Zašto (najčešće) između boljih, biramo gore?

 

„Svi naši, hrvatski, svjetonazorski slični političari i lideri.  Ja, mala i obična, zahtijevam da proglasite međusobni oprost i pomirenja. Ne zanimate me vi na osobnoj razini, obraćam vam se ne poznajući vas imenom i prezimenom, već raspoznajući vas po oprijedeljenosti da sačuvate katoličku, suverenu Hrvatsku. Zaboravite jedni drugima loše poteze, greške, kao i posljedice tih poteza i grešaka. Ja mala i obična ih ne znam, ne sjećam se i ne želim se osvrtati. Zahtijevam, riješite se svojih sujeta i sjednite za okrugli stol!“, napisala je, i objavila,  Đurđica Pavić.

Rijetko prenosim nečije objave, na ovaj način i u ovom obliku, no ovaj primjer to zaslužuje.

Impulzivno, „na prvu“ odgovorio sam:

„Đurđice, načelno bih se složio. No, može li se oprostiti izdaja. Tko je izdao jednom, izdat će opet. Oprostiti mu se može. No, može li mu se vjerovati. Oprostiti izdajniku znači povući nekog od boljih vojnika s crte, da bi pazio na njega.“, misleći na konkretne ljude, svoja osobna iskustva, kao i iskustva stečena promatranjem pojava u nedavnoj prošlosti.”

No, Đurđica ne bi bila Đurđica (zbog čega ju izuzetno cijenim), da nije, adekvatno, na dalju raspravu, poticajno odgovorila.

„Da, ali mi mali ljudi ne znamo kako stvari stoje s mnogima od njih. Problem je Ilija Vincetić da čim ja prepoznam nekoga tko slično razmišlja, među hrvatskim intelektualcima, odmah dobijem porukice tipa opomene, upozorenja i sl., taj ti ne valja zbog toga, ta je izdala, taj je od udbe itd. Nitko nije dovoljno dobar. Ili nemamo jednog kvalitetnog intelektualca koji će zadovoljiti dva politički i svjetonazorski slična Hrvata. To je problem koji zahtijeva riješenje, ne znam kako i na koji način, ali mora se prevazići“, napisa Đurđica.

 

Budući da je kontrapitanje (napisano kao odgovor) pogodilo „in medias res“, pokušao sam ti, odgovoriti, draga prijateljice, svjestan da je tu pojavu (gotovo) nemoguće sublimirati u nekoliko suvislih rečenica. Zato oprosti na traktatu koji slijedi! Unaprijed!!

Zašto je „tomu tako?”  A je!!

To je hrvatska diferentia specifika. Pored negativne selekcije, koja je postala neodvojivi dio sustava, forsiranja podobnih, provođena u SR Hrvatskoj i uspješno „nakalemljena“ u Republici Hrvatskoj,  postoji još niz čimbenika koji perpetuiraju to stanja:

mase navikle “biti upravljane i vođene”, umjesto “preuzeti odgovornost”,

mediji, otvoreno “liberalno lijevi” (skoro bez izuzetka recidivisti iz komunizma, boljševički strukturirani, ili sa takvim “pedigreom”), koji promiču trendovske vrijednosti, osobe iz tog i takvog miljea, i „na nož“, dočekuju sve što odudara od toga.

ono, što (kolokvijalno) zovemo „društvom“, u kojemu prevladava žutilo, estradiziranje svega postojećeg, pa i  političkog prostora  i odnosa,

“stručnjaci” u (relativno) novokoncipiranim disciplinama, poput “retorike bez morala” koja se danas naziva “komunikologija”, a najistureniji dio postaju “stručnjaci” u području odnosa s javnošću.

I sve to ne bi bilo problematično da je komunikologija ostala u okvirima moralnih normi i načela.

No, ona se okrenula onome najgorem u makijavelizmu, potpuno komercijalizirala područje  političkog natjecanja, dala potpuni primat formi na sadržajem, iz biračkog tijela odstranila svijest, a iz politike savjest. Budući da se politička odgovornost svodi na gubitak izbora, a benefiti su u “visinama” nedostupnim običnim smrtnicima, prognani moral iz područja natjecanja je translatiran i u područje egzekutive. Najnečasniji, najpokvareniji, ljudi bez svijesti i savjesti, sljedbenici Nicolla Machiavellia, koji su, kao balast, iz prtljage izbacili moral, postaju “stručnjaci za odnose s javnošću”, koje kolokvijalni naziv „spin doktori“, najbolje opisuje!! Naravno ne svi, ali časnih izuzetaka se ne sjećam. U sintagmi:  “Ako je dopušten cilj, dopuštena su i sredstva”,  zaobilazi se, čak briše njen prvi dio. Orgijanje u tom području je njihovim ovladavanjem komunikacijskim kanalima, moglo početi.

ostaci bivših obavještajno-sigurnosnih struktura, ali i mentaliteta, koji nisu prestali voditi specijalni rat protiv hrvatskog naroda i države, doveli su do takve inflacije pojedinih pojava i pojmova, poput primjerice „udba“ i „udbaš“, da bi danas bilo puno korisnije imati POUZDAN popis onih koji nisu bili suradnici zloglasne UDB-e (SDS-a) ili svih njihovim mogućih i nemogućih inačica, od poplave NEPOUZDANIH popisa i prigodničarski plasiranih „pouzdanih informacija“, koje služe isključivo za difamiranje i „pripremu za odstrijel“ pojedinaca „koji smetaju“ ili prijete takvima postati.

Najuspješnija metoda skrivanja je utopiti se u masi“!! Konkretno, ako ih nema dovoljno, „proizvesti“ masu „udbaša“ i „riješen problem“!!

Mnogi od nas su se „specijalizirali“ za taj „lov na udbaše“ i bez puno razmišljanja lijepimo te etikete, nesvjesni da time „sadimo šumu“ u kojoj će se uspješno skrivati oni koji imaju razloga.

 

-poznati „hrvatski jal“, koji svoje korijene vuče iz jednog od 7 smrtnih grijeha ZAVISTI, ali se pothranjuje i ostalima, poput OHOLOSTI, (koja pothranjuje i predimenzionira ego, budi nerealne ambicije, izaziva ljubomoru, animozitete i sukobe),  LIJENOSTI, (koja nas vodi u svijet stagniranja i zaostajanja, patološkog konformizma i ispraznosti, dokolice „kao smisla bivstvovanja“, začinjenihn otrovnom zavisti prema inima koji su trudom postigli ciljeve o kojima mi u svojoj dokolici sanjamo), NEUMJERENOSTI (u svemu i svačemu, čemu podliježemo vođeni „gladnim očima“ a ne stvarnim potrebama, koja perpetuira neutažive želje i vodi u konzumerizam i svijet kompulzivnih navika, ovisnosti), sklonosti BLUDU (razbludnosti u svim područjima putenosti, hedonizmu koji je prešao granice bakanalija), ŠKRTOST u činjenju djela milosrđa (što nije ni čudno, budući da smo toliko osiromašili u području duhovnosti, da nam se svako davanje čini kao „otkidanje od usta“), SRDITOST kojoj se prepuštamo prigodom donošen ja „presuda“ po  olako izrečenim  optužbama (koje su najčešće na razini laži i objede), i što je još gore, sklonost traženja drakonskih kazni, bez suda i presude.  I najgore, uporno ustrajavanje u tim grijesima. Sve je lakše, nego reći:-„Oprosti, pogriješio sam“!! U mnogim od slučajeva „zakrvljenosti među braćom“, to bi bilo dovoljno!!

osobni interesi, spiritus movens najvećeg broja ljudi koji sudjeluju u politici na svim razinama, koji su toliko brojni da oni kojima je opći interes prioritetan, izgledaju „donkihotovski“. Većina nas ih smatra „ridikuloznima“, predmet su poruge, podsmijeha!! Nigdje kao u ovom području licemjerje nije više „kod kuće“ Doma. Svatko od nas poznaje bar jednog poštenog, dobronamjernog, čestitog političara, koji je marginaliziran, protjeran i progonjen, („da je znao, pomogao bi sebi i svojima“, „Bog je prvo sebi stvorio bradu“, „budala“, ….). To licemjerje je sveprisutno, kapilarno je prodrlo i prodire u sve pore onoga što zovemo društvom,

I, naravno, još puno toga, što ne bi stalo ni u svih 250 priča Ovidijevih „Metamorfoza“.

Možda, u sklopu licemjerja, treba spomenuti jednu neistraženu pojavu unutar desnog političkog spektra.

To je pojava „cijepanja dlake na dva dijela“ ili češće rabljena sintagma „traženja dlake u jajetu“, osobama unutar tog dijela spektra, s kojima se (nominalno) dijeli vrijednosni sustav, svjetonazor, politička stajališta, dok se istodobno, kod političkih takmaca, sve to minorizira, prešućuje, ili čak (patološki i perverzno) smatra VRLINOM. Što je tu licemjerno, upitati će netko? To je pitanje vjerodostojnosti! Mi smo kršćani, Katolici! Da, bilo bi tomu tako, ako mi od tih ljudi ne bi tražili da uđu u krvavu arenu, bore se s, ne takmacima nego, neprijateljima i gle, „izbore“ pobjedu“!! Eto to je licemjerno. I sve dok je tako, osuđeni smo na gubitništvo.

Pa što je rješenje?

Odustati od svojih moralnih načela, vrijednosti, uljudbe i birati one koji mogu adekvatno odgovoriti (koji su „njima nalik“) ili, pronaći modus operandi koji bi eliminirao njihove metode?

Za početak, prioritet dajmo DJELIMA (ne zanemarujući ljude i ljudskost u njima), prihvatimo realnosti, pokušajmo u realan međuodnos staviti ono čemu nas uče homeopati (similia similibus curantur) i onoga čemu nas uče alopati (contraria contrariis curantur).

Preneseno u današnji trenutak, okrenimo se onome što nam je najbitnije. Interesima države i naroda. Osvijestimo procese koje pokrenuo HDZ pod vodstvom Tomislava Karamarka i suradnika, prije kobnog zaokreta u lijevo, pod utjecajem osobnih interesa i u stanju sužene svijesti. Stavimo u prvi plan projekte, i (za trenutak) zanemarimo ljude.

Slažem sa većinom koja vapi za vođom. Uvijek je potreban netko tko će iskoračiti. No, taj netko mora imati platformu s koje će iskoračiti. Biti lansiran. A ta platforma ne smije biti dojam, ne smije biti prizvod naših frustracija, melem za naše rane, sredstvo koje bi nam poslužilo za odmazdu. Ne!! Ta platforma moraju biti projekti koji definiraju pravac koji nas usmjerava PREMA CILJEVIMA.

Tek tada, draga Đurđice, tvoj apel IMA SMISLA i (što je bitnije) REALNE IZGLEDE!!

Na stablu demokracije rastu razni plodovi. Izloženi su, razlikuju se  u širokom spektru značajki, a te razlike su tako strukturirane da odašilju signale prema svim ljudskim osjetilima. Optimalne odluke bi trebao donositi razum, na način da ti signali, prihvaćeni receptorima (koji u ovom području podliježu osobnim preferencijalima) trebaju na putu neurotransmisije biti objektivizirani u informaciju, relevantnu za donošenja odluke. Činjenicu da je “ljepota u oku gledatelja”, nikada neće biti moguće do kraja eliminirati, niti “estetski unificirati” i to je dobro, nužno čak, no tu anomaliju (slično onome što zovemo astigmatizam oka), treba korigirati pojačanim stupnjem individualne odgovornosti, a mi radimo upravo suprotno. Odgovoran pojedinac će uzeti u obzir sve informacije kojima raspolaže, no, kod donošenja odluke će ih staviti u međuodnos, svakoj odrediti značaj, postaviti prioritete.

U većini životnih situacija to se događa refleksno, unutar mehanizama “sociološkog imunuiteta”, no, kod većine ljudi je “kupnja” izuzetak. Bilo da se radi o kupnji roba, usluga, ideja, emocija, inetelektualnih i osjetilnih „užitaka“, pa i političkih odluka (kojima se posljedično “kupuje” konkretne ljude).

Ovaj efekt je postignut i u podsvijest utisnut, nizom obrazaca, koji su što prinudom, što beskrajnima ponavljanjima, utisnuti u podsvijest. Poput estetskih kriterija, ideoloških dogmi, vrijednosnih etalona, poželjnih ponašanja, itd.

Konkretan modus operandi koji je poslužio kao mehanizam, može se sažeti u doktrini obrazovne i kulturne hegemonije, na “putu od prisile do pristanka” (o čemu sam već pisao) i koja se prema Hrvatskom narodu provodi već preko 70 godina.

I naravno, neće sve to biti lako mijenjati. Još teže će biti sve to anulirati

No, i najdulja putovanja, započinju PRVIM KORAKOM,

A prve iskorake je već učinila grupa ljudi oko Tomislava Karamarka. Poveli su najjaču stranku u državi na to putovanje. Imali smo prigodu, unatoč svim anomalijama i tragedijama, u proteklih desetak mjeseci to osjetiti.

Za početak, pokušajmo to osvijestiti i pošteno evaluirati.

Imamo prigodu, još i prije nego su stupili na vlast, vidjeti kamo nas vodi „novi smjer“!

Odluka nije teška, ako znamo kamo želimo ići. Smjerokazi su jasni!!

 

 Ilija Vincetić /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.