju samo oni koji žive daleko od svoje obitelji. Majka je danima govorila kako mora ići kući. Odlučimo da će sutra sigurno otputovati, jer je već predugo ostala. Što su za nas značile riječi – biti dugo?

Mi smo željele zauvijek biti zajedno. Zašto se nisam vratila kući? Na to pitanje nemam odgovora. Sva su se isplela pa ni jedan ne bi bio pravi.

Jedno jutro uplakane krenemo na autobusni kolodvor, a kad autobus dođe, mi se zagrlimo i tako ostanemo sve dok ne ode. Sutradan isto. I tako nekoliko dana. Od kuće do autobusa. Od autobusa do kuće. Jednoga je dana ipak morala otići. Počet će proljetni poslovi, a otac ne  može raditi bez njezine pomoći. Kako je onako bolesna preživjela to jutro? Kako je podnijela naš rastanak i onako dalek put? O tome, kao i mnogo čemu, ni u jednom pismu nikada ni riječi nije napisala.

To je bila moja najljepša zima.

Nismo mogle živjeti u blizini. Zato smo zajedničke trenutke čuvale svaka u svome srcu.  Ljetne večeri pod starim dudom u dvorištu i naše duge razgovore. Jesenske kišne dane kad se nije moglo raditi na polju pa ih je provodila sa svojom djecom. Zime u kojima sam bila sigurna da ću je naći na povratku iz igre. Radovala sam se kad je u ranu jesen ugledam s košaricom grožđa. Čim siđe s kola, pogleda me i zagrli, a ja od dragosti upitam: – Jesi došla, mamice?

U mojoj školi kod kuće gdje sam se igrala učiteljice, i u onoj pravoj, na dvorištu i na svakom drugom mjestu, mogli su biti i baka i pas Šeki, brat, sestra i otac. I prijatelji.

Svi osim moje majke. Njezino je mjesto bilo jedino u mojemu srcu. Baka je to dobro znala. Zato je pustila da u tom dječjem srcu nosim i majčine oči, i požutjele ruke, da ih čuvam za dane kad me ne budu mogle pomilovati.

Napustila nas je tiho kao što je i živjela. Meni je ostavila svoje srce. A pod zvjezdanim nebom zauvijek će me čekati naše večeri. I onaj mir – koji sam osjećala u njezinoj blizini.

Majka je bila moja dječja radost.

 

Ljubica Kolarić-Dumić/Hrvatsko nebo

Iz zbirke „Uz baku je raslo moje djetinjstvo“

 

 

Facebook komentari

komentara