Vesna Ujević BOG, CRKVA, RELIGIJA I SMISAO PATNJE U ŽIVOTU TINA UJEVIĆA 4. DIO

0
Krivodol

 

OTKUPLJENJE PATNJOM I  POEZIJA RANA

Dok sam prelistavala Tinove tekstove, nametnula mi se misao: Ako je meni ovoliko bolno promišljati Tina, koliko je njemu bilo bolno živjeti Tina?

Patnja se provlači kroz gotovo sva njegova djela, tako da jednom prilikom kaže: „Osjećanja su moja tako tjeskobna, da ako bih htio o čemu pisati, bilo bi o Poeziji rane.“[1] Ovu bih jedninu, radi točnosti, prevela u množinu i rekla Poezija Rana. Da svoje patnje, svoje rane, Tin prihvaća pasivno, cvileći neprestano nad njima, bio bi samo dio bezlične gomile depresivnih gnjavatora. No on ulazi u aktivan „odnos“ s patnjom, i ta aktivnost ima svoju razvojnu dinamiku. U prvoj fazi, patnji nastoji pronaći, dati smisao; drugi korak je razotkrivanje, raskrinkavanje patnje. Treći korak je upuštanje u borbu s patnjom, ne na način da je se umanji, uništi, prekriži, nego da joj se kao suprotna težnja postavi vedrina, radost. Za sada ćemo se zadržati u prvoj fazi:  „I ja sam jedan od putnika koje je život premorio. Ali neću kazati da ne dugujem patnji ni jedno Dobro. Sve protivno od toga. Patnja mi je darovala duboku skromnost i mnoge ozbiljne duhovne darove. Dala mi je snage da lako živim u samoći, kao i onu da prigaram mnogo površnih stvari. Na jedan viši stepen ona je oduhovila moju savjest. Dala mi je napokon višu mudrost od saznanja svoje vlastite unutrašnje gustoće, čvrstoće, punoće i obujma. Ja sam danas čovjek koji poznaje svoje granice. Pa makar i postojala želja: izaći odatle“. [2]

Pa opet : „…koliko je ljepše preskočiti svoju ličnu patnju plemenitim ćutanjem i prevazići je u supatnji za bijedu svojih bližnjih i ljudskog roda uopće!“,[3] a onda u „Ispitu savjesti“: „…Ljudska suza biva uzveličana i pročišćena, to postaje pranačelom Vjere i Umjetnosti; bezimeno stradanje se obraća u Ljepotu i Svetinju. Ne spominjemo Isusa Hrista među ljudima, jer on bijaše nešto više…“[4]

Postoji jedan moderni izraz, nova jezična kovanica, koja glasi – posvuduša. Kad govorimo o patnji u Tinovom životu i njenim izvorima, bez imalo sustezanja možemo je nazvati posvudušom. O posvudašnjosti svoje patnje, najbolje govori sam Tin u „Ispitu savjesti“: “…no mada sam mnogo patio – i to jedno zbog stvarnih zala, a drugo zbog moje uobrazilje i mada postadoh tragičan i usamljen kao Nioba, ko zna da li mene ne čekaju jošte mnogi sudbonosni turniri i natčovječja iskušenja? Bio sam u tamnici, u izgnanstvu, vidio sam kasarne, seminar, institute za trovanje mozga, sagriješio sam, gladovao sam, imao sam slabe cipele, bio sam pomalo i bolestan, mislio sam da ću poludjeti, što god sam poduzeo, sve je propalo; pisao sam mnogo; nijesam publikovao ništa; ljubio sam nesrećno; pa i raskinuo se od ljubavi; nikakvih škola nisam u redu svršio; došao sam (često zbog svoje netaktičnosti) u sukob sa većinom „sila“ u Evropi; ostao sam na koncu na drumu sa dugovima, s pogubljenim rukopisima; s općenitim podcjenjivanjem mojega rada; živući konačno od zajma ili od tuđe pomoći (fala Bogu da sam napokon do toga došao, što mi ranije nije bilo moguće), pa se još koprcam. Htjedoh gotovo ga prestanem intelektualno raditi, ali badava, duh se javlja kada on sam hoće, te vas sili da radite: baš u toj neodoljivosti je razlika između profesije i poziva. Htio-ne htio moram ostati što jesam, literat. Strah me ispitivati u čemu je fatalnost toga…“ [5]  Razmišljala sam kako sistematizirati govor na  temu patnje? Držati se kronološkog slijeda? Obrađivati temu po područjima? Nakon dugog premišljanja, odlučila sam krenuti od sredine (gledano kronološki), od razdoblja između 1914. i 1925.godine kad se događa eskalacija patnje u svim područjima pjesnikova života. „… Ruke i noge se nezgrapno trzaju kao da ne idu skupa, kao da teže da se raziđu, a u mozgu vam nešto škripi kao da ga škare režu: tijelo postade raspelo, pa u ruci, pa u nozi osjećate čavao, u srcu prazninu i raskidanje, u mozgu, krv i raspadanje. Sav ste neka ruševina ili, još bolje, neko rušenje. O-o, ko bi mogao povjerovati da čovjek, diljem svojega života, može da u sebi nagomila toliku količinu patnje?“[6]

Osvrćući se na Tinovu biografiju, kad govore o patnji i zagonetnosti, autori se uglavnom fiksiraju na pariške godine. Meni se pak beogradsko razdoblje čini intrigantnije i bremenitije patnjom. Gordijev čvor „teških osjećaja“, čije je učvorenje započelo u Parizu, dodatno se zapetljava u Beogradu. Zašto je 1920. potegnuo u Beograd?  Da bi bio blizu političkim igrama i igračima? Ne vjerujem. Zbog pisanja? Pisati može bilo gdje. Besparica? U tom slučaju, u Zagrebu ima više znanaca. O razlogu preseljenja razvila sam neke pretpostavke za koje nemam dokaza, osim onih nedokazivih, ali i neoborivih, koji se temelje na intuiciji, empatiji, slutnji. Tin ne prihvaća način na koji je završila jedna životna epizoda. U Beograd dolazi potaknut spletom iracionalnih osjećaja; nadom u mogućnost novog, povoljnijeg ishoda, polaganjem prava na istinu i objašnjenje, moralno obeštećenje… U „Mojim bolovanjima“, čudi se kako je sve (misleći na način života), podnio bez sloma i katastrofe. S tom konstatacijom se nikako ne mogu složiti. Sustavno samouništavanje u beogradskim godinama, a završilo se protjerivanjem, sadrži u sebi dovoljno obilježja sloma i katastrofe. Sam kaže da je ljubav  ropstvo po definiciji,  a  u Beogradu kuša najcrnju i najapstraktniju stranu toga ropstva, naime, povod njegova odlaska u Beograd vidim u nepreboljenoj ljubavi (i mržnji).

Tražeći nešto, nekakav tekst iz tih dana, naišla sam na pismo Dragi Ljubibratiću iz svibnja 1925.[7]  Isti stil, ista intonacija, ista količina potisnutog bijesa, isti nemoćni očaj i doza ludila, pa i tema, kao u pismima, pisanim sedam godina ranije, Milotislavu Bartulici.[8] Kao da je riječ o razmaku od par dana, a ne sedam godina.

Posložim li u glavi ovakav redoslijed čitanja;  1. Peto i šesto pismo Bartulici,  2. „Ispit Savjesti“,   3. nekoliko pasusa o ženama, koketama i flertu, 4. pismo Ljubibratiću; dolazim do (već spomenute) pretpostavke – pojavila se žena, osvojila “utvrdu“ i nestala. Kako se iz pisma Bartulici može vidjeti, za boravka u Parizu Tin traži put do Boga, obranu, spasenje u Bogu. Stvarno se trudi, premda ironijom nastoji umanjiti značaj svojih nastojanja. To je vrijeme zaokupljenosti katoličkom mistikom i misticima. Iz kasnijeg se razvoja situacije daju uočiti dvije inače česte greške na putu obraćenja. Tin nije imao strpljivosti kroz vjeru koračati malim koracima, i nije se trudio ili nije znao izgrađivati povjerenje u Boga, što je onemogućilo (uz ostale razloge) liječenje rana i ispravljanje krive predodžbe Boga, a njegovu vjeru zadržalo na osjećajnoj razini. Tih godina, Tin izložen spletkama, podvalama, uhođenjima, konfuziji oko njega, i u njemu, sigurno traži neku svijetlu točku, nešto ugodno usred mraka i tjeskobe. Sada, dalje, nadograđujem već spomenutu pretpostavku, u pojavi nama tajanstvene žene, Tin vidi prst Božji, dar, Božji odgovor na njegove vapaje i ispunjenje obećanja. To se svakako zbiva nakon 1918. sudeći po sadržaju pisama upućenih Bartulici, (zadnje pismo je datirano 7.12.1918.):. „ odviše sam zabavljen svojim duševnim problemom, religioznim; stradam jer sam u buni protiv izvjesne Žugoslavačke pornografije i pornokracije. Ne htjedoh dopustiti da se grešnice, pa ma i lijepe, petljaju u moj unutrašnji život… GOSPOD, dakle, upravlja na me sva moguća čuda i čudovišta, zbog toga jer kušam da se držim, koliko mogu, deset zapovijedi Dekaloga (ne varam li se od istog Autora)… Otrpimo. Bolje je odvratiti glavu, jer je spasenje budućih samo u ljepoti Umjetnosti i Religije… (pismo  34(5)  SD, svezak XIV) …Zapažanja o nedostatku volje u ruskom romanu, o proizvodnji kao svrsi aktivnosti, o usamljenosti i tišini, o uzvišenoj Kristovoj osobnosti, dokazala su da se taj gospodin upoznao s mojom prepiskom u cijelosti, kao i s književnim bilješkama koje bez reda nabacujem kod kuće. Utvrdio je da imamo iste ukuse i iste težnje, upitao me, muči li me silovita potreba za ženama. Na tome je osobito jašio…“[9]   Pisma govore između ostalog o napastima tijela i Tinovom odupiranju i nema spomena nekakvoj vezi ili ljubavi. Vidimo da se Tin  trudi održavanjem zapovijedi zadobiti Božju naklonost, zaraditi je. Dirljivo je, što nikako ne uviđa, da tu naklonost oduvijek i bezuvjetno ima, ne kao plaću, nego kao dar.

Moguće da se nepoznata dama, nalazi i na brodu kojim se Tin iz Francuske vraća kući. Znakovita je njegova, već spominjana, izjava u „Ispitu savjesti“, kojom tvrdi da nakon iskrcavanja u Dubrovniku prestaje biti Isusov učenik. Zašto?  Jer dar kojeg je on držao Božjim darom, nije bio dar, nego razorna obmana. Tin, još  zarobljen slikom Boga suca, doživljava novonastalu situaciju kao njegovu nebrigu i kaznu. O ženi, Ljubibratiću piše: “Neka mi najprije izvoli objasniti misteriozno iščeznuće u maju 1919, uz prisustvo N. B. sicilijanskih i američkih brodova…“[10]   Razmotrila sam i mogućnost prenesenog govora, žena može personificirati državu, stranku, političku struju. Ali  s obzirom na žestinu iskazanog gnjeva nije riječ o personifikaciji. Riječ je o zajedničkom pakiranju, žena + politika. Ako bacimo pogled na tekst pisan 2-3 godine ranije, oko 1922-23.; „…Znamo iz iskustva da ima žena koje se flertom bave kao sportom i koje ga tjeraju u pravu koketeriju. One nisu bludnice (daleko od toga), ali vrlo lako mogu da neiskusnog mladića dovedu u očajanje, pa čak i u grob ili ludnicu. Otkuda ove njihove svireposti? Iz volje da se prave psihološki eksperimenti… Ta perverzna i satanska ljepota… ne smatra se dovoljno ponosnom i lijepom, ako ne uzrokuje muku, bol i očajanje…“[11] moja  pretpostavljena rekonstrukcija dogadaja čini se još stvarnija. Glad za ljubavlju i prihvaćanjem, oblikuje u Tinovoj duši divovskog idola u kojem traži sigurnost, a zove se savršena ljubav, i teži ispunjenju u stvorenju, ženi. Bit idola je destrukcija, koja se ostvaruje preuzimanjem kontrole nad svojim „tvorcem“, Tinova krhka vjera ne može izdržati udar. U „Ispitu savjesti“ piše: „Ja sam opazio da nikada ne osjećam tako kao  ljubeći, a da ne mislim kao hodajući; ali da od ranjene ljubavi ne mogoh hodati, dakle da njena nesreća ne razboljevaše samo moje osjećaje, nego i moju misao… To ne znači da nijesmo počinili pogrešaka, naprotiv; jer bez njih ne bi bilo potrebe ni mogućnosti obraćenja. Kod onih, koji su se rodili aseksualni, ljubavna nevinost nije nikakva zasluga. A mi smo doživjeli u sebi niz duševnih prevrata, više preobraćenja koja su bila nužna i značajna u svom trenutku…“[12] Razornost ove ljubavne epizode je u tome što nije povrijeđen samo muškarac, nego i čovjek u svom dostojanstvu. Razboljeni osjećaji i misli optužuju Boga i na nj Tin usmjerava ljutnju,  dijagnosticira ljubav kao patologiju mladosti, ali okrećući se od Boga lišava sebe jedinog terapeuta. Bolest je i dalje u njemu, kako kaže; Bolest od Duše, traženje smisla. “A teško meni, ja sam pored svih užasnih kriza kojima je naše vrijeme obilovalo, ja sam povrh i pored svega toga bio ranjen u ljubavi. Popljuvan, išćuškan, premlaćen, izmučen, pedepsan i prebit u nepovredivoj, u neoskvrnjenoj ljubavi, i to mi je donijelo patnje, kakve se bojah da nije čovjek prije mene iskusio. Danas, možda samo za ovaj trenutak, ne ljubim, ne ljubim više ni jedne žene, ne ljubim više ni ljubavi, kojoj postavljam prestroge uslove…“[13] Dolaskom iz Pariza u Dalmaciju, 1919. godine, saznaje za smrt oca i brata. To je dodatni udarac. Bol na bol. Novi unutrašnji konflikt koji se produbljuje osjećajem otuđenosti od vlastite obitelji, potrebom da financijski pomogne majci i nemogućnošću ostvarenja te potrebe. Nije li Tin tada prebirao, u mislima, po svom životu? Ne nalazi li u izboru pjesništva kao zanimanja najveći problem. Imati, u to vrijeme, pjesnika u obitelji bila je sramota i nesreća, da se ne spominje siromaštvo koje je neizbježna popratna pojava. Već, zbog nemira, blokiranoj kreativnosti, odlukom o ne pisanju, zadaje posljednji udarac, a sebe proglašava mrtvim.  Augustin Ujević je pjesnik. Ako je pokopan pjesnik, pokopan je i Augustin. Kreativnost je lijek, snaga ozdravljenja u svakom čovjeku. Tin se želi lišiti lijeka, srećom ne uspijeva. Još neizliječen 1920.  odlazi u Beograd. Pije, spava u jarcima, „trebi vaške“ u pristojnim lokalima, mahnita, sve do, za njegovo dobro, sretnog trenutka, protjerivanja iz Beograda, nakon čega nalazi utočište u Krivodolu, gdje započinje „čudo oporavka“.

O dobru proizišlu iz ljubavne patnje piše: “Kao lapis-lazuli, izgorio sam na vatri patnje nekoliko nezdravih milimetara svoje puti. Izgleda da je bol projasnio i protanjio moju nečistu krv. Jer bilo je nešto nezdravo, otrovno, grozničavo i zarazno u mojoj krvi. Ne znam, odakle je to došlo, ali sam se s time rodio. Patnja je izgorjela u sveti plamen mnogo mojih crnih pohota, nepriznatljivih želja i gadnih čežnja. Ona je mene svela u pravu duševnu čistotu…“[14] 

Trebalo je  deset godina da Tin razriješi zbrku osjećaja u sebi. Proces je trajao od 1919. do 1929. Tek „uravnoteženi“ Tin otkriva: „TRAŽITE ŽENU! Ona je obično na dnu naših religioznih, kozmičkih i metafizičkih nemira.“[15]  Svaka je kriza mogućnost promjene i rasta, pa Tin gledajući kasnije na ove događaje iz nove perspektive, kao da se opravdava za manjak (negaciju) vjere: „Sirovi život može da nameće isposnicima i patnicima teške živčane kušnje (otuda kriza molitve i pobožnost klasičnog svetog Antuna i recimo Stridonjanina svetog Jerolima u sirskoj pustinji); a ljubav je, zajedno sa cijelim svojim priborom i onako najljepša i zanimljiva samo u umjetnosti.“[16]  Iste godine Tin se iz Splita upućuje na izlet u Dubrovnik, a u putopisu možemo pročitati: „Na Veliki Petak promatrao sam uz profesora Ivačića veliku procesiju u Splitu. A da i za me Uskrs bude pravi Uskrs, što je veoma potrebno, navukoh novo odijelo, naime (po riječi Pavla) svukoh staroga i obukoh novoga čovjeka. Po prvi put u novom odijelu.“[17]  Iza ovih par rečenica kao da treperi prvopričesnička radost  Tinovog srca.

Još prije nego li su Tina spopale ljubavne muke muči ga hrpa egzistencijalnih i intelektualnih briga. Za boravka u Parizu sve više dolazi na vidjelo oprečnost njegovih političkih ideja sa svim mogućim politikama. Od početka djelovanja pa do smrti, bez obzira na vladajuću političku opciju, Tin je uvijek „politički nepodoban“, pa i kad se nije htio baviti politikom, ona se bavila njime. Trajna politička nepodobnost negativno utječe na njegov rad, tj. na publiciranje rada, a time i kronično financijsko ajme- stanje: „Pošto nijesam poštovao autoriteta, i pošto sam tvrdio da je jedino vaspitanje ono što ga čovjek daje sam sebi, pošto sam poricao, uvjeren da nisu nikada postojali etatizam, birokraciju, policiju, klerikalizam, merkantilizam, pornokraciju, pronašlo se da sam buntovnik, klevetnik, zločinac i nemoralan čovjek. No iz cijele ove pripovijesti slijedi da sam najnetalentiraniji čovjek na Slavenskom Jugu, budući da nemam diplome, ni mjesta u društvu, a naročito ne kapitala. Ergo: kada ja nešto napišem, to ne treba čitati, ako to urednik pročita, treba da dospiju u koš; ako to smotra štampa, treba da to saradnička i prijateljska cenzura izbriše, treba da to zbor kritičara, profesora, književnika, farizeja i saduceja pronađe nemoralnim, pljesnivim, okuženim, lažljivim…“[18]   Za boravka u Parizu zbog zakulisnih političkih igara kojima je bio izložen, te siromaštva (gladi) koje ga je pratilo, Tin gubi snagu. Otkriti da netko u tvojoj odsutnosti njuška po sobi u kojoj živiš i prebire osobne stvari, pisma, bilješke, tajne, nikome nije ugodno, a onome tko i onako na sve moguće načine svoju intimu sakriva od drugih, takvo je otkriće ravno užasu. Na kraju,  ne može učiti, ne može polagati ispite, što je najgore ne može ni pisati, to je otprilike kao da žena koja želi djecu, otkrije da ih ne može roditi. Kasnije Tin u nekoliko navrata spominje izgubljene rukopise. Ne znam misli li na one stvarno izgubljene ili na one koje je trebao napisati, a u opisanim uvjetima nije mogao: „Vrijednost rada čovjek najbolje osjeća onda kada je lišen slobode da radi. Koliko je tu izgubljenih ura i dana, patnja duše, neupotrebljenih korisnih sila, otrovne dokolice ispunjene crnim i opasnim mislima, izgaranja svoje ličnosti. Oduzeti čovjeku moć i slobodu da radi i stvara, znači upropastiti ga, oteti mu najljepše nade i moći života, jer bogatstvo i plodnost nije u mrtvim stvarima, nego u životu; u čovjeku, u čovjekovu radu… Oduzeti čovjeku mogućnost slobodnog izbora rada, spriječiti mu da se posveti po svojim sklonostima, znači oduzeti mu najljepše lice života i vrhovnu radost…“[19]  Tin koji se 1919. vraća kući, prema svjedočanstvu starije sestre, preživio je „neki težak slom“. Osim što je u vlastitoj zemlji lakše živjeti bez sredstava, životna situacija se znatno ne mijenja, i dalje ostaje muka cipela: „Muka izranjenih, loše obuvenih nogu koje su prošle kroz polja i gradove, po trnovitim stazama i smrtonosnim kaldrmama.“[20]  Tin se s patnjama egzistencije i duha nosi na posve različit način nego s patnjama srca. Što se ovih zadnjih tiče otkriva: „Kasnije sam se bojao da zanos nije zasjeda i lukavstvo, kasnije sam došao u stav mozga i života, koji se brani, s reakcijama onih što se brane, te su nepovjerljivi…“[21] Od egzistencijalnih i duhovnih muka ne bježi, nego u njima traži viši smisao.  Patnja ma  kakva god i kolika god bila, ne može uništiti Tinov optimizam koji ima sposobnost neprestanog obnavljanja, pomaljanja iz pepela: „Ufajmo se da je odanost idealu i u nesreći očeličila i prekalila naše Duše koje više nijesu one stare duše, no Duše strasti, Duše želje, Duše ljubavi, Duše Svetinje, Duše očekivanja. Patimo. Neka bude! Kroz etape naše patnje prolazimo ne kao kroz ciklus sižea nego kao heroj tragične stanice križnoga Puta, ali sa čvrstom vjerom u buduće glorije i Uskrse. Ne skromnost naše odjeće ili obuće, ne pitanje samo jesmo li beskućnici, bezgaćnici, no težnja da se prodre Duboko – Dublje, i Visoko – Više, bilježi ovaj broj godina, koji pored tolikih nejasnoća lažnoga i truloga mira ostavlja izglede na čovječnije i božanskije sutrašnjice.“[22]  U umjetnosti Tin vidi jedan od putova kojim se ovo čovječnije i božanskije može ostvariti, pa piše: „Umjetnost je danas koliko se hoće socijalni fenomen, ali samo kroz refrakcionu prizmu jednog individualnog duha; ona se pomalja kao očitovanje umjetničke savjesti jednoga pojedinca koji je u stanju da prima nadahnuća i svjetlomrcanje iz najdubljih dijelova djelotvorne rezonancije… u tome smislu, teško bi bilo čak govoriti sa tonom predskazivanja o nekoj najnovijoj umjetnosti kada ona ne bi odgovarala nekoj zajedničkoj potrebi, nekom bitnom trzanju prema osovini života, a to bi bio : pokret za ozdravljenje.“ [23]

Nakon što je napisao „Ispit savjesti“ Tin je, pretpostavljam, doživio duševno olakšanje,  iako je kasnije izbjegavao govoriti o njemu, a o ispovjednom tipu proze nije se uvijek najpozitivnije izražavao, ipak je napisao više proza ispovjednog karaktera. („Moja bolovanja“, „Tragika inteligencije“, „Ljepota mladosti“, „Mrsko ja“, „Kralj boema se ispovijeda na pragu 1930.“, „Vrgorac i Makarska“, „Uvodu euhologij smrti“, „Formacija i involucija jednog duha“, „Predstavljam se čitaocima pravice“ itd.) Zapravo u manjoj ili većoj mjeri ispovjedni ton se provlači kroz većinu Tinovih tekstova: „Pjesnici su ozdravljali, a njihove su rane zacjeljivale čim je moguće bilo da se izjadaju, da se iskale, da im dakle od toga oduška odlane. To je bilo u znatnoj mjeri, svugdje gdje je dušinoj ispovijesti uspjelo da se dovine do zrelih oblika ljepote… Ličnost i duša voljele su da se stave u povoljno svjetlo pod magične snopove najrazličitijih slika i boja, da bi sebi dale neku dostojnu prednost pred licem Vječitoga… Sada bilo da se bude zanimljiv uslijed kakve velike lične tuge, ili što je ljepše, zbog kakve žalosti za račun drugih i za račun križnoga puta svijeta ili konačno zbog kakve velike sveobimne misli i otkrovenja, ali pjesnik je tražio maske svoje iskrenosti. Maske svoje najbolje, najmilije, najsrdačnije i najdalekosežnije iskrenosti.“[24] U ispovjednim prozama, Tin ne razotkriva u potpunosti svoj unutrašnji svijet. Kad govori o maskama iskrenosti,  ne podrazumijeva pod tim neistine ili neiskrenosti. Promatramo li trodimenzionalni oblik u prostoru ne možemo ga istodobno sagledati sa svih strana, tako ni riječi ne mogu opisati unutrašnji doživljaj u potpunosti, rasvjetljuju li jednu stranu, druga se zaklanja. Tin nam nudi objašnjenje ove formulacije: „I ono što ispovijedamo uvijek je samo jedan aspekt naše misli. Misao je iskrena, ali ima u zaleđu svoje zamršenosti i isprepletenosti.“[25]  Druga zaštitna šifra, kod značenja ispovjeđenih misli, osim maske iskrenosti je činjenica da čitalac pred sobom ima mrvice misli, odlomke, pojedine misli koje rascjepkane, raspoređene na više strana, ne tumače cjelinu. Smisao cjelini ili konačni smisao, uzročno – posljedične odnose, daje tek veza misli, a nju ima samo autor. Tek dekodirana veza pomaže shvatiti pravo značenje.[26]

Razdoblje beogradskih ludovanja, završilo se kako je već rečeno – protjerivanjem. U pratnji policije, uz razne prilike i neprilike, preko Vinkovaca i Splita dolazi u Krivodol, gdje ostaje par mjeseci, oporavljajući se, crpeći snagu iz prkosnog krša. To je vrijeme nastanka „Uspavanke iz Krivodola“. Nakon desetljeća patnje, Tin otkriva da ona nije ni jedina opcija življenja, niti nezaobilazna: „…Osim toga, gospodstvo nad materijom: ono koje kaže znadem, jer mogu; a spoznaja, to je akat, akat ako ne božanske kreacije a ono ljudske rekreacije… Mnogi su nam do sada, a bilo ih je i suviše, prikazali ovaj svijet kao mjesto patnje i pravo pakleno mučilište, mi vjerujemo da bi hora bila da nam moderni pjesnik i umjetnik osvijetli i druge njegove strane, ili barem da nas uputi: gdje je izlaz? Jer konačno, umjetnik, već uslijed toga što stvara, neizravno daje pretpostavljati da život čak i da nema cilja, opet ima neku vrijednost, a to bi bila duhovna umjetnička…“[27]  Gdje je izlaz, daje odgovor nekoliko godina kasnije: „Ali dobro je da se zapor razvali da se rijeka izlije;  onda kada se rekne sve, ljekoviti učinak je postignut… Djelo će biti od prvoga do zadnjega retka svijest, jer su i tamni kutovi duše objašnjeni kada pređu u boju i sjaj riječi. Ima u čovjeku jedan lijep izvor slobode, a to su mogućnosti. Ta vrata nikada ne treba definitivno zatvoriti…“[28] U „Mojim bolovanjima“ Tin uočava da nije on taj koji je htio upadati u malodušnost, jalovost, čamotinju, besmisao, već da je to htjenje drugoga – neprijatelja, koji uživa u njegovoj bolesti i patnji. Uočava u sebi prirodnu težnju za zdravljem te i njegov duh prihvaća to htijenje. Bog ne želi  našu nesreću niti nas utapa u patnji, on ne zabranjuje pogled na cvijeće i nebesa. Naprotiv, On želi da se našem srcu saopći „bratska dobrota zvijezda i trava“, ali onaj drugi – neprijatelj, želi stvoriti drugačiju predodžbu, a često je količina popijenog alkohola utjecala na predznak ovih predodžbi; „Otkako sam otklonio piće, moj se duh razbistruje… Svakako ne znam hoće li od toga preporoda, kao i do sada, biti ikakva ploda, ali moguće je da će za tijelo i za duh, ova moja bolest biti stvarno ugodno ozdravljenje… Onaj koji se raduje i stvara, nije nikada potpuno i neizlječivo bolestan. A on bi bio još radosniji da može da se vrati unatrag i da popravi i izvede nešto što je propustio.“[29]

„Količina“ vjere i količina popijenog alkohola, kod Tina su najčešće u obrnuto- proporcionalnom odnosu, toga je i sam svjestan: “Gledam kako iz njega viče kavga, mrzovolja, polemika, gledam kako alkohol dezorganizuje prozu. Vidim kako nagriza, troši, izjeda i ukida stvarnost. Vidim kako mjesto zakonitog duha vasione caruje svemoćni i nesputani bog Bakhus – Dionizos…“[30]

Negdje na internetu pročitala sam komentar jedne (valjda) mlade osobe koja u Tinu sa zadovoljstvom prepoznaje srodnu dušu, zaronjenu u teški crnjak, darkera. Ta mlada osoba nije razmišljala o činjenici da Tinov možebitni pesimizam ili, dozvoljavam, crnjak dolazi u posve drugačijim uvjetima, nego li crnjak današnje populacije mladih. Tinov crnjak nije obuven u skupe „marte“ ni majicu s potpisom, nego u raspale postole. Njegov crnjak je crnjak karitasa i Crvenog križa, a ne laptopa i interneta. Usprkos bijedi i problemima svih vrsta, Tin viče: „Ja želim živjeti! I nastavlja: “ …pretpostavljao bih toliko obzira od ljudi da me ne kazne za ono što smatram da je dobro, da kod njih demon ne izazove sveti užas…“[31] Na drugom mjestu govori: “Ali mene ispunja misao o potrebi vječite radosti – radosti, koja mi je najsvetija dok patim. Jer ja ne obožavam patnju. Patnju, djelomičnu bolest, poniženje, degradaciju energije, odstup od djelatnosti…“[32]  U „Maloj odi radosti“ poručuje: „Život u duhu bira radost, jer bez radosti duh je u involuciji tame. Ne stidimo se sestre radosti, (ne osjeća li se ovdje, blagotvorni utjecaj brata Frane, nap. V. U.)  i učinimo da radost bude ljudska; izdajmo svima kupone na radost i jednu matrikulu blagoslova… Neka je. Neka je bude. Neka se množi na pregršti, na slapove, na vijence: neka prska u vatromete.“[33]  Tinova duhovna oporuka novim generacijama je na istom tragu: „A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu – bila bi: VEDRINA. Kristalna kocka vedrine.“[34] Njegovo opredjeljenje za život i žeđ za radošću, svjetlošću, ne dokidaju postojanje životne patnje, sad u ovom, sad u onom obliku. Događali su se i njegovi pokušaji bijega od patnje kroz ignoranciju, tehnike autosugestije, izrugivanje patnji, ona je svejedno ostajala i trebalo se nositi s njom. Tin se nikada nije bojao promijeniti stav, način razmišljanja, promijeniti put, smjer razmišljanja. O promjeni svog odnosa prema patnji, na pedeseti rođendan kaže: “Sazrjevši sve sam se više udaljavao od te ideologije romantičke, posvećene patnje, jer mi se činilo da u njenom temelju leži krivo, premda zanimljivo shvatanje života i njegovih vrijednosti. Postao sam afirmator, uvijek samo slijedeći prirodu i njen razvitak spontanih kretnja u čovjeku, a učinilo mi se da oni koji hoće da izgrađuju samo na bolu i jadu unose u odgoj bjelodane klice sadizma, dotično masohizma. Istina je, mnoga su remek djela ljudskoga duha, za me ne baš najodlučnija, nastala izravno od gladovanja, bolesti, očaja i neurastenije… Činilo mi se da duh iz ovog kulta žrtve može prijeći u višu etapu samoprijegora, u kojoj će razviti i odricanje i samog ponosa patnje, zaslugu patnje, koja barem u jednom smjeru ostaje jalova i neproizvodna.“[35]

Kroz dugi niz godina, ima jedan trn koji ga bode, iritira, a to je, podrugljivo držanje okoline prema njemu, pa se pita: „Što dobijaju naši prijatelji praveći od nas jednu  vječitu parodiju? Jer njima je već dugo vremena glavno da naša istinska i autentična bića preobraze u naše sopstvene karikature.“[36]  Mnogi od nas u stanju su podnijeti određena trpljenja, čak i većih razmjera, ali rijetki su se u stanju nositi s njima gotovo trideset ili četrdeset godina i opstati. Siromaštvo, zatvor, progonstvo, samoća tuđine, glad, hladnoća, često bez krova nad glavom, bos, u prnjama, ušljiv, izdan od prijatelja, bez „prava na rad“, obitelj gotovo izumrla, nesposobnost za ostvarenje emocionalne veze, izrugan i popljuvan, spušten na razinu obične pene, podcjenjivan i tako dalje i tako dalje…  Nasuprot tome biti inteligentan, hipersenzibilan, erudita, tvorac književnog opusa koji je jedva stao u sedamnaest svezaka (u prosjeku 400 stranica), ne računajući znatnu količinu izgubljenih rukopisa. Poliglot koji se služio s četrnaest jezika, s velikim brojem prevedenih djela. Imati sve to bogatstvo patnje, znanja i rada u sebi, a u očima svijeta biti tek karikatura, nije se lako s tim nositi, ljudskim snagama je to nemoguće preživjeti i još se sačuvati od ludila. Tin je očito imao sposobnost izdizanja iznad zemaljskih stvarnosti: „Pošto je duhovnost i duhovni život ono po čemu se pojedinac odvaja, kao da se obraća nekom nevidljivom teološkom ili metafizičkom načelu, npr Vasioni, Duhu Vasione, otpadajući od prividnih cjelina… Svi smo mi za historiju vrlo mali, a za vječnost možda i nula, premda baš u ime te vječnosti i života vječnoga sudimo i pobijamo historiju. Meni se čini da je i moja jedina prava veličina upravo ona koja je crpljena iz Vječnosti i modelovana po obliku Vječnosti, ovdje u dodiru s jednim duhovnim bunarom.“[37]  Ovo Tin piše  u  svojoj četrdesetdevetoj godini života, to su godine (pa kad se radi i o Tinu), nakon kojih rijetko dolazi (samo u izvanrednim okolnostima) do drastičnih promjena osobnosti i stavova. Tin se te godine, prvi put u životu, skrasio, napokon ima normalne mjesečne prihode i može živjeti sređenije. Još se koristi ozdravljujućom tehnikom ispovjednih proza. U polemici s I. G. Kovačićem uočljiva je do tad kod njega nepoznata odmjerenost, i odsutnost za nj svojstvene afektivnosti. To se primjećuje i u polemikama kasnijih godina.  Na pedeseti rođendan između ostalog govori o svom sazrijevanju i osvrće se na godine provedene u Sarajevu, nazivajući ih ljutima, mamurnima, nejasnima i neprisebnima, vidi u svom razvoju sve snažniju težnju za zdravljem i vedrinom pa kaže: „Jest, na nas utječe sredina i njeni determinizmi, ali kako? Lako je uvidjeti da nas više puta tjera baš u protivnome pravcu od općih struja, što sve potvrđuje da nismo mrtva materija nego živi duh. I nije to hir ni mladićka mušica, ako duh dosljedno i tvrdoglavo traži svoj pravac, otpornu crtu na kojoj može pobijediti smetnje i doći do vlastitog izražaja. Duh se bori za svoje unutrašnje načelo, da on sam bude i postoji, a pri tome priznaje i uvažava, ali i poriče razne okolnosti. Njegov uspjeh odmjeren je na njegovu snagu i samostalnost.“[38]  Od sada pa  idućih petnaestak godina, imamo smirenog, a možda i izmorenog Tina. Četrdeset prve, njegovu radost zasjenjuje neman zastrašujućeg ratnog mraka, koja se primakla Zagrebu, i zašutio je. Komunistička vlast ga 1945. izbacuje na ulicu i zabranjuje mu publiciranje radova, dakle i dalje traje šutnja… ali on u dodiru s jednim duhovnim bunarom, crpi snagu iz Vječnosti i opstaje.

 

[1] “Naprijed”, u: Sabrana djela  svezak V str.19.

[2] “El sentimiento tragico de la vida”, u: Sabrana djela  svezak VI  str.43.

[3] “Mrsko ja”, u: Sabrana djela  svezak XIV  str.40.

[4] “Ispit savjesti”, u: Sabrana djela  svezak VI  str.287.

[5] “Ispit savijesti”, u: Sabrana djela  svezak VI  str.277.

[6] “Zivci”, u: Sabrana djela  svezak V str.19.

[7] Pismo Ljubibratiću, u:  Sabrana djela  svezak XIV  str. 256-259.

[8] Pisma M. Bartulici, u: Sabrana djela svezak XIV   str. 246-255.

[9] Pismo 35. Milutislavu Bartulici (6), u:  Sabrana djela  svezak XIV  str. 252.

[10] Pismo 38.  Dragi Ljubibratiću (1), u: Sabrana djela svezak XIV str.257.

[11] “Devet lijuga pred igrokazom”, u: Sabrana djela  svezak XII  str.69.

[12] “Ispit savijesti”, u: Sabrana djela  svezak VI  str.268.

[13] “Ispit savijesti”, u: Sabrana djela  svezak VI  str. 287.

[14] “El sentimiento tragico de la vida”, u: Sabrana djela  svezak VI  str.44.

[15] “Žena u dušinom ogledalu”, u: Sabrana djela  svezak XII  str.239.

[16] “Kralj boema se ispovijeda na pragu 1930.”, u: Sabrana djela  svezak XIV str. 47.

[17] “Put u Dubrovnik”, u: Sabrana djela  svezak XIII  str. 298.

[18] “Ispit savjesti”, u: Sabrana djela  svezak VI str.289.

[19] “El sentimiento tragico de la vida”, u: Sabrana djela  svezak VI  str. 51. Drugdje piše slično: „Sopstvena sreća nije i ne smije da bude konačni cilj ljudske pojedinačne djelatnosti; ali je upravo neponjatno i zvjerski da se ljude lišava mira, vedrine i uslova u njihovom stvaranju. Tako se onemogućuje u njima otkupljenje dušom i olakšanje rana djelatnošću, a one patnje koje se tako zadaju, jesu mnogo neizlječivije nego sve druge. Konačno onaj koji teži za pravom kulturom savjesti i ne ide za drugim nego za tim da pomiri na skladan način svoje nastojanje prema bolu sa drugim nastojanjem prema radosti (usp. Tragika inteligencije” Sabrana djela  svezak XIV  str. 17).

[20] “Kafana intuicije”, u: Sabrana djela  svezak XII str.44.

[21] “Trubadur u Provansi”, u: Sabrana djela  svezak VI str.63.

[22] “Prosit”, u: Sabrana djela  svezak XII str.29.

[23] “Oroz pred endimionom” , u: Sabrana djela  svezak IX  str.122.

[24] “Adonai”, u: Sabrana djela  svezak IX   str.150.

[25] “Književnik pravi otkriće da treba živjeti”, u: Sabrana djela  svezak XIV    str.258.

[26] O tome vidi: „Šetnja nehotičnih misli“, u: Sabrana djela VI, str. 163.

[27] “Suvremeni čovjek  ispovijeda se o poeziji”, u: Sabrana djela svezak IX   str. 141.

[28] “Kod Andre Bretona”, u: Sabrana djela  svezak XIV  str. 97

[29] “Moja bolovanja”, u: Sabrana djela  svezak XIV  str.130

[30] Banketokracija i cvjetanje kulture banketa”, u: Sabrana djela  svezak XVII  str. 134

[31] “Ispaštanje dara”, u: Sabrana djela  svezak V  str. 87

[32] “Pobjeđujem hljeb”, u: Sabrana djela  svezak VI  str. 233

[33] “Mala oda radosti”, u:  Sabrana djela  svezak V  str. 61

[34] “Proslov pred čitanjem”, u:  Sabrana djela svezak VI  str. 185

[35] “Mojih prvih pedeset”, u:  Sabrana djela  svezak XIV str. 206

[36] “Pobjeđujem hljeb”, u: Sabrana djela  svezak VI  str. 233. Slično piše i 1940.: „Neki misle da je za me osobita čast da se istakne da sam napisao neki dobar članak. Što sam gladovao i bio najpodlije napadan kroz čitave periode u životu, to je malenkost kojoj nitko ne posvećuje doličnu pažnju, a koja mi ipak najviše služi na čast i na temelju koje imam pravo da nešto tražim. Ja razumijem, ne idem za tim da se proslavim nekim dobrovoljnim ili nedobrovoljnim žrtvama. Ja ne cijenim suviše intelektualce koji su samo kruhoborci. A nisam ni tako malen kako me se nastoji prikazati. Da se godinama govori o jednom članku koji sam ja sjedeći u kafani napisao bez kuće i kućišta, za pola sata ili par sati, to je također anomalija, jer sam ja svaki dan u godini kroz trideset godina bio evropski beletrista, koji je mogao, i to s rekordnom brzinom, na stranim jezicima pisati svoja djela.“ (“Tin Ujević traži katedru na sveučilištu”, u:  Sabrana djela  svezak VII str. 251).

 

[37] “Formacija I involucija jednog duha”, u: Sabrana djela  svezak XIV  str. 186

[38] “Mojih prvih pedeset“, u: Sabrana djela  svezak XIV  str. 206

Facebook komentari

komentara