Dinko Dedić : PREGOVORI UGODNI NARODA HRVATSKOG

Na ponovni vrtoglavi zaokret neuračunjivog Kreše Beljaka, Petrov je oštro reagirao, pribojavajući se da bi Beljak mogao ubaciti pajser među zubčanke HDZ-ovih i Mostovih pregovora. 

Nisu brige Petrova povodom ponovnog Beljakovog vrtoglavog zaokreta, bez osnove. Tipična engleska izreka kad ti se primakne netko Beljakova karaktera glasi “Here comes trouble.”
Kad pogledamo nered koji je nastao u “suradnji” HDZ-a i Mosta tokom prošlog nesretnog mandata, još samo je Beljak nedostajao da sve pretvori u još veću katastrofu.

Što se Petrova i njegova krhkog tima tiče, kad bi njihova socijalna osjetljivost sadržala i adekevatnu dozu nacionalne osjetljivosti, Mostova šetnja kroz svijet hrvatske politike bila bi popraćena s puno manje upitnika.

Gledajući i HDZ i Most, ni godinu dana nakon katastrofalnog prošlog mandata, čovjek se stvarno mora zapitati, odakle toliko pouzdanje u harmoničan odnos među parlamentarnim partnerima u budućnosti. Most je u poziciju nove vlasti došao s istim timom s kakavim izišao iz prošlog mandata a velika organizacija HDZ-a je izgubila samo jednog ključnog čovjeka i dobila trojicu iz Europe (-1+3).

Takav i toliki obrat iz disharmonije u harmoniju istih ljudi u sastavu takvih organizacija koje se okupljaju oko nekih moralnih, ideoloških i nacionalnih načela, skoro je nezamisliv u bilo kakvom kratkom roku, možda tek 20ak godina kasnje nakon što se smijenila cijela jedna generacija.

To ti je kao kad ti, nakon što ste kroz period vremena opasno svađali, tukli i konačno razišli, već idući dan priđe isti taj bivši prijatelj i kaže “Ja sam danas drugi čovjek” i ti ga raširenih ruku zagrliš. To su nevjerojatne vratolomije kojima je teško naći primjera i u kojima se teško racionalno snalaziti, osim ako prihvatiš da tu nikad nikakvih principa, načela ni dosljednosti nije ni bilo, osim gole borbe za vlast u kojoj si spreman žrtvovati sve, uključujući i osnovnu svrhu svog postojanja, čiji nukleus bi trebala biti skrb za budućnost svog naroda i svoje države. U tom slučaju, nema se nitko ničega bojati; Beljak će se uklopiti kao rukavica na ruku.

Na ovakav zaključak dobio sam nekoliko prigovora što sam okarakterizirao Most kao krhku skupinu

Govorim s pozicija saznanja o Mostovih originalnih 19 izabranih članova koji su se pod pritiscima bili osipali.

Pretpostavljam da tih pritisaka neće biti ovaj puta. Znam da nemaju nekih nacionalnih ili ideoloških predispozicija, jer su bili otvoreni sastavljati vladu s bilo kim tko bi zadovoljio njihov broj uvjeta. Za te uvjete vjerujem da su pozitivni, ali to nije kompletan stranački program, nego bi se njihovi specifični uvjeti nakalemili na postojeći program bilo SDP-a, bilo HDZ-a, ovisno o tome s kim su u stanju formirati većinu.

Ja nisam ni član Mosta niti ikoga drugoga, niti imam “inside information” niti osobno poznajem ikoga iz Mosta, pa mogu zaključivati jedino na osnovu dosadašnjeg javnosti poznatog iskustva. Znam napr. da je u pokušaju reformiranja prošle vlade Most inzistirao na tome da Orešković ostane na čelu vlade iako je sasvim jasno da Orešković ne zadovoljava osnovne uvjete po kojima je ikad smio postati predsjednkom vlade a kamo li da na toj funkciji ostane i nakon preustrojavanja.

Za prošlu vladu sam javno izrazio mišljenje da neće potrajati dulje od 6 mjeseci. Možda sam pogodio kao ćorava koka zrno a možda ipak ima malo zdrave logike u mom razmišljanju.
Znam samo da s HDZ-ovim kapacitetom skakati s jedne pozicije za Karamarka na sasvim drugačiju s Plenkovićem i Mosta koji može i HDZ-om i SDP-om bez obzira koliko međusobno suprotstavljeni bili, tu nema neke solidne i dugoročne, načele i programske platforme, nego se svi prilagođavaju kako im prilike dozvoljavaju, pa se u sve zajedno teško pouzdati.

Svjedok sam demokratskog procesa na Zapadu gdje se stranke u 40 godina ne promijene za više od 5%, dok se u Hrvatskoj samo promjenom jednog lidera stranka može okrenuti naglavačke. Nema tu temelja na osnovu kojega bi se bilo što moglo pouzdano predviđati čak i na kratki rok a kamo li da govorimo o dugoročnoj stabilnosti.

Svjedok sam također da su članovi stranaka u zapadnim zemljama glavni kritičari prvenstveno svojih stranaka, dok su hrvatski članovi stranaka uglavnom navijači, čiji odnos prema stranci nije niti malo zreliji od odnosa nogometnih navijača prema svojim timovima.

Samo za primjer, 90,000 članova HDZ-a daje punu podršku Karamarku a onda istih tih 90,000 daje punu podršku Plenkoviću. To je moguće jednio tamo gdje se slijedi ljude a ne programe, jer ova dvojica su različiti kao Bog i šeširđija. U tom slučaju možeš samo reći da te vozaju k’o majmuna, po vlastitom izboru.

Dinko Dedić/Hrvatsko nebo