O primitivizmu i divljaštvu na javnoj sceni nakon parlamentarnih izbora

Vrijeme:9 min, 15 sec

 

 Tko je zapravo pobijedio na parlamentarnim izborima?

Događanja na hrvatskoj medijskoj, kulturnoj i općenito javnoj političkoj sceni posljednjih tjedana ponovno su praćena posvemašnjom primitivizacijom i vulgarizacijom, a ponegdje upravo i divljačkim ispadima. Od situacije u Hini, gdje se dijele otkazi zbog istraživanja kriminala, do prijetnji lomljenjem nogu na Filozofskom fakultetu. U tom smislu postavlja se pitanje tko je zapravo pobijedio na parlamentarnim izborima i što se skriva iza navedenih postupanja onih snaga koje su navodno izgubile izbore.

Ovu temu za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju Stipe Kutleša, Damir Borovčak i Matko Marušić.

Stipe Kutleša: Posljedice neprovedene lustracije

Posvemašnja bijeda i materijalno siromaštvo hrvatskog društva i države svima su nam već godinama općepoznatitim više što ih najveći broj ljudi osjeća na vlastitoj koži. K tome se s vremena na vrijeme pojave pravi izljevi primitivizma i divljaštva koje svesrdno podupiru diskriminirajući tzv. državni mediji koji su glavni generatori destabilizacije hrvatskog društva. A oni navodno nastupaju u ime, navodno, naprednih, progresivnih svjetonazora.

Svi drugi su konzervativci, natražnjaci, mračnjaci koje treba smaknutu po isprobanoj ISIL metodi, a komunističke su metode bile još i gore. Upravo je poanta sakriti svaku mogućnost otkrivanja istine. Tko zabranjuje pristup arhivskoj građi bivše partije: oni kojima je stalo do istine ili oni kojima je stalo do laži? Hrvatski neokomunistički „naprednjaci“, paradoksalno, pošto-po to žele očuvati „tekovine“ bivšega sustava i za njih je svako arhivsko istraživanje revizionizam. Kad god se također nešto novo otkrije o novijoj i nedavnoj prošlosti to je već samo po sebi revizionizam. A za revizionizam se nekada završavalo na Golom otoku. I danas bi da je situacija malo drugačija. Ali u glavama antifa i režimskih tzv. povjesničara i etnobiznismena vrti se revizionizam. I to u ime znanstvenosti.

Zamislite samo koliki bi vrsni nobelovci i drugi znanstvenici iz prirodnih znanosti bili poslani na Goli otok samo zato jer su „revizionisti“, a to znači da su revidirali prijašnje spoznaje i uspostavili sasvim nove, da su postavili noveznanstvene teorije i sl. O tekovinama NOB i poslijeratne zločinačke povijesti, naprotiv, ne smije se donijeti nikakva nova spoznaja osim one koju je već davno partija proglasila istinom, točnije ideološkom dogmom. I to zastupaju i današnji partijski totalitarni „povjesničari“. Svako drugačije mišljenje proglašava se revizionizmom.

Stoga su „revizionisti“ i oni koji su nedavno otkrili nova masovna grobišta u Sloveniji i koji na vidjelo iznose istinu. A „napredni“ antife upravo žele sakriti tu istinu i stoga je krivotvore, opravdavaju zločine svojih duhovnih vođa i sl. Hrvatska vlast ne sudjeluje u iskapanjima grobišta u Sloveniji, niti želi, kao da se radi o marsovcima koji su stradali u Sloveniji (i u Hrvatskoj), a ne o hrvatskim vojnicima i civilima nakon drugog svjetskog rata, tj. u doba „mira“. Hrvatsku vlast to i ne zanima s izuzetkom nekolicine časnih pojedinaca. Ako bi možda i htjela u tome sudjelovati onda drhti od straha što će antife reći. Oni bi ih, po svom običaju, mogli tužiti svojim „belosvetskim“ prijateljima. Antife imaju dobro razrađenu strategiju napada kao najboljeg načina obrane.

Moglo bi se zaključiti da su oni koji obnašaju vlast ili iz redova antifa, ili su njihovi saveznici ili su pak kukavice. A upravo ti i takvi određuju tko je u Hrvatskoj podobna osoba za ministra, a tko nije, tko može, a tko ne može obnašati državne funkcije i sl. To određuju i pročetnički etnobiznismeni u Hrvatskoj, to određuju i oni koji bi kao „veliki i dokazani demokrati“ lomili noge ljudima i to na jednoj „prosvijetljenoj i prosvjetiteljskoj“ akademskoj ustanovi koja, navodno kao vrlo napredna institucija, ne poznaje diskriminaciju osim, naravno, prema klerofašistima. A to je većina hrvatskog zatucanog naroda koji je podložan klerikalizmu. Tako etiketiranja postaju dio svakodnevnog primitivizma u medijima, kulturi, politici.

Ukratko, u Hrvatskoj, nažalost, na izborima pobjeđuju i vladaju uglavnom isti. Birači su uvijek prevareni. I kada izaberu, i to tzv. preferencijalnim glasovima, svoje kandidate, stranačke glavešine iz vrha tzv. „pobjedničke“ stranke više se ne osvrću na birače (jer im oni sada ne trebaju za barem sljedeće četiri godine) i podanički postavljaju one za koje birači nikako nisu htjeli glasovati. Tako u (anti)Hrvatskoj „gubitnici“ samo glume da su gubitnici, a „pobjednici“ da su pobjednici. A u svakom slučaju odlučuju oni isti koji već sedamdeset godina piju krv narodu. A narod ili stvarno ništa ne vidi ili se pravi da ne vidi i zabija glavu u pijesak.

Uz sav privid postojanja neke države, Hrvatska, nažalost, nije još uvijek država većinskog hrvatskog naroda nego nečija druga država (ni Sabor se te države još uvijek ne smije zvati Hrvatski državni sabor). Toj bi državi bilo primjerenije neko drugo ime kao npr. Krojugoslavija, Jugokroacija, Eurokroacija pa i Srbokroacija, i sl. Tom državom ne upravljaju oni koji su je željeli i htjeli i koji su se borili za nju, nego oni koji je nikada nisu htjeli. U tom smislu ona za takve i jest „slučajna država“ i ništa drugo i ne može biti. Hrvatska će država sve dotle biti bijeda dok u njoj budu vlast obnašali poslušnici stranih centara moći i domaći veleizdajnici.

Sve je to posljedica neprovedene lustracije. Oni koji su shvatili da ih se neće lustrirati nastavili su lustrirati nas. Oni koji lustriraju su država, a oni koje se lustrira su podanici. Izlaz iz te i takve hrvatske situacije je ili osvještavanje i pobuna ili bijeg u bijeli svijet kao i do sada. Birajmo.

Damir Borovčak: Tko koga poslije izbora vuče za nos?

Što se događa u Hrvatskoj? Primitivizacija, vulgarizacija, divljački ispadi, erupcija političkog kriminala,Damir Borovcak 02nesposobnost uvođenja općeg društvenog reda ili pojednostavljeno: tko koga poslije izbora vuče za nos? Ili ništa pojedinačno od toga? Može li se onda sve zajedno zvati totalni kaos ili opće društveno bezumlje?

U tom smislu dobro je pitanje tko je zapravo pobijedio na parlamentarnim izborima ili još bolje jesu li doista poražene one snage koje su navodno izgubile izbore? Odgovor je: za sada sigurno nisu ništa izgubile, samo trenutno ne djeluju iz javne politike, barem dok se nanovo stranački ne pregrupiraju. Sada djeluju iz neke vrste ilegale, po fakultetima, po institucijama pravosuđa (zar nisu tamo još od 1945.?), u izvršnoj upravnoj vlasti, u školama, u ministarstvima, u medijima, gdje su sve zasađeni još iz Račanovog vremena, po sistemu pouzdanih partijskih ćelija.

Tek će se u budućnosti shvatiti koliko su bili dalekovidni zaključci HNES-a – Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta. HNES je do sada osudio slijedeće političare: Stjepana Mesića, Ivu Josipovića, Zorana Milanovića, Vesnu Pusić, Budimira Lončara, Milorada Pupovca, Vesnu Teršelić, Vojislava Stanimirovića i Josipa Broza. U interesu općeg društvenog dobra presude je trebalo žurno i provesti, ali nažalost ostaju potpuno nedjelotvorne. Tako su se neki od osuđenih pojavili na izbornim popisima.

S tim u skladu su i zaključci Sedmog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, nedavno održanog u Zagrebu i Varaždinu, kojeg su mediji također u potpunosti ignorirali. Zaključci ukazuju na uzroke sadašnjeg stanja u Hrvatskoj. Primjerice, živimo u vremenu velikih neistraženih žrtava komunizma te zbog šutnje i zapostavljanja tog najvećeg zla, nanijetog hrvatskom narodu u vremenu i poslije Drugog svjetskog rata. Upravo zbog toga nismo u stanju riješiti opće društvene probleme u sadašnjosti. Istaknuto je: Najteža su stradanja u sukobima i ratovima. Hrvatska je povijest ispunjena žrtvama i mučenicima. Blaženik Alojzije Stepinac s pravom je rekao: Hrvatska je žrtva velikih zala. U konačnici sve se svodi na donošenje zakona o lustraciji u Hrvatskoj, jer, kao što je rečeno: Bez lustracije, nema Kroacije.

Zemlja koja ne raščisti sa svojom prošlošću, nema mirne, sigurne, perspektivne budućnosti. Djeca roditelja, koji su kao boljševici iz šume provalili u tuđe stanove, onih oslobođenih života u Hudim Jamama i Maceljima, danas svoje mlađahne antife uče ateističkim komunističkim lažima. Uče ih liberalnoj demokraciji na tuđoj grbači, humanim revolucijama i tehnikama grabljenja vlasti. Dotle oni drugi, etiketirani ustaše, neka samo iseljavaju. Nema sreće u takvoj državi. Mogu li Plenković i Petrov to promijeniti? Možda bi mogli, ako ne prihvate prošlost kakvu je partija nametala i krojila pola vijeka. Potrebno se suočiti s istinom i tek potom odrediti se prema zloslutnom Zokijevom poučku – mi ili oni! Samo s pronalaženjem povijesnih uzroka – zašto je Hrvatska žrtva velikih zala, moguć je iskorak u bolju sadašnjost i budućnost. Mogu li Plenković i Petrov to pojmiti? Uskoro ćemo i to doznati.

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Tajna leži u našoj snazi, a ne u jadikovanju zbog ponašanja neprijatelja naše Domovine

Svi znamo što se događa: neprijatelji naše Domovina (različitih gradacija) nisu samo izgubili izbore, nego su i shvatili da ne mogu dobiti rat protiv nje, i bijesni su. Nadalje bi se moglo govoriti o njihovoj prijetvornosti da supristojni, demokrati, liberalni i napredni, a da se pomnijom analizom lako otkrije da su upravo sve suprotno! Zapravo se ta suprotnost vidi i golim okom, bez dublje analize, u situacijama kada izgube izbore, odnosno kad god su istinom stjerani u kut.

Međutim, mi to ionako znamo i na „produbljivanje“ toga znanja ne bi trebalo trošiti vrijeme. Neprijatelje se ne može promijeniti, a prepričavanje njihovih ružnih djela i nedjela, riječi i psovki nema učinka i samo podiže nervozu i nezadovoljstvo poštenih građana. Naposljetku se stvara slika da se u primjeru Hrvatske radi o neuređenom društvu i manje civiliziranoj sredini. A ovdje ne mogu dokazivati da tome nije tako (a nije!).

Dakle, ako smo mi bolji od tih neprijatelja Hrvatske i ako znamo što su oni i kakvi su, tom problemu treba pristupiti sasvim drukčije: treba im se oduprijeti na primjeren način, i za to treba imati primjerenu snagu.

Primjeren način je – oslanjanje na zakone i ljudska prava – jer svi hrvatski građani imaju ista ljudska prava. Oni svoje zloćudno ponašanje zakrinkavaju u ljudska prava, a mi svoje patnje ne branimo na koncepciji ljudskih prava, nego se tužimo jedni drugima „da – gle što hrvatski neprijatelji govore i rade“. Ljudi moji, pa naravno da to govore i rade – oni su neprijatelji, što biste drugo i očekivali?!

Da bismo od njih obranili sebe, svoje obitelji, tradiciju, vjeru, zavičaje i Domovinu, moramo imati odgovarajuću snagu. Na jačanju i objedinjavanju te snage nitko ne radi sustavno, uporno ni znalački. Sve obrane Hrvatske spale su na pojedince i njihove (pojedinačne) akcije. Hrvatska je država slabo organizirana (i nedovoljno domoljubna), institucije ljenčare u zavjetrini dobrih plaća za nerad, društva gledaju kako se minimalno financirati a maksimalno izvući honorare, a građani gledaju kako preživjeti, odnosno kako što bolje materijalno proći; potonje za posljedicu ima da se i siromašni i bogati jednako tuže na neimaštinu i uglavnom misle o zaradi, a kad dospiju do teme domoljublja – tuže se da se neprijatelji ponašaju neprijateljski.

Ovdje nema prostora za raspravu o putovima i mehanizmima jačanja hrvatske snage koja čuva državu i Domovinu, ali u toj raspravi leži ključ naše budućnosti. Reći ću kratko i jasno: „Vjera u Boga i hrvatska sloga“, nije ocvala nacionalistička krilatica, nego tajna svih naših snaga i slabosti. Iz te krilatice treba izvući program i plan jačanja naše snage za svaku inačicu hrvatskoga društvenoga, političkoga i svakog drugog oblika života, za svaku razinu organizacije i postojanja, od Sabora do najmlađega djeteta. Tada i tako će nestati potreba jadikovanja nad nevoljama koja nam stvaraju neprijatelji, a ja ću simbolično ustvrditi da će nas oni koji preostanu zapravo – zabavljati, primjerice kao što se ljudi zabavljaju u dobro organiziranom zoološkom vrtu.

 

Davor Dijanović/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.