Pričam ljudima kako je Večernji list papkom Branimira Pofuka u „Obzoru“ od 15. listopada izvrijeđao mog pokojnog oca hrvatskog književnika Slobodana Novaka, akademika i u ostalom nekadašnjeg suradnika tog istog lista. Napali su mrtvoga čovjeka i to samo tri mjeseca poslije smrti. Već! Kažem im da sam im poslao demanti, a oni me pitaju a tko je Klarić? Tko je Gerovac? To je logično pitanje na koje odgovaram da su oni ništa. Ništa od novinara, ništa od ljudi. „Večernji list“ i njegov Pofuk mogu pljuvati po mrtvome čovjeku, ali nasljednici nemaju pravo odgovoriti garguju Pofuku, iskompleksiranoj osobi za koju čujem da se lomi po tri suštinska osobna pitanja pa zato tako prljavo i piše. Slobodan Novak postao mu je opsesija.

Ovo je već drugi put da Pofuk započinje hajku, nakon što je prošli put, prije samo koju godinu, dobio temeljito po nosu. Zapravo, kad njegov napad ne bi bio toliko neljudski i neukusan, trebao bih se smijati kao što se sada sigurno smije i moj otac: „Ako je to jedino što ih kod mene smeta – nek im bude!“ – rekao bi. I zaista, hrvatski književnik Slobodan Novak smeta ih svojim djelom i kad je mrtav.

Pofuk se, jasno, jako dobro uklapa u uredničku jednodimenzionalnost Gerovca kad on slaže „Obzor“. U tom podlistku glavnu riječ imaju Ranko Ostojić, sam sebi Gerovac i razni Dylanomanijaci. Što sam, zbog svega, poslao ovim navedenim vrlo hrabrim i profesionalnim urednicima Večernjega lista? Prenosim pismo u cijelosti.

 Otvoreno pismo glavnom uredniku „Večernjeg lista“ Draženu Klariću i uredniku „Obzora“ Goranu Gerovcu

Pitajući se tko će se prvi nabaciti ljagom na pokojnoga oca nije me iznenadilo što je to Pofukučinio baš Branimir Pofuk, čovjek koji je i prije nekoliko godina pokušao počiniti isto. Hajku sada opet započinje Pofuk kao očiti predvodnik vučjeg čopora. Tada je isti ispao zalutala manjina jer se sva kulturna javnost digla da obrani .živućega akademika Slobodana Novaka. Pofuk je zato, evo sada, hrabro, za mrtvim čovjekom, odlučio barem u drugom pokušaju oblatiti autora njegovom zelenom poezijom. Vadeći ju iz vremenskog konteksta, iako je otac i sam dao objaviti svoj odium spram te mladenačke poezije, kojom se nikada više u životu nije bavio, Pofuk ju izvlači sada, kao da je to objavljeno tek jučer. Kao nemoćnik, Pofuk ipak pokušava (tobože kroz usta pokojnoga mu imenjaka Donata) jednom pjesmicom denuncirati i oklevetati stvaralaštvo cijelog jednog života kakav je (do svoje devedeset i druge godine) proživio stvarajući do kraja, hrvatski književnik i klasik Slobodan Novak. Kolumnist računa da se sada, napokon, može obračunati s mrtvim čovjekom bez straha da će od oklevetanoga dobiti odgovor. Kad Pofuk nema tema, treba aktualitet namicati što neukusnijim ispadima spram opće priznate literarne veličine.

Pofuka naravno ne mogu zanimati Sabrana djela akademika Novaka jer im (još) nije dorastao, zato se on hvataonoga što autor nikada nije skrivao već je to davno objavio i javno se toga odrekao. No, upravo zato to Pofuka i smeta jer se on osobno još nije uspio odreći svog natražnog ljevičarenja. (I) njemu dakako najviše smetaju upravo „Protimbe“. Šesti tom Sabranih djela, „Protimbe“, su onaj kamen spoticanja i ono žarište, za koje bi mnogi tako jako voljeli da ih Novak nikada nije napisao. Zašto? Zato što je tamo sve obrazloženo, proživljeno, napisano iskustvom vlastite kože. Tamo se hrvatski književnik Novak definitivno razilazi i s poezijom i s komunizmom, ali i s bilo kakvim klerikalizmom i daje osobni presjek društveno političke, olovne klime druge polovine XX. stoljeća u nas. Pa zašto tako nešto ne napiše i sam Pofuk? No, on se radije pravi nevješt pa prešućuje sve što je Novak napisao o tim temama i pokušava se iz sadašnjosti vratiti u daleku prošlost te njome danas teretiti mrtva čovjeka! Teretiti Novaka da je davno pisao isto što su pisali i Krklec i Nazor i toliki drugi mladi i stari hrvatski književnici onoga vremena. A što ćemo tek s ideološkim Krležom? Baš kao da su se svi oni, istih tih stavova, držali do svoje smrti… a to je potpuno Pofukovo neznanje i tendenciozno nerazumijevanje i literature i ondašnjega doba.

Egzistira u nas naravno, cijela bulumenta takvih kao Pofuk, koji su kao zmija noge krili svoj socijalizam i komunizam te Titovštinu sve do 1990. I dan danas takve ne ćete čuti kako optužuju Titov satrapski režim pa ihProtimbeonda smeta jedan Novak koji je još sredinom šezdesetih bacio partijsku knjižicu (kako je sam objavio) poželjevši to učiniti još desetljeće ranije. Bacio je knjižicu mada su mu tada prijetili i Golim otokom i progonom cijele obitelji. Imao je petlje. A ima li ju Pofuk? Što je on čekao do sada? Čekao je Novakovu smrt i tišinu. Upravo to je vrlo hrabro sada, pokušao novinarski uglazbiti, ovaj naš Eustahije. Gospodin prepošteni. Kao slučajno zaboravio je da je Novak ostao i nepovučenoga potpisa na Deklaraciji o hrvatskome jeziku. Što to dakle o poštenju ima trabunjati nekakav Pofuk?

Njega ne zanima istina, on ne želi znati što je objavio Novak, po čemu je to relevantan. Njegova dušica ne gleda na osam tomova Sabranih dijela, njemu je za njegove niske konkluzije dovoljno samo devet kratkih stihova. Kako je licemjeran i kako je prošli put, zbog upućenih uvrjeda akademiku, dobio po nosu, Pofuk zlopamteći sada pokušava iznova s istim prozirnim invektivama. Sada kada čovjeka više nema. Da bi bio uspješniji ponizno se zaogrće frazom o „uvaženom akademiku Novaku“. Međutim, već ga malo dalje silno muči što je taj i takav njemu suspektni hrvatski književnik umro kao „ikona hrvatske kulturno-revolucionarne desnice“ i, za razliku od Donata, nije završio u zatvoru. Zamislite zločina. I kad govori o ikoni i desnici, pojma Pofuk nema da Slobodan Novak nikada u hrvatskoj državi nije bio članom nijedne političke stranke. Pogotovo ne nekakve revolucije koja se Pofuku priviđa. No, ovom vrlom kolumnistu jako smeta Novakovo pravo da se politički i rodoljubno nedvojbeno odredi i da javno dade podršku Prvom hrvatskom predsjedniku.

Kako drugih pokvarenih maštarija, nema osim ovih slabo-poetskih, pradavnih i neuvjerljivih o nekakvoj ikoni političke desnice i revoluciji, Pofuk se najniže spušta upravo na kraju svog pamfleta pokušavajući neuvjerljivo arbitrirati tobože o „moći razlikovanja i mrvicama poštenja“.

Pravi se blesav pa u tom kontekstu prešućuje da je Novak, kad je već takva ikona, i te kako mogao bogato Novak Sabrana djelaunovčiti svoju političku orijentaciju iz devedesetih godina, ali to naravno nije učinio. Kako onda besramni Pofuk može pisati o upitnom poštenju i izravno akademika Slobodana Novaka trpati u koš „režimskih podrepina“?! To je, jasno, osim odurno i nekrofilno, čak i utuživo. Pofuk to može samo polutanski prezirući rodoljublje, on to može samo svojom masnom netolerancom jednog intelektualnog neznatnika. Onog presahlog, koji krekeće spram drugačijih političkih ali i svih ostalih orijentacija a koje on sam jednostavno ne trpi. Prezirući boljega od sebe, Pofuk se gradi moćnim razlučiteljem i poštenjakom. Zaista pravi arbitar koji će nas podučiti o poštenju i intelektualnoj moći razlikovanja među vrhovima hrvatske književnosti.

Kad bi imao hrabrosti, Pofuk bi citirao tolikima neželjene „Protimbe“ i polemizirao sa stavovima a ne s čovjekom kojeg više nema. U nemogućnosti da se Večernjakov kolumnist vlastitim djelom ikako približi veličini koju napada, on se prizemno služi ocvalim i općim citatima iz onoga vremena. Time što se Pofuk sada sjeća samo toga, a zaboravlja osam tomova, najbolje govori koliko je jadan čak i kad mu je opsesivni protivnik već mjesecima mrtav. Stid i pijetet je ono što Vi ne poznajete Branimire Pofuku, čak ni spram nedavno umrlih! Sramotite poštenje ali i značenje pojma kontrapukt. A gdje su Vaša Sabrana djela?

Javor Novak/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.