M. Curać: Je li dolazak patrijarha Bartolomeja I. bio ekumenski?

„Ekumenizam“ carigradskoga patrijarha

Carigradski patrijarh Bartolomej I., ili kako ga se još naziva ekumenski patrijarh, prošloga je tjedna nazočio konferenciji “Novomučenici: Poliperspektiva II” u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji “Katarina Kantakuzina Branković” u Zagrebu. Dan nakon konferencije (10. rujna) carigradski patrijarh i patrijarh srpski služili su arhijerejsku liturgiju u hramu Rođenja Svetog Jovana Krstitelja u Jasenovcu. Istoga dana posvetio je obnovljeni Episkopski dvor u Pakracu. Patrijarha Bartolomeja primili su u Zagrebu predsjednik hrvatske Vlade Tihomir Orešković i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović. Nakon odlaska carigradskoga patrijarha iz Hrvatske može se postaviti javno više pitanja. Mi ćemo se zadržati na tri: je li njegov dolazak u Zagreb bio ekumenski, je li krivnja nasljedna te čemu služi na početku 21. stoljeća, nakon srbijanske agresije na Hrvatsku, krajem prošloga stoljeća, ponovno oživljavanje jasenovačkoga mita o broju žrtava u tamošnjem ustaškom logoru, tijekom Drugoga svjetskog rata?

Ekumenski patrijarh izbjegao zagrebačku katedralu

Zašto pitamo je li posjet carigradskog patrijarha bio ekumenski? Zato što dolazak u glavni grad hrvatske državepretpostavlja posjet mjesnome biskupu, koji živi u tom gradu, to jest zagrebačkome nadbiskupu kardinalu Josipu Bozaniću te posjet katedrali. To tim više što je to njegov prvi posjet Zagrebu i što katolička i pravoslavna vjera pripadaju kršćanskim vjerama. Takva gesta samo je mogla osnažiti njegovu ekumensku misiju koja mu se pripisuje. Ovako opravdanim je pitati o ekumenskome značaju njegova posjeta Zagrebu, napose razlozima izbjegavanja Nadbiskupskih dvora i katedrale. Raspravljati “o novomučenicima” u Zagrebu ne može se ne sagledavajući novomučeništvo u svim njegovim dimenzijama na jednome prostoru. Jedan od hrvatskih novomučenika istinski je mirotvorac Stjepan Radić, mučki ustrijeljen u beogradskoj Skupštini, a pokopan na zagrebačkome groblju Mirogoju. Radić pripada razdoblju koje je započelo srpskim geslom – do istrage naše ili vaše, a hrvatski književnik M. Krleža vrhunac toga vremena nazvao “deset krvavih godina”.

Za sve što se događalo u vrijeme monarhističke Jugoslavije, od 1918. do 1940., može se vrlo pouzdano reći da je bilo solidnim temeljem bezumlju Drugoga svjetskog rata na ovomu prostoru. Nakana spominjanja ovoga nije opravdavanje, što bi se reklo, pravdanje krivice krivicom, jer, kako bi rekao Ante Starčević, ako se krivica opravdava krivicom, kada bude krivicama kraj? Uostalom, da je tome tako, dokaz je produžetak bezumlja, na različite načine i njegov novi vrhunac u agresiji Srbije na Hrvatsku, krajem prošloga stoljeća, što je pak ostavilo novo mnoštvo hrvatskih novomučenika. Govoriti o novomučeništvu, a ne dohvatiti i ne rasvijetliti povijesnu istinu, čini u svakome pogledu upitnim nakane ne samo organizatora konferencije nego i njezinih sudionika. Osim toga, zašto ne propitati i ulogu Srpske pravoslavne crkve? Iz samo ovih nekih sitnica dolazak Bartolomeja u Zagreb ne uvjerava u ekumenski iskorak, prije bi se moglo govoriti o sličnome uvodu u ponavljanje loše povijesti, osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Je li krivnja nasljedna?

Patrijarh Bartolomej je u Zagrebu, kako su prenijeli srpski mediji, rekao da se svatko želi oprati od krivice. “Svatko želi da nastavi mirno da živi i da ima mirnu savjest, ali ne može da se smatra nevinim. On je kriv, kriv, kriv!”, rekao je Bartolomej. Rečena izreka, u kontekstu konferencije, navodi na dva pitanja: što znači “svatko je kriv”; je li krivnja nasljedna? Što znači danas ponavljati – on je kriv, kriv, kriv! Tko je kriv? Krivnja može biti samo na onome tko je objektivno i subjektivno odgovoran za kažnjivo djelo te režim ili vlada određenoga političkog sustava za čija su se mandata dogodila zlodjela. Naraštaji jednoga naroda koji su rođeni na prostoru jedne države ne mogu snositi subjektivnu krivnju i nema razloga da ne žive mirno i imaju mirnu savjest, naravno duboko svjesni povijesne istine kako ne bi dopustili ponavljanje loše povijesti. To je mnogo važnije od rituala koji mogu imati razne svrhe. Ponavljanje u taktovima – on je kriv, kriv, kriv – samo može značiti novu prijetnju. A slična prijetnja bila je 1984. prepoznata prilikom posvećenja crkve u Jasenovcu u izjavi srpskoga patrijarha Germana – ne ćemo se svetiti, oprostit ćemo, ali ne ćemo zaboraviti.

Ne ćemo zaboraviti – poništava sve ranije rečeno. Slično zvuči i danas poziv pravoslavnim vjernicima da nikad “ne zaboravljaju svoje mučenike, koji nikad ne mogu da budu povod za osvetu nego za mir”, posebno kad patrijarh Bartolomej iznosi u istome dahu krivotvorene brojke da je u Jasenovcu “stradalo na stotine hiljada njegove pravoslavne braće”. Osim toga, što reći “o krvlju napojenim srpskim zemljama” koje spominje carigradski patrijarh? Osim jasenovačkoga mita, koji je sustavno gradila srpska historiografija, legende o srpskim zemljama, napose srpskim grobovima, u dobroj mjeri bili su Miloševićevo “pogonsko gorivo” za dohvaćanje granica Velike Srbije, agresiju na Hrvatsku i BiH. Pored osvajačkih nakana, ta agresija imala je sve elemente brutalne osvete, ovdje su stradali Hrvati, a ondje Bošnjaci. Prije jedno i pol stoljeće Starčević je upozoravao “za osvetu vojevati može samo despot ili luđak”.

I patrijarh Bartolomej na tragu jasenovačkoga mita

Tijekom arhijerijske liturgije patrijarh Bartolomej rekao je da je u Jasenovcu stradalo “na stotine hiljada njegovepravoslavne braće”. Je li mu liturgija poslužila za nastavak mahnitanja monstruoznošću jasenovačkoga mita jer uvećavanje broja žrtava jednako je strašno kao i njihovo umanjivanje. To uvećavanje bilo je u funkciji očuvanja Jugoslavije. Čemu danas služi pokušaj oživljavanja svega toga od samog carigradskog patrijarha? Uglavnom, umanjivanju i uvećavanju žrtava može se suprotstaviti povijesna znanost. To joj je obveza, posebno stoga što oni koji održavaju taj mit, kao primjerice episkop slavonski Jovan Ćulibrk, tome još dodaju kako se nikada potpuni broj žrtava ne će doznati. Time se daje do znanja da ni uvećane brojke na zadovoljavaju sljedbenike jednoga mita. Predsjednica hrvatske države Kolinda Grabar Kitarović prilikom primanja carigradskoga i ekumenskoga patrijarha Bartolomeja upozorila je da nisu dobre manipulacije s brojkama žrtava koje su se mogle čuti u Jasenovcu.

Napomenula je također da kanonizacija bl. Alojzija Stepinca, žrtve komunističkoga režima, nije uperena ni protiv jednoga naroda, a posebno ne protiv srpskoga naroda. Iz priopćenja iz Ureda Predsjednice nije poznato što je na to rekao patrijarh Bartolomej. Po svemu sudeći, njegov dolazak u Zagreb i posjet Jasenovcu bio je dobro usmjeravan i doziran od strane njegovih domaćina, Srpske pravoslavne crkve, koja na sve načine želi vratiti ulogu glavnoga vjerskoga arbitra na prostoru bivše Jugoslavije koji smatra svojim prirodnim prostorom. Nakon što se dao uvući u sve njezine frustracije, uz sve poštovanje prema Njegovoj svetosti arhiepiskopu carigradskom Bratolomeju, moramo javno pitati: zašto Vam je sve to trebalo?

Marko Curać/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara