Katica Amidžić Peročević : KOGA PREDSTAVLJA PUPOVAC?

0

 

U Hrvatskoj postoji posebna kategorija političara koji na izborima dobivaju minorni broj glasova, prema kojima nikada ne bi mogli biti u vladajućoj garnituri, ali izbornim mešetarenjima se tako nametnu i prilijepe u našu svakidašnjicu, docirajući nam i određujući što moramo raditi i kakovi trebamo biti. Sve pod firmom demokracije i ljudskih i manjinskih prava. Iako nemaju demokratski legimitet, i narod ne želi njihovu politiku i svjetonazor, oni se agresivno nameću, zahvaljujući „objektivnim“ medijima i novinarima. Ima ih nekolicina, ali najnametljiviji, uz Pusić, svakako je Pupovac.

Koga Pupovac predstavlja i zastupa, ne pitaju se samo Hrvati nego i Srbi. Iako, prema statistikama izbornih rezultata, nema potpore niti među Srbima u Hrvatskoj, stalno se nameće kao bitan politički čimbenik i arbitar. Više zastupa Srbiju nego Srbe u Hrvatskoj, a Hrvatsku ucjenjuje. To će biti sve dok hrvatske vlasti pristaju da i u samostalnoj Hrvatskoj živimo Jugoslaviju, zapravo dvije; prvu kraljevsku i drugu, komunističku s prikrivenim četništvom, čiji recidivi stalno otvaraju nove rane.

Lukav k´o edenska zmija, Plenkovića „plaća suhim zlatom“, vješto se ulaguje, računajući na plodove laži o Hrvatskoj i Hrvatima koje su on i njegovi plasirali u svijet. Zna on znanje, jer da ne zna, ne bi svih 25 godina bio politički faktor u državi koju nije želio, u kojoj se ni dan danas ne osjeća dobro, što stalno i ponavlja, za koju nikada nije rekao ništa lijepo, prihvaća je kao nužno zlo, jer mu je drago obilje „ustaških“ kuna, koje mu Hrvati izdašno daju, sa strahom u kostima od jugoslavenskih režima. Sprda nam himnu i druge svetinje. Po inerciji ne postavljaju mu se prava pitanja, ne propituje se njegovo političko djelovanje, koje obilno ima i elemente protudržavnoga, a za što ima obilje materijala. Ako nema zakona prema kojemu bi se problematiziranje cjelovitosti države i obrane njenih granica i drugih državnih interesa, izrugivanje nacionalnim i državnim simbolima smatralo, blago rečeno, nedopustivim, treba ih donijeti. Gdje bi bile države starih demokracija da su dopustile antidržavne aktivnosti. Izrael da ne spominjem, iako bismo baš izraelska rješenja o pravu političkog djelovanja trebali kopirati, jer i mi smo mlada i mala država, s brojnim neprijateljima i protivnicima njenoga nastanka.

U koju kategoriju spada njegova izjava da bi srpsko priznanje hrvatske pobjede u Domovinskom ratu i prihvaćanje Hrvatske kao svoje domovine predstavljalo „vrlo opasan presedan potvrđivanja državljanske lojalnosti“. Koje li retoričke akrobacije! Nije li upravo lojalnost državi u kojoj živiš minimum koji moraš pokazati? Kaže da je dovoljno što kao zastupnik priseže na hrvatski Ustav! Mora da mu je to velika muka, ali je zato i velika lova, moć i utjecaj! Eto Hrvati, neka vam je dostatna ta njegova muka. Vidite da ni njemu nije lako. Mora prisegnuti na hrvatski Ustav da bi sjedio u Saboru i primao obilate „ustaške“ kune!

Veliki novci traže i veliku muku. Duboko je pustio korijenje, Srbin po zanimanju i dužnosti, jer ga se drukčije politički ne može profilirati. Statistički, ima malobrojnu podršku Srba u Hrvatskoj, ali značajnu vladajućih u Srbiji. Unatoč činjenici da su u Srbiji na vlasti četnički vojvode, on je baštinik lijeve ideologije, što je u nas naslijeđena komunistička i projugoslavenska opcija. Iako je u općem poimanju u nas, pravoslavlje i srpstvo izjednačeno, on je ateist, što u Hrvatskoj implicira, ne samo ne prihvaćenje, nego i borbu protiv Boga i Crkve. Ili se to odnosi samo na Katoličku crkvu? Jer, čim se pojavi neki patrijarh, evo i njega! I tako je on po potrebi ateist i pravoslavni vjernik. Pa su valjda zato bezbožni hrvatski vladari uveli i prakticiraju baš njemu čestitati „Hristos se rodi“ i „Hristos vaskrse“.

U svijetu možda ima i lijevih kršćana, ali u Hrvatskoj bi to bilo „drveno željezo“, što je pojam koji je pok. profesor Šime Đodan koristio za nemoguću pojavu. U sukobu s Milanovićevim „desničarenjem“, on je izrazito lijevi. A kod nas lijevi nisu socijaldemokrati, čast malobrojnim iznimkama, nego komunisti i jugonostalgičari. Nitko od njih ne priznaje Boga i njegova Sina. I otkud onda „Hristos se rodi“ i „Hristos vaskrse“?!

Kako su nam on i njegovi i naši komunisti nametnuli kompleks grijeha, proglašavali zločinom samu pomisao na hrvatsku državu, svaka ustrašena hrvatska vlast samo ga „milki“. Jer eto, ne daj Bože, da se požali Svijetu iliti Međunarodnoj zajednici da je ugrožen, ma što to značilo. I sve mu potvrđuju, ne samo izdašnim svotama novca, nego i političkom pozicijom. A on stalno podgrijava ugroženost. Pa i dan danas govori kako se „stanje treba normalizirati“.

A što je za Pupovca normalizacija stanja? Ne slaviti Oluju, iako nam je to trostruki blagdan, i veliki događaj baš za našu državnost; slaviti dernek s crvenom zvijezdom, a možda uskoro i s kokardom, u Srbu; ne istraživati recentnu prošlost. Ne dopušta reviziju povijesti, iako se svakodnevno u cijelome svijetu ta revizija događa, apsolutno imanentna povijesti kao znanosti. Trebalo bi zabraniti i arheologiju, jer dok kopaš, ne znaš što ćeš i koga ćeš iskopati, kada se sve manje iskopavaju stari Rimljani, a sve više novovjeki Hrvati. Glorificirati Tita, Jugoslaviju i komunizam! I Tito je pri svakoj „sječi glava“ ponavljao da nema revizije povijesti koju je on napisao. To bi, valjda, Pupovcu bilo normalno stanje.

Pupovcu i njegovima ne trebaju nove činjenice iz doba bivših Jugoslavija, a posebice je sve konačno s poviješću komunističke juge. Oni svoje drže, činjenicama usprkos. I s time što su oni zapisali tupe nas i svijet.

Što ćemo sa svijetom koji vjeruje Pupavcu i Nikoliću, a zanemaruje činjenice i istinu? Koji je to i kakav svijet koji zajedno s njim i njegovima iz Beograda i danas govore o sedamsto tisuća žrtava Jasenovca, a četnički vojvoda Nikolić i o milijunu, i to čak u Vatikanu? Previše je to i za lažove iz Čosićevih Seoba.

Je li taj Svijet preveo na francuski, engleski i druge svjetske jezike, sve što je napisao i rekao Hasanbegović, kako bi znao o čemu se radi, prije nego li je potpisao peticiju, političkim aktivistima, Urši Raukar i Viliju Matuli (koji sami sebe smatraju kulturnjacima), protiv mladoga znanstvenika i ministra?

Njega nitko ne propituje, on nikada nije u sukobu interesa, iako prima novce za sve moguće i nemoguće namjene. Kontrolira li državna revizija jesu li novci korišteni za namjene za koje su primljeni, u skladu s domaćim zakonima i pravilima toga „svijeta“ s kojim se prijeti.

Eto prilike za primjenu europskih pravila o kontroli danoga javnoga novca. A novci su, ako ne jedini, a onda glavni ključ problema! Za novce ga treba pitati! To je puno važnije od pitanja kada će doći u Knin.

Osim za kontrolu utroška danoga državnog novca, svakako treba primijeniti i europska pravila o pravima nacionalnih manjina. Ništa manje, ali ni više. A jedno od pravila je i reciprocitet. Prava Srba u Hrvatskoj ne smiju biti manja nego prava Hrvata u Srbiji, kandidatkinji za EU članstvo.

 

Katica Amidžić Peročević/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara