Vesna Ujević BOG, CRKVA, RELIGIJA I SMISAO PATNJE U ŽIVOTU TINA UJEVIĆA 1. DIO

0
Tin

UVOD

Davno su već prošle godine mojih bliskih susreta s poezijom uopće, pa tako i s poezijom Tina Ujevića. Od mnoštva pjesama koje sam pozaboravljala, ostali su tek tragovi u sjećanju, nejasni „okusi“ u duši.  Što sam se više udaljavala od svekolike poezije, tako me sve više „proganjao“, sve mi se više približavao, okus drame Tinovih stihova. Drama odnosa jednog čovjeka s Bogom. Jeka Tinovih, gotovo psalmističkih vapaja, pobudila je moju znatiželju, nagnala me da preko pjesnika potražim Tina čovjeka, konkretnu osobu. Dr. Drago Šimundža napisao je knjigu „Bog u djelima hrvatskih pisaca“, a mene zanima Bog u životu pjesnika Augustina Josipa Ujevića. Tek što sam malo zagrebala po tekstovima; pored psalmističkog Tina koji vapi, doziva, traži i privija se uz Boga, nalazim i Tina koji se duri, ljuti i opire poput prkosnog djeteta, a onda treći Tin koji intimu svog odnosa s Bogom zaogrće gustom, neprozirnom koprenom, služeći se između ostalih metoda, nizom proturječnih izjava, često u jednom te istom tekstu, u hipu se iz mistika preobražavajući u bogomrsca. Zbog njegovog usrdnog nastojanja da sakrije pravo stanje duše,  pitala sam se, imam li uopće pravo baviti se navedenom temom i kopati po njegovom životu. Dileme mi je razriješio sam Tin: „ Moje je skromno mišljenje da javnost nema prava da se bavi piščevim životom, no samo njegovim djelom. Piščev život, ne spada u područje kritike, a jedva da na nj ima pravo i književna historija. Naročito sasvim suvremena… Drugačije je, barem donekle, poslije piščeve smrti i dužeg razmaka vremena, kada analizator kuša da uđe u psihološke drame i da ih objasni novim domišljajima…[1]  Mislim da je prošlo dovoljno vremena od pjesnikove smrti, pa Tinove riječi smatram  dopuštenjem da kao „analizator“ kušam ući u psihološke drame njegovog odnosa ili stava prema Bogu, Crkvi, religiji, tj. onome što dotiče ili omeđuje te odnose ili iz njih proistječe.

 

OBJEKTIVNA BIOGRAFIJA MOŽE BITI BIOGRAFIJA JEDNOG ZAKONA, A NE JEDNOG ČOVJEKA

„Naoko bi se moglo zaključiti da se uhođenjem onoga što je proživljeno mogu kod romanopisca riješiti i stvaralački recepti. Jedna stilska partitura samo bi bravurozno ili magistralno zakoprenjivala jedan životni skelet… Možda o subjektivnim stvarima nema objektivne spoznaje? Možda. O subjektivnim sudovima svakako može biti objektivnih sudova; ali o subjektivnosti suda, o subjektivnim predmetima ni sami sudovi ne mogu biti objektivni (osjećaj, srce, ukus, sklonosti, kaprisi kao finije nešto; u jednoj mjeri nagoni i strasti). Svak polazi onamo kamo ga srce poteže; ali srce samo ne mjenja mnogo u prirodnim, biološkim, fiziološkim zakonima. Ništa. Tamo sve; ovamo ništa. Objektivna biografija može biti biografija jednog zakona, a ne ona jednog čovjeka… Svaki je čovjek subjektivan; njegova je subjektivna historija sanjanje i emocije; njegova je objektivna historija ona ista koja i subjektivna, s tom razlikom što je izražena, rečena ili napisana.“[2]

Ovim Tinovim razmišljanjem želim obraniti subjektivan pristup u promišljanju  unutarnje „vjerske drame“ koja se  odigravala u njemu od rane mladosti pa do zrelog doba, pretpostavljam da nije posve razriješena do smrti, premda je teško steći uvid u zadnjih petnaestak godina života zbog nedostatka pisanih tragova. Na temelju pojedinih Tinovih izjava, mogla bih uzeti zdravo za gotovo; Tin je  nevjernik, nemam zbog čega trošiti vrijeme na analizu njegova odnosa s Bogom, ali kad je u pitanju Tin, često puta, tek dva minus dva daje četiri. Na sam spomen teme o kojoj želim pisati, kod više osoba, tj. kod svih pred kojima sam je spomenula, naišla sam na jači ili blaži oblik „zgražanja“ ili odmahivanja rukom. Ne znam je li uzorak „ispitanika“ statistički reprezentativan, ali svakako dostatan da poljulja moja nastojanja, gurajući u prvi plan opciju – odustajanje. U svakom slučaju, s obzirom na reakcije i Tin se idealno uklopio u predrasudu o Gornjim Ujevićima kao „Maloj Moskvi“. Moguće da je on upravo zbog onih koji vjeru „mjere“ više formom, nego li sadržajem, iz prkosa, sebe koji put okarakterizirao nevjernikom.

Tin se nije htio „saopćiti“, ponekad se smatrao nepriopćivim, a ipak se ovako ili onako saopćavao;  dogodilo se da su  ljudi zaokupljeni boemom i anegdotama pjesnika, posve zaboravili postojanje čovjeka Tina, pa čak i stvaraoca Tina, što je njega za života duboko pogađalo. U svakom slučaju cijena koju je „nutarnji“ Tin plaćao „vanjskom“ Tinu, bila je visoka, (bolest od duše). Nadam se da me u pokušaju analize „nutarnjeg“ Tina neće voditi činjenice i događaji, nego „jedno pitanje shvaćanja“, tonski osjećaj, tonalitet, a ne gotova forma doživljavanja.[3]

Tinov stav o Bogu ili odnos s Bogom, subjektivan je. I moj odnos s Bogom je subjektivan. Moj stav o Tinu također je subjektivan. Može li iz tolike subjektivnosti proizići objektivnost? Je li objektivnost u duhovnim stvarnostima garancija „točnosti“, bolje rečeno, garancija istine? „Badava će se namještati kronometri da se podvrgava zaptu pulsacija duhovnog bila; badava će se dokazivati da se u nižemu nalazi ono što je u višemu.“[4]  Vjerujem u život vječni, vjerujem da je Tinov duh živ, vjerujem u mogućnost komunikacije na duhovnoj razini između moje i njegove duhovne duše. Nije riječ o nikakvom spiritizmu, riječ je o „dodiru“, o životu, o općinstvu svetih. „Ali katkada bih da zaplačem od toga: što je svijetu tako teško naći bratsku ili sestrinsku dušu, što se tako teško sporazumjeti od srca k srcu. A ništa ne bi bilo prirodnije kao zagrljaj dvaju čempresa, kao približenje dvaju golubova, duša bi se morala naći s dušom.“[5]   Mimo egzaktne znanosti, mimo svjetske logike,  nalaženje duše s dušom, držim najmjerodavnijim putem dolaska do istinite spoznaje. „Svak polazi onamo kamo ga srce poteže“ – tako se i ja dajem potegnuti za vlastitim srcem i u duhu istine, baš me briga za nekakvu univerzalnu objektivnost (ako ta i postoji). Tina želim osobno susresti, a osobni susret se ne događa u objektivnosti nego u ljubavi. Istina o drugom istinitija je kad mu umjesto sa sudom i prosudbom prilazimo s prihvaćanjem. „Zašto našu biografiju ne bi mogao sjajno napisati i ko drugi? I to kasnije, kada nas ne bi bilo; mijenjajući nas, ali i mijenjajući sebe, mijenjajući nas po sebi, a sebe prema nama…“[6]

 

[1] “Mrsko ja”, u: Sabrana djela  svezak XIV, str. 39.

[2] „Razmišljanja protiv autobiografije, egolatrije, filantropije“, u: Sabrana djela, svezak XVII  str. 103.

[3] Vidi: “Razmišljanja protiv autobiografije, egolatrije, filantropije”, u: Sabrana djela,  svezak XVII str. 103.

[4] “Hljeb komune”, u: Sabrana djela, svezak X  str.351.

[5] “El sentimiento tragico de la vita”, u:  Sabrana djela, svezak VI   str.42.

[6] “Autobiographie”, u: Sabrana djela  svezak XVII  str.121.

 

Vesna Ujević /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara