Preminuo je dr. Zlatko Tomašić

Vrijeme:19 min, 47 sec

 

 

 Počivao u miru Božjem, čovječe čiste savjesti i svjetlost vječna svijetlila Ti.

Dr. Zlatko Tomašić preminuo je noćas u Rijeci 30. listopada 2016. 

(donosimo njegov posljednji razgovor)

Zlatko Tomašić rođen je 8.kolovoza 1961. u Rijeci kao sin Josipa i Jelice.  

Moj životni put prožet je vjerom, optimizmom, ljubavi, zajedništvom, domoljubljem i obitelji kao temeljem života.

Pobjedom u Domovinskom ratu  Hrvatski narod ostvario je devetstoljetni san o suverenoj i neovisnoj Hrvatskoj državi. Iako ratna razaranja nisu izravno pogađala Primorsko-goransku i Istarsku županiju,  osim sporadičnih raketiranja rubnih područja grada Rijeke,  Riječani, Primorci, Gorani i Istrijani su u Lici, ali i diljem ostalih hrvatskih bojišnica branili i obranili Hrvatsku. Dragovoljci grada Rijeke i naše županije bili su, i ostali, nositelji hrvatskog domoljublja zbog kojeg su odlazili na bojišta braniti domovinu. Poginulih branitelja u Primorsko goranskoj županiji je 206.

 

Liječnik u Domovinskom ratu

 

Moj put kao liječnika u Domovinskom ratu počinje sredinom 1991. Nakon ubojstva12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu, 2. svibnja 1991., smatrao sam da je došlo vrijeme da se stavim na raspolaganje i dam svoj doprinos u obrani i stvaranju hrvatske države. Ispred crkve Marije pomoćnice u Rijeci, oprostio sam se od svoje supruge i krenuo u  rat. U Rijeci tada još nisu formirane postrojbe Zbora narodne garde pa kao dragovoljac, u lipnju 1991. godine, odlazim u Zagreb gdje se priključujem I. Brigadi Tigrovima u zaštitnu bojnu predsjednika Tuđmana, smještenu na Tuškancu. Bio sam među prvim liječnicima u Republici Hrvatskoj koji je potpisao ugovor za Zbor narodne garde (ZNG), i jedini Riječanin, na što sam izuzetno ponosan.

U spomenutoj Crkvi Marije pomoćnice u Rijeci  sam proveo dio svoje mladosti, odlazio na vjerunauk, na svete mise sa svojom suprugom i sinom, ondje sam ministrirao, pjevao u zboru i vjenčao se 1987. godine. Naše dvoje starije djece završilo je salezijansku gimnaziju u navedenoj župi. Ove godine slavimo 29 godina braka, a radost i lijepa sjećanja što sam proveo u mojoj župi ostaju zauvijek.

 

Na bojištu Osijeka i Vukovara

Nedugo nakon priključenja Tigrovima, jedne noći odlazim na svoj  prvi teren, u Osijek, u vrijeme kada je spaljeno selo Ćelije i susrećem se sa prvim ranjenicima. U Opatovcu i Vukovaru boravim u drugoj polovici srpnja i prvoj polovici kolovoza sa pripadnicima Zbora narodne garde. Smješteni smo bili u objektu Zbora narodne garde na Opatovcu gdje sam formirao stacionar, mini bolnicu, a surađujem sa zapovjednikom saniteta Ratne bolnice Vukovar Dr. Jurajom Njavrom. U to vrijeme raketirani su Novi Čakovci, Đelatovci i Opatovac. Sudjelovao sam u zbrinjavanju ranjenih i oboljelih pripadnika ZNG i MUP-a u tom razdoblju u svim djelovima grada Vukovara (zajedno sa pripadnicima ZNG kao zdravstvena potpora bio sam u svim akcijama na širem području grada Vukovara gdje su svakodnevno od snajpera stradavali civili, kao  u naselju Lužac itd.), Borovog naselja, Opatavca, N. Čakovca, Đelatovca, i provodio mjere preventivne aktivnosti za civilno stanovništvo na području Vukovara i Borovog Naselja. U svemu tome veliku pomoć sam imao od med. teh. pok. Marka Mandića koji mi je bio prijatelj na kojeg sam se mogao osloniti u najtežim trenucima, osoba koja me je upoznala sa mnogim Vukovarcima, a koji nažalost danas nisu među nama, kao i od svojeg vozača sanitetskog vozila Zlatka rodom iz Sotina. Nakin raketiranja Opatovca moja jedinica ZNG povula se je u Vukovar  i otišli smo u gimnaziju gdje sam organizirao ambulantu. Potom sam sa dijelom svoje postrojbe Zbora narodne garde smješten u silosu Dunav, gdje sam se nalazio do svog odlaska iz Vukovara.

Početkom srpnja bilo je više sukoba s pripadnicima srbočetničkih hordi od Borova Sela pa sve do Sotina i Iloka. Tada dolaze prve veće skupine ranjenika koji su isključivo bili pripadnici ZNG i hrvatske policije, rijetko civili, a ranjavani su najčešće strijeljivom. U srpnju je primljeno u Vukovarsku bolnicu 56 ranjenika. U srpnju započinju prvi minobacački napadi na Borovo naselje, a početkom kolovoza bombardiranje središta grada, a meta napada bila je i sama bolnica premna označena oznakom međunarodnog crvenog križa. Tijekom kolovoza stalno se povećavao priliv ranjenika oko 25 do 30 dnevno, a sve veći broj ranjenika imao je eksplozivne ozljede. Premda je sanitetsko vozilo s kojim sam išao pružiti hitnu medicinsku pomoć ranjenicima obilježeno oznakom „Crvenog križa“, to vidno istaknuto zaštitno obilježje bilo je meta. Pucalo se na sanitetsko vozilo iz snajpera, pješačkog oružja, iz minobacača izvan grada. Imali smo sreće, bili smo brži i Bog nas je čuvao. Prevozili smo ranjene i poginule branitelje i civile do bolnice. O strahu nismo razmišljali, nismo imali vremena, držali smo to u sebi, proživljavali u sebi svatko za sebe, ali smo između sebe znali tko što misli i osjeća. Dali smo sve za ljude, za ranjenike, vođeni ljubavlju za Domovinu.

Posebno treba istaknuti mini bolnicu u Opatovcu koju sam formirao i gdje se pružala pomoć skupini pripadnika Zbora narodne garde, koji su tu bili smješteni., kao i onim iz okolnih područja. Ne mogu zaboraviti dan kada je zrakoplov tzv. JNA raketirao objekt u kojem sam se nalazio. Prethodnog dana raketiran je objekt Zbora narodne garde u Novim Čakovcima i bilo je potrebno zbrinuti ranjene pripadnike ZNG. Kasnije, u noći, odlazim kroz kukuruze sa svojim vozačem sanitetskog vozila Zlatkom do Đeletovca. Bilo mi se teško orijentirati se, no sva sreća imao sam vozača koji je jako dobro poznavao ovaj kraj. Pretpostavljali smo da ćemo i mi biti napadnuti te sam evakuirao oboljele i ozljeđene pripadnike ZNG. U trenutku dok sam bio u ambulanti kako bi uzeo dodatni sanitetski materijal započeo je avionski napad. Istrčao sam iz ambulante i dok sam birao da li ću lijevo ili desno, jedan gardist po nadimku „Hogar“ bacio se na mene i sklonio me iza stabla. Spasio mi život, jer je u tom trenutku započeto je raketiranje objekta u kojem sam se nalazio, jasno obilježen oznakom crvenog križa. Čuo se je strašni prasak, šrapneli su letjeli na sve strane, a čuo se je i krik ranjenih pripadnika Zbora narodne garde. Nisam imao vremena razmišljati o strahu i avionima jer morao sam pružiti hitnu medicinsku pomoć ranjenicima. Garda se povukla u obližnji vinograd, a nakon obrade ranjenika, moj vozač sanitetskog vozila i ja, jedini smo se vratili u raketiran objekt kako bi uzeo još zavojnog materijala. Sanetitsko vozilo i ranjenike prevezli do Vukovarske bolnice, gdje nas je već čekao dr. Njavro sa svojom kirurškom ekipom.

O karakteru srbočetničke agresije, o njihovoj mržnji, govore strašni zločini unatoč potpisanom Međunarodnom sporazumu o evakuaciji bolnice. Tzv. JNA i paravojne srpske postrojbe masakrirale su ranjenike, civile i djelatnike vukovarske bolnice.

 

Moj vozač sanitetskog vozila Zlatko Krajinović-Brzi zajedno je sa ostalim djelatnicima bolnice ubijen na Ovčari 19. studenog 1991. godine. Iz Ratne bolnice Vukovar izveden je tog dana i moj medicinski tehničar Marko Mandić i do danas se vodi nestalim. Prije nekoliko godina posljednji put,  na Dan sjećanja na žrtve Vukovara, susreo sam se s njegovim sinom koji je  po završetku školovanja za medicinskog tehničara zaposlio na istom mjestu gdje mu je otac radio. Pričao mi je koliko je bilo teško doći raditi u bolnicu kao otac. Bio je to prevelik teret za sina Marka Mandića koji je na kraju napustio Hrvatsku i potražio posao van granica.

 

Kaže  se da vrijeme liječi sve rane, ali te rane još uvijek su u našim srcima i one neće nikada nestati dok je nas koji ih se sjećamo. Zašto agresor nije političkim metodama bio prisiljen dati podatke o stradalim i njihovim grobovima? Gdje su i razne udruge o ljudskim pravima kada se traži istina o stradavanju logoraša?

Zato se pitam može se budući suživot i pomirdba temeljiti na zaboravu? Život ide dalje, život koji ne smije biti zatrovan sjemenom mržnje, ali treba biti odgajan u duhu  da se nikada ne zaboravi i nedaj bože  ponovi.

 

Hrvatska  Kostajnica  i koncentracijski logor Manjača

Nakon povratka moje postrojbe iz  Vukovara, krajem kolovoza 1991., u noći se postrojavao dio jedinice za Hrvatsku Kostajnicu. Došao sam ispratiti svoje suborce, a oni su me upitali:“ Doktore ideš s nama?“. Odgovorio sam: „ Pa naravno da idem“.
S psihološke strane,  braniteljima je bilo izuzetno važno prisustvo liječnika i zdravstvenih djelatnika, jer su uz njih su osjećali sigurnost. Znali su ako budu ranjeni da će biti adekvatno i na vrijeme zbrinuti. Iako mi je po povratku iz Vukovara Načelnik sanitetske službe Republike hrvatske ponudio mjesto Načelnika sanitetske službe Zbornog područja Zagreb odlučio sam dragovoljno otići na teren u Hrvatsku Kostajnicu, grad koji je već bio u okruženju. Kolona s kojom smo dolazili gađana je sa dvije strane, no dali smo sve od sebe da se probijemo do naših prijatelja suboraca kojima je trebala pomoć i smjena. Dolaskom u Hrvatsku Kostajnicu smješten sam u jednu prostoriju u hotelu gdje se na podu nalazio madrac. Potom sam dobio zapovjed da idem u podrum nove pošte gdje je smjestena kirurško-anesteziološka ekipa i stacionar. Upravo ta zapovjed mi je spasila život, jer neposredno nakon što sam napustio sobu započeo minobacački napad srbo-četničkih agresora iz BIH i Hrvatske i granata je pogodila moj ležaj. Kiša minobacačkih i tenkovskih projektila padala je svuda po gradu, djelovi granata letjeli su svuda oko nas, bio je to pravi pakao koji je trajao do pada Hrvatske Kostajnice. Nadlijetali su nas avioni, gađani smo snajperskim hicima koji su zujali uz naše glave. Pucalo se po nama s bosanske strane, jer nas je djelila samo Una, ponegdje samo stotinjak metara, a negdje i znatno manje. Dnevno je padalo i više od 1000 granata različitih kalibra, a posebno žestok napad bio je na Malu Gospu, 8. Rujna 1991. Tog dana imali smo žrtava među gardistima u pokušaju proboja prema „Šupljem kamenu“ i izvačenja 25 naših gardista. Bila je to jedna od brojnih akcija u kojem sam učestvovao kao liječnik prve borbene linije. Najprije sam sa sanitetskim vozilom prošao kroz minsko polje gdje je prethodnog dana stradao BOV( bojno oklopno vozilo), a potom je gađano naše sanitetsko vozilo tromblonskom minom. Samo pravovremenom i instiktivnom reakcijom mojeg vozača koji je skrenio u šumu te smo  iskočili iz vozila, spasio nas je od sigurnog pogotka. Nažalost, često sam bio gađan snajperom, i drugih oružjima u pokušaju da ranjenim pripadnicima Zbora narodne garde pružim hitnu medicinsku pomoć.  U tim izvarednim situacijama i trenucima nisam imao vremena razmišljati o vlastitom životu, a kao i svi gardisti bio sam  spreman na i na žrtvu  vlastitog života.

Svakim danom stanje je bilo sve neizvjesnije, opskrba hranom i vodom bila je gotovo nemoguća, ljudi sve uznemireniji, a municije je bilo svakim danom sve manje. Objekt u kojem sam se nalazio bio je i sam često pogađan tenkovskim i minobacačkim projektilima. Ranjenika je svakim danom bilo sve više, a na životu nas je bilo sve manje. Na kraju nismo imali ni hrane, ni vode, a o naoružanju neću ni govoriti, jednostavno nismo više mogli izdržati nalete desetorostruko brojnijeg i stostruko naoružanijeg neprijatelja. Postoje trenuci kada jednostavno predosjetite buduće događaje. Stigao je i kobni 12. rujna, kada je pao položaj Djed iznad Hrvatske Kostajnice i agresor nas je tada imao na dlanu. Veliki broj naših suboraca se nije nikad vratio s položaja, a veća skupina je zarobljena. Srbočetničke postrojbe prijetile su da će poklati naše zarobljene suborce. U  tom trenutku imali smo oko 34 ranjenika od kojih jedan broj vlo teških, s kojima sam ostao u podrumu pošte dok je moj kolega dr. Igor Nikolić otišao na bosansku stranu na pregovore s neprijateljskom stranom, ali se nažalost sve što se dogovorilo nije ispoštovano. Krenulo se prema Bosanskoj Kostajnici, pala je noć, na čelu kolone s ranjenicima među zadnjima napuštam Hrvatsku Kostajnicu. Iznad glave fijuču snajperski meci, hodam naprijed gledajući smrti u oči. Već tada smo bili izloženi prijetnjama neprijateljskih vojnika tzv. JNA, psovkama, galami i fizičkom zlostavljanju, i počinje naš put u nepoznato. Prvo smo teške ranjenike odveli u bolnicu  u Banja Luci, gdje su se prema njima odnosili okrutno, jednako nečovječno, kao i kasnije u konclogorima. Potom smo mi kao liječnička ekipa zajedno s gardistima i pripadnicima MUP-a odvedeni u zloglasni logor na Manjaču. O patnjama u srpsko-crnogorskim koncentracijskim logororima se zna previše, ali za Manjaču zna gotovo svatko. Bili smo prepušteni na milost i nemilost onima koji nemaju milosti. Smjesteni smo u hangarima koji su bili staje prije rata, praktički smo spavali na podu, s malo ili nimalo slame, izloženi sustavnim poniženjima, psihičkom, fizičkom zlostavljanju i svakodnevnom ispitivanju. Život zarobljenika nije vrijedio ništa. Ukoliko je netko želio odvesti ili zlostavljati zarobljenika, mogao je to bez ikakvih pravila. Posebno smo stradali mi gardisti. Doživljavali smo strahote od tzv. oficira koji su nas ispitivali, stražara i raznih uniformiranih zlotvora. Fizičke troture bile su svakodnevnica, kao i iznuđivanja priznanja. To sam nažalost i sam prošao kao liječnik ZNG. No, svakako najteži trenuci  bili su za mene kada sam odveden u samicu, jer kada si sa svojim suborcima sve batine lakše podneseš, nego kada si sam sa svojim mislima u četri zida, kada si izložen danonoćnom ispitivanju, kada ti svaki trenutak život visi o koncu, kada se bilo tko može iživljavati nad tobom. Bili su to teški trenuci, no svaki udarac davao mi je još veću snagu. Imao sam samo vjeru u Boga, molitvu i nadljudsku snagu da sve izdržim i vratim se svojoj supruzi i sinu.

 

Glavu dolje, ruke na leđa!

Morali smo gledati dolje, u pod, kad ste obavljali malu ili veliku nuždu morali smo se javiti stražaru i obavljati je pred njim, slušati njegove psovke i uvrede, trpjeti udarce. Mokrio sam krv. Batine su postajale dio svakodašnjice, iako se na bol gotovo nemoguće naviknuti.

 

Tijekom mojeg boravka na Manjači, Banja Luci i Sarajevu moja supruga nije plakala, već je sve učinila kako bi dospio na listu za razmjenu i da konačno budem razmjenjen. Upravo je ona najzaslužnija da sam među živima. Ona je pokazala kolika je njeno odricanje, njena vjera, njena snaga, njena nada kao majke i žene bila bitna.

 

Moji suborci razmjenjeni su 09. studenog. 1991., a ja sam nakon samice i Banja Luke, prebačen u Sarajevo gdje sam dočekao razmjenu 25. studenog 1991., mršaviji za gotovo 20 kilograma. Razmijenjen sam u grupi sa Kikašom, splitskom četvorkom i Virovitičanima za generala Asentijevića i KOS-ovce  na Plesu. Odveli su nas do Hrvatskog sabora gdje nas je primio ministar obrane Gojko Šušak, dobili smo hranu, ali ja nisam mogao jesti. Želio sam samo vidjeti svoju suprugu i sina koji su u međuvremenu došli na Tuškanac, gdje je bila locirana moja postrojba. Ugledavši ih nisam bio siguran da li to san ili java, i tek kad smo se svi troje zajedno zagrlili, dugo i čvrsto, znao sam da je dobro, i da ne sanjam. Bio je to trenutak čiste sreće i ljubavi, trenutak izbavljenja nakon proživljenih strahova, psihičkog i fizičkog zlostavljanja. Moj sin Luka od šoka nije progovorio 24 sata ni jednu riječ. Tek sutradan je počeo govoriti i nitko ga više nije uspio zaustaviti do današnjeg dana.

Po povratku iz zarobljeništva slali su me na oporavak u toplice što sam odbio. Želio sam samo da na nekoliko dana odem u svoj rodni grad Rijeku i budem sa svojom obitelji te da se ponovno vratim u postrojbe HV. No, u Rijeci je tada odlazila tzv. JNA, njeni obavještajci su se interesirali za mene i tražili me te sam bio smješten u Župni dvor u Klani. Iako se nisam oporavio, odmah sam krenuo natrag u svoju postrojbu, sada u bojnu vojne policije na Laščini. Ubrzo sam postavljen za Načelnika sanitetske službe OP Rijeke (kasnije Zborno područje Gospić) koja je obuhvaćala Istarsku, Primorsko-goransku i Ličko senjsku županiju.

 

HRVATSKI SANITET – LIČKA BOJIŠNICA

Od 19. Veljače 1992. godine kao Načelnik sanitetske službe Operativne zone Rijeka (poslije Zbornog područja Gospić), koordinator civilnog zdravstva, čelnik operativnog tima, časnik za vezu s Hrvatskom vojskom i Ministarstvom unutarnjih poslova za županije Primorsko goransku, Ličko senjsku i Istarsku, te voditelj Mobilnih kirurško – anestezioloških ekipa, upravljam provedbom sanitetske opskrbe ratom zahvaćenih područja u Lici kao i područja cijele Operativne zone Rijeka. Predvodim cjelokupnu organizaciju kako civilnog sektora tako i vojnog saniteta u suradnji s ravnateljima svih zdravstvenih ustanova na području tih triju županija. Teško je spomenuti sve one koji su dali doprinos na tako dobroj funkcioniranju zdravstvene službe KBC-a Rijeka tijekom Domovinskog rata.

Od prvih dana stvaranja ZNG, a kasnije i HV, aktivno učestvujem u stvaranju saniteta HV i MUP-a RH. Postavio sam temelje zdravstvene službe posebno na području Zbornog područja Gospić i u djelo spovodio doktrinu ešalonskog zbrinjavanja. Otvario sam odličnu suradnju sa Ličko-senjskom i Istarskom županijom, te prve kirurške ekipe iz bolnice Pula doveo na Ličko ratište. Zajedno sa timom s kojim sam radio kao najodgovornija osoba u zdravstvu navedene tri županije, učinio sam sve kako bi sanitet HV i MUP-a, kao i civilno zdravstvo nesmetano funkcioniralo tijekom cijelog Domovinskog rata, što se i pokazalo na djelu tijekom akcije „Bljesak“ i „Oluja“, kada je zdravstvena služba besprijekorno funkcionirala.

Kada je riječ o sijećanju na Oluju ono je bilo ispunjeno ponosom zbog oslobađanja Knina i tugom zbog pogiblje kolege liječnika, dr. Jurice Ivka, zbog gubitka svojih suboraca i prijatelja. Svi mi koji smo krenuli dragovoljno u obranu i stvaranje Hrvatske države znali smo i bili uvjereni da ćemo pobjediti agresora, jer Bog je na našoj strani. Ja volim reći da je pobjeda u Oluji najsretniji događaj u životu nakon rađanja moje djece. Ta sreća se zaokružila reintegracijom preostalog teritorija Lijepe naše i oslobađajućom presudom generalima Gotovini i Markaču.

Unatoč neprestanoj izloženosti brojnim ratnim opasnostima, svijesni nasilja i zastrašujućih zločina agesora zdravstveni djelatnici nisu mijenjali načela liječničke etike i strikno su se držali postavki Ženevske konvencija, u skladu sa vlastitim dostojanstvom i Hipokratovom zakletvom.

Mnogi djelatnici KBC Rijeka aktivno su sudjelovali u Domovinskom ratu na prvoj crti bojišnice, u ratnim bolnicama ili u pozadini, obavljajući svoj plemeniti zadatak spašavajući ljudske živote.

Kirurzi KBC-a Rijeka tijekom rata trudili su se čim uspješnije ostvaviti sve zadatke koji su im bili postavljeni i može se reći kako za njih vrijedi davna izreka o tome  da su „u ratu kirurzi uvijek najveći pobjednici“. Svi napori kirurške struke, dakako, ne bi mogli biti kvalitetno izvedeni bez anesteziologa, udjela pratećih službi, medicinskih sestara, tehničara, bolničara, vozača sanitetskih vozila i ostalih pratećih sudionika, kao ni bez liječnika ostalih specijalnosti.

Organizacija rada KBC-a Rijeka bila je tijekom cijelog Domovinskog rata na visokoj stručnoj razini, a to je bilo razvidno tijekom vojno-redarstvenog pothvata Oluja.Uz visoku stručnu razinu zdravstveni su djelatnici tijekom toga teškog  razdoblja pokazali i iznimnu požrtvovnost, hrabrost i domoljublje. Posebno je važno spomenuti liječnike prve crte bojišnice, dragovoljce i specijalizante KBC-a, kao i kirurške timove koji su bili blizu prve crte bojišnice. Svi su oni bili svijesni situacije i riskirali vlastiti život da bi drugima pomogli i time su bitno pridonjeli kvaliteti zbrinjavanja bolesnika.

I sam sam kao liječnik prve borbene linije i član mobilnih kirurško anestezioloških ekipa na najteži način iskusio sve strahote rata. Naše su ranjenike, često i u blizini samoga bojišta, liječili najbolji tadašnji specijalisti.Teško da se može oslikati tadašnji duh i volja tih ljudi, njihovo osobno davanje, duh vjerovanja u pravednost te borbe, u  slobodu Hrvatske, osjećaj zajedništva i solidarnosti i njihovu nesebičnu brigu za ranjenike.

Zato svih članova medicinskih ekipa KBC-a Rijeka dugujemo neizrecivu zahvalnost za njihovu hrabrost, požrtvovnost i osobni doprinos, kako očuvanju ljudskih života i zdravlja kao najvećih vrijednosti, tako i doprinosu oslobađanju naše Domovine Hrvatske.

 

UDRUGE PROIZAŠLE IZ DOMOVINSKOG RATA

„Ne vjerujte onima koji vam obećavaju lagana riješenja.“

Ako sagledam ljubav prema gradu Rijeci sa  aspekta svoga ratnog puta i doprinosa u obrani Rebublike Hrvatske od lipnja 1991. do lipnja 1996. godine, za koji sam odlikovan najvišim odličjima RH za svoj doprinos na prvim borbenim linijama, mogu reći da sam s istom strašću uložio sve svoje iskustvo, energiju i znanje za dobrobit dragovoljaca Domovinskog rata, branitelja, stradalnika i njihovih obitelji. Jednostavno, pomoć i ljubv prema bližnjim je duboko u meni, i to je moj način života. Od 1994. član sam predsjedništva i dopredsjednik UHDDR-a grada Rijeke i pročelnik povjrenstva za zdravstvo i socijalnu skrb u Udruzi, i od tada volentiram u udrugama prizašlim iz Domovinskog rata. Aktivno sudjelujem u koordinaciji i riješavanju statusnih pitanja dragovoljaca domovinskog rata, stradalnika Domovinskog rata i svih ostalih branitelja i njihovih obitelji, sudjelujem u organitaciji Dana Vukovara u Rijeci,  Dana hrvatskog ponosa i slave za Dan državnosti. Navedene projekti već 10 godina realiziraju se sa Zdrugom katoličkih skauta Riječke nadbiskupije i voditeljem Zdruga, vjeroučiteljem Marinom Miletićem, kao i s navijačkom skupinom Armada. Na taj način želimo pokazati ono što nas povezuje, a ne razdvaja – naše zajedništvo, vjeru, požrtvovnost i sjećanja koja će ostati za cijeli život jer istinu treba reći.

Nikada se ne smijemo prestati truditi i činiti sve što je u našoj moći kako se heroji Domovinskog rata, njihova djela i položeni životi za našu slobodu ne bi zaboravili. Treba pisati svoja sjećanja, da nam neko drugi ne pišu povijest.

Povijest moramo pisati mi koji smo je krvlju stvarali. Jer samo tako pobjedit ćemo u miru kao što smo pobjedili u ratu. Mi smo dužni ovu Hrvatsku zemlju urediti onakvu kakvu smo sanjali, zbog svih poginulih branitelja tako i zbog naraštaja koji dolaze.

Već 16 godina nosilac sam organizacije Susreta hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Obnašao sam dužnost predsjednika Udruge Hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata  grada Rijeke i ZUHDDR PGŽ-a te danas Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko goranske županije koja broji 10 udruga, član sam vijeća Udruge hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990-1991. RH i povjerenik za PGŽ, predsjednik sam Zajednice branitelja HDZ-a „Gojko Šušak“ Primorsko goranske županije,  te član središnjeg odbora Zajednice branitelja HDZ „Gojko Šušak“ Republike Hrvatske.

 

Dječji kirurg

Završetkom Domovinskog rata vraćam se izuzetno zahtjevnom i odgovornom poslu dječjeg kirurga u KBC Rijeka. Liječenje malih pacijenata je izuzetno zahtjevno i odgovorno. Dječji kirurg mora imati posebni senzilibitet, uz medicinsko znanje. Često su puno važnije riječi razumjevanja i nade, ne samo djetetu, već i roditeljima, a to je moguće samo ako se ima  jednostavnot, skromnost, ljubav prema svakom čovjeku .

Danas sam zamjenik predstojnika Klinike za dječju kirurgiju KBC-a Rijeka i naslovni asistent Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci na katedri za kirurgiju. Obranio sam 2012. godine magistarski rad i stekao akademski naziv magistra znanosti, a obranio sam i temu doktorskog rada. Obično volim kazati „Danas se Hrvatska ne brani s oružjem u ruci, danas se Hrvatska brani znanjem i poštenjem“. Kao roditelji imamo odgovornost i postavljamo temelje na kojima ćemo graditi budućnost. Moja supruga i ja potičemo iz hrvatske i katoličke obitelji,  i vjeru što smo primili od svojih roditelja, prenosimo na svoju djecu, odgajamo ih u katoličkom duhu, kako bi mogli prepoznati sve vrednote kojima nas vjera uči. Želimo da budu mladi ljudi koji će se školovati, svjedočiti vjeru,  znati praštati,  biti vjerni datim obećanjima, biti tolerantni, i razumjeti one koji su drugačiji od njih.  Dužnost nas starijih je pomoći djeci i pokazati kako živjeti, ukazati na ono što nas povezuje, a ne razdvaja.

Iskrena mi je želja oteti zaboravu najvažnije godine stvaranja suvremene Hrvatske,  i sve što se može iskazati pisanom riječu od neprocijenjivog je značaja. Jedan sam od autora knjige ratnog ministra zdravstva prof. dr. sc. Andrije Hebranga „Hrvatski sanitet tijekom srpsko–crnogorske agresiji na Republiku Hrvatsku 1990.-1995“.

Radim s Udrugama iz Domovinskog rata na realizaciji monografije o svim poginulim braniteljima u Domovinskom ratu iz Primorsko goranske županije, a također pripremam monografiju o ratnom zdravstvu Istre, Primorsko goranske i Ličko  senjeske županije, u kojim sam obnašao najviše funkcije kao u civilnom, tako i vojnom zdrvstvu tijekom cijelog Domovinskog rata. Takva sjećanja pune mi srce i dušu, jer sam i sam bio samo dijelić u mozaiku stvaranja naše najmilije Hrvatske. Moja najveća želja je da Hrvatska bude zemlja sretnih ljudi, u kojoj mladi žele življeti, postati roditelji i podizati svoju djecu, s vjerom i ljubavi, kao i ja svoju.

 

 

Vedrana Spadoni Štefanić  i Uredništvo portala Hrvatsko nebo 

 

 

 

Facebook komentari

komentara

One thought on “Preminuo je dr. Zlatko Tomašić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.