Šutnja je zlo Z. Miliša: Zašto tinejdžeri snimaju (međusobno) nasilje?

 Nasilje među mladima

Nasilje postaje popularno i medijima atraktivno. Postaje “in” srednjoškolsko snimanje nasilja i žurno objavljivanje istoga na “društvenim mrežama.” Posljednji slučaj je iz Slavonskog Broda kada su se dvojeučenika jedne srednje škole potukli u školi, a nastavili izvan školske zgrade, kada je jedan je od njih nožem izbo kolegu. Nitko od učenika ih nije razdvojio, ali su tučnjavu snimali mobitelima. Snimka se strelovito proširila internetom.

Ovo me podsjetilo jedan događaj kada sam 2003. godine ispijao kavicu u kafiću s kolegicama u Zadru, neposredno uz tadašnju zgradu Tehničke škole svjedočili smo prometnoj nesreći i zapomaganju unesrećenih. Naravno da smo, po inerciji, otrčali na mjesto događaja. Jedan stariji gospodin izašao je iz vozila držeći djevojčicu u naručju, na talijanskom vičući “pomozite.” Dok su unesrećeni tražili pomoć, krajičkom oka primijetio sam da su sve to snimali mobitelom dvoje srednjoškolaca. Od tada do danas me tematika suodnosa nasilja – ovisnosti – medija – dosade (kod mladih) ne napušta. Phyllis Meadow konstatira: “Nasilna djela su uvijek praćena užitkom.” To potvrđuje i Phyllis W. Meadow u članku “Drives, Aggression, Destructivity” u kojim analizira nasilna djela koja su praćena užitkom. Na internetu možemo vidjeti djecu koja su su počinila najmonstruoznije zločine na svijetu. Neka su to počinila iz zabave, što je dostupno na internetu.

Mediji su trebali, a nisu, istraživati razloge brojnih tragedija te posljedice izostanka vrijednosti prijateljstava: razgovora, solidarnosti, altruizma ili empatije. Nije slučajnost da su iste poruke u listovima za tinejdžere, reklamama, (najgledanijim) filmovima, glazbenim spotovima, dramama i svjetskim uspješnicama, čiji je cilj vratiti čovjeka najprimitivnijim porivima za voajerstvom, nasiljem, destrukcijom.

Nasilje i posljedice izostanka bezosjećajnosti

Djeca oponašaju odrasle, osobito medijski ‘poznate’ face. ‘Vidljivi’ u školama postaju učenici koji su pod sankcijama. Nasiljem privlače pozornost, a sam čin nasilja postaje međuvršnjačka inicijacija. Zar nije licemjerno čuditi se kako su sve učestaliji slučajevi premlaćivanja ili pokušaja ubojstava (vršnjaka) iz zabave?! Takva bezosjećajnost je proizvod duha vremena kada nasilje postaje medijski svreprisutno. To je posljedica trenda kada sve ima cijenu a ništa vrijednost.

Današnje “klince” zovemo djecom ulice i medija. Uče po modelu (o)ponašanja odraslih, a nasiljem postaju ‘vidljivi’ među vršnjacima. To im je glavni pokretač za dokazivanjem. Agresivnost (posta)je poželjna jer se tako dobiva viši status među vršnjacima. “Pozitivan stereotip” prema vlastitoj skupini stvara se kod nasilnih vršnjačkih skupina mladih. Ovo postaje dominantni obrazac ponašanja. Njeguju pozitivnu sliku o sebi pa se i nasiljem homogeniziraju. Svoj identitet oblikuju diskreditiranjem drugoga i drugačijega.

Spadam među skupinu istraživača eskalacije nasilja nad i među mladima upozoravajući na sociopedagoškepoveznice nasilja i dosade, nezaposlenosti i egzodusa mladih (obitelji) opijata i suvremenih ovisnosti bez droga (o brzinama, klađenju, medijima, seksu, novcu, izgledu…) Sve veći broj mladih se odlučuje živjeti po matrici “gdje je krvi, tu si prvi.” Percepcija je sve većeg broja djece i mladih da je zabava bolja što su alkohol i droga dostupniji. Mladi nasilnici u provode izlaze sve učestalije s palicama i “hladnim” oružjem, najčešće nožem. Maloljetničko nasilje postaje sve brutalnije. Epidemija u difamiranju ‘protivnika’ postaje internetsko zlostavljanje. Facebook i blogovi postaju arene za napade. Sve su učestalija samoubojstva djece koja nisu mogla trpjeti svakodnevno omalovažavanje i verbalno zlostavljanje svojih ‘prijatelja/ica’ na Facebooku. Imaju “praktični” savjet: Ako želiš da ti se “prijatelji” na Facebooku ili “sljedbenici” na Twitteru aktiviraju, počni ih živcirati, provocirati i ljutiti.”

Važnost odgoja u razvoju empatičnosti

Odbacivanjem odgoja i etičkih načela približavamo se sumraku kultura. Ovdje se vrijedi podsjetiti indijske poslovice: “Dobar odgoj je najveće dobro koje možemo ostaviti djeci.” Empatija tolerancija i altruizam su ključne vrednote u komunikaciji. Odgojem ih trebamo (re)animirati. Kako možemo njegovati ideale i idole, kada smo empatičnost, solidarnost, društvenost i prijateljstvo sahranili? Posljedica toga je da mladi odašilju mobitelima snimke vršnjacima na kojima “mrtvi pijani dilaju”, šireći ‘svoju slavu’. Činjenica je da djeca i mladi mobitel sve manje koriste za razgovore, a sve više za (samo)fotografiranje, snimanje, voajerstvo i zabavu. Priznaju: “Bez mobitela sam izgubljen u vremenu i prostoru.” Američki psihijatar Robert Shaw upozorava da ako djeca ne znaju za zabrane, tada “neće naučiti da i drugi imaju svoje živote, a bez razvijenog osjećaja empatije, dijete neće moći voljeti.” Ovomu bi dodao sjajnu misao nepoznata autora. “Ljudi su stvoreni da se vole. Stvari su stvorene da se koriste. Svijet je u neredu zato što se stvari vole, a ljudi koriste.”

Predlažem da svaka škola promovira i nagradi “najprijatelja”, kojega su učenici odabrali zbog njegova altruističnog, solidarnog i empatičnog ponašanja. Prema psihologu Lorencu Berkonwitzu altruistično ili prosocijalno ponašanje treba postati mjerilo pojedinačne i društvene odgovornosti. I Zora Raboteg Šarić u knjizi “Psihologija altruizma” ističe da bi pomaganje drugima trebalo naići na društveno odobravanje i obratno, nepomaganje na neodobravanje.

Wolfgang Belitz u knjizi “Razvoj radne tehnike u protestanata i njihov doprinos novom shvaćanju rada” upozorava kako je “posljednja prilika ovog svijeta empatija.” Ona je umijeće razumijevanja emocija drugih. Tolerancija uči životu u različitostima, a vrednota altruizma požrtvovnosti. To su ključne odredbe u komunikaciji i odgoju. Svaki odgojitelj mora znati prenijeti djetetu vrednote empatije i altruizma. Mora se djeci objasniti da je temeljno pravo osobe na izražavanje različitosti, a da time ne ugrožavaju prava drugih. Dobar odgojitelj primjerima objašnjava loše posljedice generaliziranja i/ili međuvršnjačke (pogubne) dopadljivosti.Treba im na primjerima objasniti kada cijena vršnjačke popularnosti postaje vršnjački pritisak. Samopoštovanje se ne razvija podizanjem popularnosti u skupini vršnjaka, jer bezuvjetna privlačnost drugima ima loše učinke. Na mjesto “popularnog” dolazi nova osoba s novim trendovima koja stvara nova frustrirajuća (međuvršnjačka) očekivanja. Treba im omogućiti komentiranje rezultata istraživanja Ivana Rimca (sa suradnicima), koja otkrivaju da su bogatstvo i uspjeh na vrhu vrednota građana RH, a suosjećajnost i altruizam na dnu (ljestvice od dvadeset jedne ispitivane vrednote). Ovdje je poželjno naglasiti drugo gledište na “uspjeh”, koje se mjeri po dobročinstvu ili “pomažućem ponašanju.” Evo jednog primjera, tomu u prilog…

Vitomir Jovičić – Simke, riječki “Dobri duh”, (nazvan od prijatelja) mladić s mentalnim poteškoćama nestao je 8. travnja 2009. godine u Rijeci. Deset dana poslije njegovo je beživotno tijelo pronađeno na dnu mora, uz Gradsku obalu. Njegovi prijatelji su na Facebooku otvorili stranicu “U sjećanje na Vitomira” i pozvali Riječane da se jave koji imaju prava saznanja o njegovoj smrti. Uskoro su se počele javljati stotine mladih s informacijama o Vitomiru. Doznali su da je pred očima stotine mladih ljudi bačen preko ograde mosta u nabujalu Rječinu. Sedamnaestododišnjak, Nenad Kuljanin, (tada dobitnik Povelje “mirotvorca” 2009.) koji je pokrenuo (re)akciju šuteće većine izjavio je: “Probudili smo građansku savjest i senzibilizirali javnost. Među mladićima i djevojkama buknula je rasprava o događaju. Ponosan sam na sebe i prijatelje. Nikada neću shvatiti one koji su gledali zločin i nisu ništa poduzeli. Nitko nije skočio za Simkeom, nitko mu nije pružio ruku pomoći. Ne znam je li ubojica bio pod utjecajem droge, alkohola ili je samo želio ispasti frajer.” Za sam kraj citiram poznatu misao: “ČINI DOBRO – VRATIT ĆE TI SE!” Dodao bih tome: “ČINI ZLO, NADAJ MU SE!”

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/HKV/ http://www.hkv.hr/izdvojeno/Hrvatsko nebo