Nenad Piskač – Brisani prostor …. Cvijeće velikosrpskog zla: Srbija je spremna za rukopoloženje novoga „vožda“

Vrijeme:10 min, 26 sec

 

Vučić je novi Milošević, Dodik Karadžić a Pupovac Rašković?!

Prošlo je trideset godina od javnoga objavljivanja strateškoga imperijalnoga srpskoga dokumenta Srpske akademije znanosti i umjetnosti pod nazivom Memorandum (Večernje novosti, 24. – 25. rujna 1986.). Prošlo je i dvadeset i pet godina od veličanstvenoga ispraćaja Prve gardijske oklopne divizije JNA iz Beograda u pravcu Vukovara (19. rujna 1991.) na kojemu je slomila očnjake, a u Oluji i kralješnicu.

I dok se ovih dana sjećamo ovih dviju obljetnica londonski The Economist (17. rujna, dan poslije 25. obljetnice cvijećem ispraćene „elitne Titove divizije“) piše pažljivo odvagnute i birane panegirike Aleksandru Vučiću, srbijanskome šefu vlade, osobi koja je na podlozi Memoranduma i beogradskim cvijećem okićenih gusjenica Titove divizije sudjelovala u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku (kasnije i Bosnu i Hercegovinu i Kosovo). Londonski list piše: „Kao eurofil, bivši ultranacionalist Aleksandar Vučić najveće je iznenađenje Europe“. Je li počela djelovati osovina Vučić – Blair?

Prvi pendrek pokojne Juge i nepostojećeg Zapadnog Balkana

Vučić je Blaira (2015.) angažirao za savjetnika s ciljem da lobira za srpske interese i nekažnjenu Srbiju približi Europskoj uniji. Do suradnje je došlo unatoč tomu što je Vučić bio urednikom (navodno i recenzentom) knjige „Engleski pederski isprdak Tony Blair“ (2005.) autora Vojislava Šešelja, kojom se velikosrpski Beograd obračunao s Blairom zbog činjenice da je Velika Britanija pod njegovim vodstvom sudjelovala u napadu NATO-a na Srbiju, u doba kad je Vučić bio Miloševićev ministar informiranja, a Srbija izgubila poziciju jugoslavenske „vaspitne palice“.

Danas, međutim, i u okolnostima britanskoga referenduma o izlasku iz EU, i u okolnostima kad EU nije sklona daljnjem proširenju, razvidno je iz konteksta članka da se i Velika Britanija i (velika) Srbija ne odriču stoljetne britanske vanjske politike „in this area“, tj. u „regionu“, odnosno „na ovim prostorima“, preciznije u laboratoriju „jugosfere“ smještenom na zemljopisno nepostojećem „Zapadnom Balkanu“. Na prostoru, dakle, na kojemu Srbija u kontinuitetu gubi osvajačke ratove, ali ne odustaje od imperijalne politike i pozicije prvoga „pendreka“ južno i istočno od crte Virovitica – Karlovac – Karlobag.

Loš vic: Vučić sidro stabilnosti regije!?

The Economist hvali Vučića, od njega radi europski format i kaže kako mu je glavni strateški cilj osigurati ulazakSrbije u Europsku uniju. Ne, njegov je glavni cilj osloboditi Srbiju od odgovornosti za imperijalne ratove i velezločine počinjene u njima. Za one koji ga podsjećaju na „njegove dane kada je bio zagrižen ultranacionalist“ Vučić kaže: „Oni žive u 1990-ima“ – piše londonski list ne primjećujući kako je Srbija zahvaljujući i Vučiću zaostala u devedesetima. Međutim, Vučić, piše dalje, „uživa na suncu“. Kako i ne bi kad „Zapadni čelnici smatraju g. Vučića, po riječima Sebastiana Kurza, austrijskog ministra vanjskih poslova, ‘sidrom stabilnosti’ u toj regiji“.

Osim Velike Britanije i male velike Srbije, izgleda kako i kratkovidni „zapadni čelnici“ ustoličuju novoga Miloševića u Srbiji, posredno i novoga Karadžića u Bosni i Hercegovini, a već 2004. u Hrvatsku je uz njihovu pomoć instaliran novi Jovan Rašković. Pupovac u Hrvatskoj već duže vrijeme igra ulogu bradatog psihijatra. Razlika ipak ima. Tuđman je najurio Raškovića, a njegovi nasljednici plaćaju Pupovca. Mogli bismo šaljivo ovako ilustrirati stvar – Milorad Rašković bio je u Hrvatskoj zadužen za provedbu ciljeva Memoranduma 1. Jovan Pupovac za ciljeve Memoranduma 2. A „zapadni čelnici“ za oba.

Početkom devedesetih sidro stabilnosti i očuvanja Jugoslavije zapadnim je čelnicima bio Slobodan Milošević. Nije uspio ni uz pomoć Titovih vražjih divizija. Stoga aktualni proces instaliranja novoga srbijanskoga vožda nije nikakvo iznenađenje Europe. Aktualni proces instaliranja zamjenskih „voždova“, istina, ovaj put je krenuo od periferije (Zagreb, Banja Luka) prema središtu (Beograd). No, svrha im je ista. U trenutku kad nova postava srbijanskih „voždova“ dobije javni blagoslov SPC-a, kohezione „duhovne“ snage velikosrpske politike, na političkoj razini nova agresija bit će na mig „zapadnih čelnika“ spremna za klasično ili „asimetrično“ (D. D. Lošo) „dejstvovanje“. Kao i 1990./1991.

Usamljeni glas Latinke Perović

Ekstremnoj srpskoj politici na ruku idu nezainteresirane, kratkovidne i impotentne politike većine država Europske unije, a osobito posttuđmanovska antipolitika hrvatske države koju još od Račana provode dresirani ili kupljeniotpravnici poslova. Što se, naime, događa u Srbiji prvorazredno je pitanje hrvatske vanjske i unutarnje politike, ne samo zato, ali i zbog toga, što se Pupovac, kao „vožd“ u ovom trenutku nepobunjenih Srba u Hrvatskoj, sve češće sastaje i usklađuje sa četnicima, Vučićem i Nikolićem, dok po Hrvatskoj istodobno bez ikakva otpora naveliko arbitrira.

Kakva je glavna struja u Srbiji u odnosu prema Memorandumu? The Economist je istrčao s pohvalom Vučiću u doba kad je Srbija u petu brzinu ubacila politiku opravdavanja, veličanja, evociranja i potpunoga rehabilitiranja i Memoranduma i velikosrpske agresije. U doba kad okupirana Banja Luka na „referendumu“ sa 99,8 „procenata“ potvrđuje nadnevak 9. siječnja (1992.) kao „dan republike srpske“, čime velikosrpskom genocidu daje pravo državnosti (s „prisajedinjenjem“ Beogradu). Uz pomoć „referenduma“ (provedenoga djelomično prema načelima „jogurt revolucije“, djelomično prema Miloševićevom naputku – „institucionalno i vaninstitucionalno“), među ostalim, velikosrpstvo od Dodika nastoji stvoriti novoga i pouzdanoga Radovana Karadžića.

Je li u pravu usamljeni glas Latinke Perović, beogradske povjesničarke, kad je nedavno kazala da se Srbija ne vraća u devedesete, budući da mentalno nikad nije ni izašla iz ondašnjih imperijalnih ratova? Ako je vjerovati političarima, akademicima, medijima – duh vremena u Srbiji se vrti ukrug. Tako „Nedjeljnik“ pišući opširno o obljetnici prvoga Memoranduma prenosi Vladimira Kostića, predsjednika SANU, koji tvrdi da Memorandum nije prihvaćen, te da je posrijedi opasna konstrukcija i teška nametnuta hipoteka SANU. Znameniti velikosrbin akademik Vasilije Krestić tvrdi kako su napadi na Memorandum neutemeljene kreacije razbijača Jugoslavije.

SANU – laboratorij zla

Najčitanija tiskovina u Srbiji, „Informer“, žuto glasilo koje u pravilu prenosi ono što misli srbijanski politički vrhovi itamošnja obavještajna zajednica, piše izrazito pozitivno o Memorandumu. Slično i „Večernje novosti“. Glavni urednik Ratko Dmitrović, od ranije poznati velikosrpski medijski huškač, govoreći o Memorandumu tvrdi kako SANU treba skinuti sa sebe veliku laž o tome da je bila laboratorij zla.

O ulozi SANU oglasio se i Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. Osudio je rehabilitaciju imperijalne, ratne politike Srbije iz razdoblja pripreme i provedbe velikosrpskih agresija. Upozorava na pokušaj potpunog oslobađanja bilo kakve odgovornosti ondašnjih kreatora velikosrpske politike. Osuđuje šutnju srbijanskoga društva. Zaključuje kako je Srbija konsenzusom ušla u osvajačke ratove devedesetih godina, te da s visokim stupnjem suglasja danas prihvaća ondašnju zločinačku politiku kao ispravnu i opravdanu.

Što se tiče SANU srbijanski Helsinški odbor tvrdi da njezina uloga u pripremi rata i u ratnoj propagandi spada upodručje povijesnih činjenica, a ne osobnih uvjerenja. Podsjeća kako je već i u Srbiji, a i izvan nje, objavljeno mnoštvo znanstvenih radova, dokumenata, svjedočenja i dokaza koji nedvojbeno otkrivaju istinu o povijesnoj ulozi SANU i njezinu odgovornost za ratove. No, umjesto raskida s mračnom stranom velikosrpske politike i dalje se u Srbiji podgrijavaju mitovi i proizvode povijesne krivotvorine.

Aktualni i bivši srbijanski političari i većina medija ne dopuštaju da Srbija izađe iz guste magle opijuma velikosrpskog cvijeća zla. Ljetos je Ivica Dačić, „mali Sloba“ i postmiloševićevski čelnik Socijalističke partije Srbije, aktualni ministar vanjskih poslova, iznio službeno stajalište Ministarstva, dakle, i srbijanske vlade o tome da je haaškom presudom protiv Karadžića Milošević oslobođen sumnji za ratne zločine, etničko čišćenje i genocid. Da su optužbe protiv Miloševića, Srbije i SR Jugoslavije bile lažne. Svim poznatim i nepoznatim dokazima unatoč.

Vulin, Jović, Šainović i Pupovčevo postrojavanje

Ministar Aleksandar Vulin (zadužen za dizanje tenzija prema Hrvatskoj), tijekom devedesetih suradnik Mire Marković i njezine „Jugoslovenske levice“, smatra kako je Haaški sud dokazao da je srpski narod bio pravedan, daJovic Vekje ondašnja politika bila ispravna, da Srbija nije vodila i izazivala ratove, već da su joj bili nametnuti. To će reći da je za velikosrpsku agresiju, primjerice u Hrvatskoj, odgovorna Hrvatska.

Velikosrpski akter iz devedesetih Borislav Jović objavio je naslov „Kako su Srbi izgubili vek“. U njoj nariče, kao i Memorandum SANU prije trideset godina, o tragičnoj sudbini Srba u Jugoslaviji. U intervjuu „Kuriru“ Jović iznosi poznate velikosrpske teze: Srbima je rat nametnut, Srbi nisu odgovorni za ratove, devedesetih godina srpski je narod branio svoje ognjište, Srbi su prevareni, Srbi su žrtve i sustavno obespravljivani – a vjerovali su u bratstvo i jedinstvo, Milošević nije imao izbora, Srbija ne treba odmah podići spomenik zaslužnom Miloševiću, Haaški sud je dobio zadaću kazniti Beograd gubitkom države…

Svojedobni predsjednik srbijanske vlade i potpredsjednik Vlade SRJ, miloševićevac i osuđenik Haaškoga suda, ratni zločinac Nikola Šainović oglasio se u „Danasu“ s prijedlogom da Srbija treba podići spomenik Miloševiću zbog njegova prinosa u obrani od agresije. Za stajalištima srpske intelektualne elite ne zaostaje ni sirovi srpsko-australski terorist Dragan Vasiljković, priveden hrvatskome sudu zbog praktične provedbe ciljeva Memoranduma SANU. Nasuđenju izjavljuje kako nije kriv, on je samo „branio Jugoslaviju“. Zašto ju je „branio“ kad su Srbi u Jugoslaviji bili „ugroženi“ i u njoj „izgubili vek“, nije pojasnio ni on, a niti ostali velikosrpski trbuhozborci.

Srbi su opet „ugroženi“, ali ne više u Jugoslaviji, već u svim srpskim „oblastima“ rasutima u maglama britansko-srpske „jugosfere“. Tijekom Jugoslavije „oblasti“ su bile „nerazvijeni krajevi“ za koje se desetljećima solidarno izdvajalo. I što se više u njih ulagalo to su bili još nerazvijenijima. Pupovčeva politika je na tragu komunističke politike nerazvijenih krajeva. I danas traži lovu, ako ne dobije koliko traži onda je na djelu „fašizacija Hrvatske“. Međutim, u Hrvatskoj nema ni f od fašizma. Ali ga ima u Srbiji u kojoj Pupovac 5. kolovoza obilježava Dan sećanja na srpske žrtve Oluje umjesto u Kninu Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, dok zauzvrat o pravoslavnom Božiću uspješno godinama postrojava ekstremno pokornu mu hrvatsku politelitu. On njima: K nozi! Oni njemu: Hristos se rodi!

Eurofil, a nosač piva žednim četnicima!?

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, bivši Šešeljev radikal, sudionik velikosrpske agresije na Hrvatsku za kojega se opravdano sumnja da je sudjelovao u zločinima nad civilima u hrvatskom selu Antin, četnički „vojvoda“, ekstremist je velikosrpske fašističke ideje – Svi Srbi u jednoj državi. Otvoreno je priznao da mu je Velika Srbija neostvarenisan, dok mu je pred nosom isparilo Kosovo. Za njega je Vukovar srpski grad, Stepinac zločinac, a mit o Jasenovcu je opravdanje za imperijalnu politiku i masovne zločine. Izabrani je predsjednik Srbije.

The Economistov „eurofil“ i „mister“ Aleksandar Vučić političke lijane velikosrpske politike svladavao je devedesetih godina nošenjem gajbi mlakoga piva Šešelju, Nikoliću i drugim žednim četnicima. Sudjelovao je u velikosrpskim agresijama. Za njega je Glina teritorij Srbije, premda je riječ o teritoriju Europske unije otkad se Hrvatska „vratila kući“ (J. Kosor). Dokazani je verbalni i praktični ekstremist. Ako se i odrekao Šešeljeva i Miloševićeva fašizma, onda je on „bivši fašist“. Miloševićev agitpropovac (ministar „informisanja“), nedavno je izjavio kako Srbi nikad ne će prihvatiti Stepinčevu svetost. Na izborima u Srbiji uredno pobjeđuje.

Latinka Perović je u pravu, Srbija nije izašla iz velikosrpskoga koncepta. Ništa se drugo ne može zaključiti poslije uvida u tamošnje izborne rezultate na kojima pobjeđuju najrigidniji ekstremisti i najradikalnije stranke, nakon uvida u karakter njezine bivše i aktualne vlasti, u njezin zatrovani medijski prostor i u zadrte priglupe istupe njezinih „naučnika“ i „umetnika“. Srbija je spremna za novu destabilizaciju „prostora bivše Jugoslavije“. Moguće i oružanu. Njezina je uloga u laboratoriju „jugosfere“ definirana dugoročno velikosrpski. U tom pogledu sada je odlično i kadrovski ekipirana kako u Beogradu, tako i u „srpskim oblastima“ i „srpskim krajinama“. Eventualni problem je jedino povijesno pamćenje na kojega londonski The Economist nije računao kad je dokazanoga sljedbenika fašističke politike promovirao u eurofila.

U Hrvatskoj se agresor ekstremno napadno ne imenuje

Tuđman je Hrvatsku ostavio pozicioniranu kao regionalnu silu i jako sidro stabilnosti. U posljednjih šesnaest godina razgraditelji hrvatske države učinili su sve da Hrvatska odustane od same sebe. Vrativši je u osamdesete godine od nje su napravili nesposobnu regionalnu socijalističku republiku, koja je bratstvo i jedinstvo zamijenila s političkom korektnošću. I koja se mic po mic odriče, ne samo suvereniteta nad vitalnim sektorima održiva opstanka, već i povijesnoga sjećanja na velikosrpsku agresiju i njezine posljedice. O obljetnicama koje se još ne mogu ignorirati, tu i tamo se spomene da je Domovinski rat temelj moderne hrvatske države, ali se u pravilu izbjegava spomenuti velikosrpsku agresiju i imenovati agresore.

Hrvatske politelite se samozavaravaju kako je za pariranje srbijanskom „oštrenju noževa“ dovoljno što je Hrvatska članica EU i NATO-a. Povijesno iskustvo nas uči da su ključne članice EU i NATO-a izručile Hrvatsku u ralje Memoranduma SANU i gurnule pod gusjenice velikosrpskog fašizma. Hrvatska se obranila od namijenjenoga joj izgona iz povijesti samo zato što se zahvaljujući Tuđmanu i hrvatskim braniteljima oslonila na „vlastite snage i pomoć Božju“. Sve kasnije politike znatno su pridonijele prodoru velikosrpske politike otupjevši hrvatski otpor prema njoj. Za nacionalnu sigurnost jednako su opasne i velikosrpska imperijalna politika u rasponu od Miloševića do Vučića, kao i hrvatska antipolitika s glavom dolje i rukama na leđima.

 

Nenad Piskač/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

2 thoughts on “Nenad Piskač – Brisani prostor …. Cvijeće velikosrpskog zla: Srbija je spremna za rukopoloženje novoga „vožda“

  1. I da,mora se dodati kako je mlaka hrv.politika postavila ili dozvolila nedorečenim zakonima,na ključna mjesta u medijima i HND -u eksponente britanske politike, koja nikada nije bila,niti će biti korektna,a da ne kažemo,sklona Hrvatskoj kao članici EU-a.Izdajnička politika bivšeg predsjednika Stjepana Mesića,uvelike je otvorila vrata negativnom uticaju Britanije na netom oslobođenu Hrvatsku.Isto tako nije bez vraga što su se odrekli članstva u EU,što, po mom mišljenju nije samo zbog emigrantske politike EU-a.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.