Vesna Ujević BOG, CRKVA, RELIGIJA I SMISAO PATNJE U ŽIVOTU TINA UJEVIĆA 3. DIO

0
tin

VRATIO SE NAJZAD ČOVJEK SEBI  I SVOJOJ ISCRPLJENOJ, POBJEGLOJ DUŠI

Bog vodi povijest svakog čovjeka na originalan i neponovljiv način. Tako i Tinovu, koja je počela 5. srpnja 1891. ili točnije, devet mjeseci prije tog dana. U „Autofragmentima“ Tin piše: „Prvi bi pogled na djetinjstvo i mladost prema tome trebao biti upućen studiju infantilnih bolesti duha, dječjoj patologiji, koju se krivo zamjenjuje patologijom genija…“ [1]  Rođen je kao treće od petero djece. Sestra Kata, dvije godine starija od njega, umrla je u djetinjstvu, ne zna se koje godine. U Tinovoj petoj godini, obitelj seli u Imotski, u osmoj u Makarsku, a u jedanaestoj u Split. Od pete do jedanaeste godine, Tin četiri puta mijenja mjesto stanovanja. Ova seljakanja u djetinjstvu, obilježavaju ga kao čovjeka bez korijena, stalnog stranca koji nikamo ne pripada („Od djetinjstva sam važio kao nastran i ekscentričan… kasnije sam postao tiši i povučeniji; ali istom tada sam ušao u svoje ludilo, shvatio to što je neuropatija i hipohondrija samotara.“- Autofragmenti) O njegovu odnosu s ocem, saznajemo: „On je inače dosta patio od patrijarhalne strogosti navika i svog suhog temperamenta, te je od svih mojih učitelja i profesora kroz život, onaj koji je najstrože sa mnom postupao i najlošije me sudio, te kada su mu drugi moji nastavnici poslije o meni dobro govorili on nije htio da im vjeruje i strašno se čudio.“[2] Očeva kritičnost spram njega, njegov reklo bi se podcjenjivački i omalovažavajući stav, zasigurno nije ostao bez posljedica za Tinov emocionalni razvoj, te se mnogi njegovi kasniji postupci mogu tumačiti kao sindrom sukoba s ocem. Niz seljakanja koja neprestano donose nove sredine, nove susjede, nove suučenike, nove nastavnike, onemogućujući uspostavljanje stalnih veza i odnosa, uz očevu krutost punu nepovjerenja, razvijaju u njemu glad za prihvaćanjem i ljubavlju, istodobno i  nesposobnost da tu glad i utaži. To svoje stanje Tin kasnije naziva „Bolešću od Duše“ (traženje smisla).

Od 1902. do 1907. Tin je u nadbiskupijskom sjemeništu u Splitu; „u četvrtom razredu 1905. navukao sam na se i mantiju koju sam dvije godine poslije toga svukao.“ [3]  Naslućujem da je „navlačenju mantije“ uvelike kumovao don Frane Bulić koji je u to vrijeme uživao visok rejting među školarcima, a kao čovjek od mantije, sigurno je u Tinovim očima i mantiji podigao cijenu. („Split mi je donekle još mirisao na neku klauzuru, odisao zadahom starina i crkvenim pobožnim stegama. Ali u Solinu vidio sam da rijeka protiče vedro uz mramor spomenika…“[4]

Odrastao je u tradicionalnoj katoličkoj obitelji u kojoj mu je po običaju onog vremena predočena slika Boga suca i osvetnika, (sumnjičavog i kritičnog poput oca), stega sjemeništa, u tom pogledu, ništa ne mijenja. U tim okolnostima susret s don Franom Bulićem djeluje  kao pojavak sunca na zatvorskom prozorčiću. Kad u četrnaestoj godini „navlači mantiju“, još se nije razmahala kriza vjere, redovita faza razvoja koju prolazi većina krštenika u razdoblju puberteta i adolescencije, tražeći svoj osobni put do Boga, ali nastupila je uskoro, u vidu pobune protiv tradicije, crkvenog ustroja, roditelja, autoriteta…  „Neko se vrijeme smatralo da je talent ograničen na svrzimantije (danas su takvi Vilović, Sisarić, Vitezica). Onaj seljački, malo preobraženi, narod iz kojeg sam ponikao, smatrao je popovsku službu skoro jedinom mogućom karijerom za sticanje inteligencije: nije li jedan Ujević bio kanonik 1848. u Makarskoj?; nije li don Ilija po Sandžaku i Zagorju skupljao divan etnografski i leksikografski materijal, nije li se fra Milan pojavio kao ugledni profesor u Sinju? Sa svim tim, meni taj poziv nije laskao i ubrzo sam utvrdio da neću tako daleko doći ni dugo ostati…“[5]   Tinovo „navlačenje mantije“ zacijelo nije plod ničijeg nagovaranja, niti kakve prisile, jer sigurno to ne bi propustio spomenuti. Što se tiče skidanja mantije postoji mogućnost da se ne radi o jednoglasnoj odluci „svih osoba koje su u njemu stanovale“. Prvo što ide u prilog ovoj tvrdnji su Tinove burne reakcije na podbadanja Drainaca i ostalih, što upućuje na nerazriješen unutarnji sukob, a drugi  pokazatelj su višekratne, u neku ruku poosobljene i preoštre osude Vilovića i ostalih „raspopa i svrzimantija“. O boravku u sjemeništu, Tin nastavlja: „Dok su mantije, moja, Vilovićeva i Aralice primale biskupski blagoslov, mi smo u džepovima skrivali rukopis gotovoga romana druga Aralice. Protiv Vilovića, Aralice i mene, stariji su zapodjenuli istragu u kojoj su našli više pisama koja su shvatili kao uvredu za klerikat. Dobili smo opomenu i oštar ukor, a Stanko Banić, kao moj dobar znanac, uživao je tada da u izvještaje sjemeništa unosi na moj račun najstrože opaske idući i do vrlo formalnih netočnosti koje su me naljutile kad sam pukim slučajem pronašao tu knjigu i proučio njen sadržaj… Ja sam otkrivši knjigu o ponašanju, odlučio da smjesta istupim, ali sam naišao na izvjestan otpor. Već u nižim razredima gimnazije riješio sam se da ću usprkos pritiska roditelja, da napustim sjemenište. Svećenik nisam htio postati ni pod koju cijenu, a i ta moja prevara mogla je trajati samo godinu ili dvije. Kako sam ranije izjavio Stanku Baniću da sam antiklerikalac (što ravnateljstvo nije smatralo razlogom da me isključi, jer sam dodao da smatram da je klerikalizam jedna politika), tako sam najodlučnije izjavio da neću da ostanem i oko 10. septembra 1907. vratio sam se svojoj slobodi. Od mature 1909. prestao sam biti praktikant.“ [6]  Osim pobune protiv autoriteta, Tin ne spominje drugi razlog svom izlasku iz sjemeništa, a taj drugi razlog mogao bi biti buđenje seksualnosti, čija je česta posljedica privremeno ili trajno udaljavanje od Crkve. Stid uzrokuje odustajanje od ispovijedi, rađa se osjećaj krivnje, napušta se sakramentalni život. Ako stariji Tin zazire od ispovijedi: „O kako je grozno misliti i reći: Ja patim. I ja bih to (ne voleći bolesnu ispovijest, a ni konfesijsku vrstu) popravio u … Ja podnosim“,[7] mlađem, ona još teže pada. Prestravljen pred odgovornošću svećeničkog zvanja, koje podrazumijeva celibat, drži da mu je zamišljeni ideal, (uvijek je prezirao osrednjost) nedostižan, pa se povlačenje pokazuje najboljim rješenjem, a problem s knjigom o ponašanju, izvanrednim povodom. Tin se bojao pogrešne napasti, poslušnost bi mu bila puno veći problem od celibata. Godinama kasnije izjavljuje da žutu ili crnu rizu neće navući dok u sebi ima profanu kritičnost i laičke duhovne pohote. Na jednom mjestu spominje mlade klerike u sjemeništima koji sanjaju o lijepim ženama, moguće je da to dolazi iz osobnog iskustva. Nije slučajna, Tinova zaokupljenost temama koje se tiču šeste Božje zapovijedi (u prozi i u poeziji), pa ni njegov više puta ponovljen zahtjev da ga se čita u dva stupca. Jedan stupac je ono što piše, a drugi stupac je ono što napisanim uistinu želi reći. U svakom slučaju, Drainac bi se po svoj prilici složio sa mnom kad kažem da Tin skidajući mantiju, nije skinuo i njenu sjenu, usprkos režanju na crkvene službenike i bježanju od katoličanstva u ovu ili onu ideologiju ili izam. Pet godina sjemeništa bilo je premalo da ovaj tražitelj ljubavi, u Bogu, prepozna njen izvor.

Odlaskom u Zagreb 1909. Tin ulazi u svijet pjesnika, boema i boraca za hrvatsku stvar. Uslijed političkih neslaganja i sukoba s nekim crkvenim krugovima, glede buduće Hrvatske, još više se udaljuje od Crkve. Razbuktava se njegov nacionalni politički idealizam, koji desetak godina kasnije u srazu s političkim materijalizmom političkih suradnika, rađa gorke plodove razočarenja. Iskustvo ga uči da nema tako plemenite ideje ili cilja koje ljudi nisu u stanju uprljati, iskriviti, zloupotrijebiti i obesvetiti. Iz te perspektive razumljiva je njegova fobija od potpunog predanja Bogu („mene je strah bilo da me Bog ne bi i suviše osvojio“), jer povijest se ponavlja.

  1. godine Tin odlazi u Pariz. U bijedi Pariza „vraća se Bogu“; nejasno je uključuje li to Crkvu i sakramente. Povratkom u Hrvatsku, čim se iskrcao u Dubrovniku, iz inata (prema vlastitom svjedočanstvu) prestaje biti kršćanin. Konkretan povod inaćenju Tin ne navodi, ali poznajući ga, radi se o visokoj razini očekivanja koja se nisu ostvarila. Iako je odlučio ne biti kršćanin (po tko zna koji put, svakako ne zadnji), i dalje ostaje molitelj („Dno je pjesnika i dno bogomoljca“).[8]

Problem ispovijedi i dalje je prisutan. U pismu Draincu (1930.), spominje mjesta na kojima ga hvata groza (crkve), pa makar mi je bila namjera u potpunosti se kloniti stihova, te se držati isključivo proznih izvora, ove sam stihove „primorana“ citirati;

Cijela lađa stremi u vis, više gore. 

Duše, produžene, plamte u vrh crven.                        

 Zle, duboke, gorke suze sebe kore,

 sebe strasno žegu. Stid me ja sam strven.              

Hoće li me Hristos hipnotičkom gestom

crnih nužda svijeta magijski da riješi?         

 Jer ja želim proći očišćenom cestom,

 lak u nozi, pored ruže što se trnju smiješi. [9]             

Ima nešto dobro u starom vjerskom odgoju, a to je moralna strogoća; koliko god se vjernik udaljio od Crkve, jeka tog odgoja, poput utega, visi na savjesti i ne dopušta amnezije, niti Nirvane. Samo su Tinu znani svi njegovi tajni pohodi crkvama i sva njegova tjeskobna postiđenja pred svetohraništima. Ne znam je li u prosincu 1930. opet  u svađi s Bogom, ili je intonacija pisma Draincu plod trenutačnih „kaprisa“.

Kao što ja danas analiziram Tina i pokušavam bar djelomično shvatiti i objasniti relacije, Tin – Bog – vjera, kršćanstvo itd. ništa manje znatiželjan nije bio on u svojim osvrtima na Istratija, Baudelairea, Nietzschea, Rimbauda i druge. Tumačeći i analizirajući njih, sigurno je i samog sebe kušao shvatiti. Mislim da se prepoznao u Istratijevom  „vjerskom modelu“, „ kršćanina bez crkve“ koji  svojoj nevezanoj i nejasnoj religioznosti dopušta da je kršćanska, pa čak i katolička.  Tin, 1933., piše: „Sud o Boudelaireovom pjesničkom moralu, prepustit ću svom ispovjedniku.“[10] Je li ovo samo figurativno rečeno? Teško je povjerovati u prevladavanje Tinovog animoziteta prema sakramentu ispovijedi. Možda pod ispovjednikom misli na Krista? Bilo kako bilo, nakon četrdesete godine života, kod Tina se nazire tendencija smirivanja. Godine 1937. pobolijeva, a krajem godine napušta Sarajevo i odlazi u Split gdje ostaje do ožujka 1940. „Zašto sam uvijek morao razgraditi ono što sam u sebi bio sagradio?“,[11] zapomaže pjesnik, te u Splitu pokušava obnoviti dijelove porušenih građevina. Čita Bibliju i spise sv. Jeronima. Je li u njemu počeo proces tihog obraćenja?  Bori se s demonom alkohola i neko vrijeme pobjeđuje u ratu. „Ne znam što bih dao da sam mogao da postignem to, da božanski odgojim dušu u sebi!“,[12] priznaje dvadesetak godina ranije u „Ispitu savjesti“; je li shvatio da je katoliku to nemoguće bez sakramentalnog života? U ovoj splitskoj fazi, Tin se s nostalgijom okreće jednostavnoj vjeri djetinjstva, „malim kipovima svetaca“, u susretu s don Franom prepoznaje isto svjetlo ljubavi koje ga je obasjalo u mladim danima, posjećuje „malena mjesta srca svoga“, uglavnom, sve što je bilo malo od sada postaje veliko. Od ovih godina nadalje ritam Tinova života usklađuje se s ritmom liturgijskog kalendara. U Zagrebu 1940. dobiva stalno namještenje. Umoran od svjetskih i svojih ratova Tin sve više ulazi u „tišinu“. Radio program s početka drugog svjetskog rata, doživljava kao „deraču i orljavu“, u kojoj je jedina radost crkvena glazba. „Zaklapam oči. Sam gospod Bog, ta mitska olina, javlja mi se preko svojih cjelokupnih, sabranih i ujedinjenih anđela i arhanđela… Spavajući, hoću da mi se svira. Umirući, hoću da umrem uz crkvenu muziku… u ovoj vjeri, s glazbom hoću da „živim i umrem“ uz crkvenu muziku… Ali volim sklopiti oči, predati dušu bogu, zaspati, uživati, za sve i za sva umrijeti, umrijeti…“,[13] Godine šutnje i samozataje traju i dalje. Od 1945. do 50. zabranjeno mu je javno djelovanje i objavljivanje. Primiče se i 1955.

Kandelora  2. veljače 1955. – nadnevak je zadnjeg pisma (sigurno, ne slučajno, zabilježen) kojeg je Tin napisao prije ulaska u bolnicu (Anti Ujeviću), a prvo pismo koje piše iz bolnice (Ivanu Vukušiću), potpisuje Tin Ujević (Ecce homo),  ECCE HOMO – EVO ČOVJEKA – EVO TINA

Svijećnica se slavi kao dan osoba posvećenog života, i Tinov život, usprkos svemu,  u sebi sadrži neke elemente posvećenja.

Sudeći po prepisci koju je vodio (koliko su mu mogućnosti dopuštale), Tin je bolest podnosio s mirom, sačuvavši smisao za humor i pokazavši sposobnost radovanja „sitnicama“ kao što su pisma, posjeti prijatelja i ćaskanja. Umro je u noći 12.studenog. Nadam se, uz pjesmu anđela.

(nastavlja se)

[1] “Autofragmenti”, u: Sabrana djela  svezak XVII  str. 83.

[2] “Autofragmenti”, u: Sabrana djela  svezak XVII  str. 86.

[3] “Autofragmenti”, u: Sabrana djela  svezak XVII  str. 90

[4] “Kod don Frane Bulića”, u: Sabrana djela  svezak XII str.145.

[5] “Autofragmenti”,u: Sabrana djela svezak XVII str.90.

[6] “Autofragmenti”, u: Sabrana djela  svezak XVII  str. 90-91.

[7] “Uljudni razgovori medu drugovima”, u:  Sabrana djela  svezak XIV  str.149.

[8] “Ključ ljubavi Arthur Rimbaud“, u:  Sabrana djela  svezak VI  str. 350.

[9] “Crkva”, u: Sabrana djela  svezak III str. 76.

[10] “Mučeništvo života I raj u Afionu” , u: Sabrana djela  svezak VI  str.337.

[11] “Biblioteke” , u: Sabrana djela  svezak VI  str.83.

[12] “Ispit savjesti”, u:  Sabrana djela  svezak VI  str.269.

[13] “Paska na eter!”, u: Sabrana djela svezak XIII  str. 209

 

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara