Ilija Vincetić : Možemo li, mi Hrvati, postati politički zrela nacija?

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:5 min, 24 sec

 

Vlada još nije ni najavljena, imena ministara su nepoznata, a mnogi, naročito nezadovoljnici unutar HDZ-a, već strahuju. Uvijek mi je bila zanimljiva, ponekad i fascinantna ta pojava u HDZ-u. Taj efekt trenutačne paralize, usporediv s pojavom ukočenosti „žabe pred zmijom“, da bi se naknadno, kada je (uglavnom) prekasno, počelo javljati stanje „otkočenosti“ i započele najčešće nepovezane reakcije.

Danima već pratim „lamentiranje nad sudbinom“, kao da nas je ova nepogoda snašla iznenada. Bez najave. A nije.

Kada su podlo počeli potkopavati poziciju Karamarka, kada su mu iz stranke počeli, ne samo okretati leđa, nego i “pakirati, kada su mu mučki (jedan po jedan) zabijali “noževe u leđa”, kada su ga, na posljetku srušili, izostala je reakcija.

Oni koji se nisu slagali s time, ne usuđujući se protimbi, započeli su, kao mala djeca, tražiti “slamku spasa”. Netko je lansirao tezu kako će preferencijski glasovi biti “jezičac na vagi”, kontrolni mehanizam koji neće dopustiti potpunu devastaciju stranke, i mnogi su, mireći svoju savjest zbog nečinjenja, započeli ponavljati mantru o tom, svemogućem, „preferencijskom glasu“. Zadnja utvrda u koju su uzdali mnogi HDZ-ovci, bio je upravo taj “preferenciski glas”.

Iako je svima bilo dobro poznato da će, u idealnim uvjetima, sa izbornih lista preferencijskim glasovima biti izabrano maksimalnih 11 zastupnika, koji prema očekivanjima neće činiti više od 20% izabranih zastupnika. Bilo je, dakle, potpuno razvidno kako ti ljudi neće imati bitnog utjecaja na „politiku“ stranke.

Isto tako, bilo je jasno, a usput, u demokratskom svijetu i normalno, kako će budući mandatar imati „odriješene ruke“ u sastavljanju vlade. I tako mora biti. Slagali se mi s Plenkovićem ili ne, ne može čovjek preuzeti odgovornost za buduću Vladu a da mu mi biramo ministre!!

U prilog tvrdnji da se znalo u kojem pravcu će ići nova Vlada, je činjenica da je Andrej Plenković jasno najavio radikalan zaokret u politici stranke, obračun s „ekstremistima“ (što god to značilo), „okretanje budućnosti“, podređivanje interesa Republike Hrvatske interesima EU. I još puno toga.

Svakoga sata će biti sve jasnije u kom pravcu ide „plenkovićev HDZ“, a u mjesecima koji slijede, mnogi od nas će se sjetiti povijesnog „VAE VICTIS“!!*

  * vae victis (ve: vi’kti:s) (lat.), jao pobijeđenima; riječi koje je, prema rimskom povjesničaru T. Liviju, galski vođa Breno uputio pobijeđenim Rimljanima. Naime, Breno je pristao poštedjeti Rim i povući svoje snage iz grada, uz veliki otkup u zlatu i drugim dragocjenostima. Kada je rimski tribun, zadužen za predaju otkupa, primijetivši da Gali varaju „na mjeri“ protestirao, Breno, koji je sve to promatrao sa strane, na posložene utege baci i svoj mač, uz uzvik:-„VAE VICTIS“!!

Ta se izrijeka, koja se rabi kako bi se istaknuo položaj pobijeđenoga koji se poziva na nekakvu pravdu, pred pobjednikom koji posjeduje silu (moć) prati hrvatski narod i državu od dana kada je kao prioritetan, najviši i bezuvjetan cilj postavljeno pristupanje Europskoj Uniji.

Svi smo mi svjedoci prevelike cijene koju su hrvatski narod i država platili na tom putu. Podređenost svih drugih nacionalnih ciljeva stupanju u punopravno članstvo, kroz nedopustivo dugi period, posebno u periodu od 2000.godine, doveli su Hrvatski narod i državu u nedopustivo ponižavajući položaj.

U takvoj situaciji, bilo je politički oportuno, nakon dosezanja tog „cilja svih ciljeva“ birati političare koji bi kompenzirali „izgubljenu dobit“, kao cijenu ponižavajućeg, dugotrajnog i prevelikom cijenom plaćenog „procesa pridruživanja“!!

No, Hrvatski narod, vođen nekim samoubilačkim nagonom 2011.godine bira SDP-ovu koaliciju koja okuplja protunarodne snage, koja (što zbog nekompetentnosti, što iz zle namjere) državu i naciju gura u unutarnje sukobe, uz potpuno zanemarivanje vanjskopolitičkih interesa. Događa se brutalna obnavljanje boljševičke revolucije i neskriveno negiranje vrijednosti stečenih u Domovinskom ratu, udara se na identitet naroda. Istina, nakon mandata i pol Ive Sanadera i pogubnih pola mandata Jadranke Kosor, pokušaja uništavanja HDZ-a u sprezi s DORH-om, točnije osobom Mladena Bajića, gubitak izbora je bio neminovnost. Bez dublje analize bih se usudio reći da to Jadranka Kosor nije učinila vođena „strateškom idejom“, nego je (kratkovidno i nedomišljeno) pokušala eliminirati moguće protivnike unutar stranke, što su iskoristili stratezi SDP-a i rukama Mladena Bajića osigurali pobjedu na izborima. Usrećili naciju Zoranom Milanovićem.

Unutar sigurnosne politike, (politike svih politika), počev 2000.godine, dogodio se vakuum, zrakoprazan prostor „izoliran“ polupropusnom ovojnicom, koja u taj prostor ne propušta (političke) Hrvate.

Proces disolucije države i njenih institucija, poprimio je jednosmjeran tijek.

HDZ čini veliku stratešku pogrešku i napušta svoja doktrinarna polazišta, temeljena na suverenizmu i državotvornosti. „Kompilaciji“ povijesnog naslijeđa državotvorne misli. Umjesto političara, domoljuba, državnika. Bira političkog „lipicanca“, bez političke „dubine i širine“ i otvara prostor estradizaciji ozbiljnih državnih mehanizama. Bira Ivu Sanadera koji će obilježiti idućih 10 godina u kojima su Hrvatski narod i država izgubili i ono „što to nismo imali“!! „Nestalo je i ono što nije postalo“!!

Dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a, oborenog „na pleća“, pod teškim optužbama za „udruživanje u zločinačku organizaciju“, obezglavljenog, dezorijentiranog, malodušnog, počinje uporno, mukotrpno, obnavljanje, okupljanje domoljubnih snaga unutar stranke. Pokušaj svojevrsne „duhovne obnove“!! Bude se uspavane državotvorne i suverenističke snage.

No, kako se pokazalo, Karamarko je pokušao “svetogrđe”. Na unutarnjem planu je pokušao provesti konsolidiranje ozbiljno „nagriženih“ upravljačkih mehanizama, najavio je lustraciju a na vanjskopolitičkom vratiti sigurnosni sustav u “hrvatske ruke”, vratiti legitimitet nacionalnim interesima!!

Možda će se netko će se upitati kakve veze ima sigurnosni sustav sa vanjskom politikom? Pa u suverenim državama, (izravno) gotovo nikakve. Ali u Republici Hrvatskoj, on je pod stranom kontrolom.

Istina, ima u toj priči i Karamarkove krivnje, prije svega u odabiru suradnika, loših priprema, nedostatnih i pogrešno raspoređenih snaga, bez manevarskih sposobnosti.

Što se tiče “sage o HDZ-u”, tu se ima malo toga za reći.

Možda bi se i našao netko tko bi imao što pametno za reći, no, bi li to (na kratki rok) koristilo.

Ljutio se tko ili ne, činjenica je da u HDZ-u postoji deficit , ne demokracije, nego demokratičnosti.

HDZ je stranka „bez bivših“!!

U rukama „europejaca“, koji ne razumiju i niječu „nacionalni interes“!! Narod kao politički kolektivitet!! Naciju podređuju „društvu“!! Srame se identiteta, kulturno naslijeđe i vrijednosni sustav smatraju anakronizmima. Utapanje u parapolitičku korporaciju državom pretpostavljaju nacionalnom suverenitetu.

Bez organiziranih snaga koje bi mogle ozbiljno utjecati na proces koji slijedi.

I vratimo se na početak. Temeljem čega su se domoljubi i suverenisti u HDZ-u nadali nekakvom političkom utjecaju „preferencijskih glasova“?

Na koji presedan u stranačkoj povijesti, nakon 2000.godine, se mogu pozvati?
Nakon parlamentarnih izbora 08. studenog 2015.godine, bilo je izvjesno da će biti nemoguće sastaviti stabilnu vladu.

Možemo li otvoreno porazgovarati o tome?

 

 Ilija Vincetić /Hrvatsko nebo

 

Facebooktwitterlinkedinrssyoutube
Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

One thought on “Ilija Vincetić : Možemo li, mi Hrvati, postati politički zrela nacija?

  1. “Andrej Plenković jasno najavio radikalan zaokret u politici stranke,
    obračun s „ekstremistima“ (što god to značilo), „okretanje budućnosti“,
    podređivanje interesa Republike Hrvatske interesima EU. I još puno toga.”

    Koje proturječje u ovoj plenkovićevoj najavi. Kakva to može biti budućnost ako se podrede hrvatski interesi nekoj masonskoj tvorevini EU ?? Kakva ?? Zlo !!

    Drugo kada se govori o budućnosti u ovom političkom kontekstu a i inaće meni odmah padne na um stav Velikog Ive Andića, on je –
    To je najteži način života. Treba živeti za budućnost, boriti se protiv onog što čovek vidi i oseća pred sobom, stvarno, tvrdo i ogromno kao granitni breg, a za nešto u što treba verovati i što se samo naslućuje, nekad jače, nekad slabije, u dalekoj daljini, kao zlatna magla negde iza toga brega –
    A o plenkoviću i njegom ljudima nemam dobro mišljenje jer je jasno da on, za ostvarenje svog cilja a taj je kako je sam najavio podčinjavanje cijele Hrvatske masonskim interesima nekakve neizabrane EU komisije, koristi se onim što je GORE i NIŽE u čovjeku. I siguran sam, uz velkiu cijenu koju će narod platiti, neće mu to IZDOBRITI i on će završiti gore nego sanader.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.