Igor Žic : Ljubica Kolarić Dumić, pjesnikinja tuge

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:12 min, 9 sec

 

“Sišao je s križa i poželio je okrjepu, no sve je bilo prazno, zatekao je tek arheologa koji je znatiželjno čeprkao po ruševinama. Osjećao je da je prevaren, no groblja su puna, a hramovi bez krova. Možda se ranije trebao odreći mučeništva…? Možda je bol trebao zamijeniti kompromisom s Pilatom…?”

U ovih nekoliko rečenica iz moje zbirke priča Hrvatska knjiga mrtvih (2002.) sažet je, na jedan metaforički način, cijeli život Ljubice Kolarić Dumić. Koliko je tuge dovoljno i kako osjetiti kad je previše?! Kako sići s križa, a ne biti izdajnik Vjere?! Kako se dogovoriti s Pilatom, bez gnjeva uznemirene, krvoločne mase koja traži prinošenje žrtve?! Ljudi uvijek žele krv, čak i kad mašu maslinovim grančicama!

Teško je živjeti svoj život skrušeno, u ovoj dolini suza, dok je toliko razapetih po ogoljenim brdima… I dok se dim spaljenih sela uzdiža ka nebu. Puno grešaka u danu koji je i sam bio greška…

Ljubicu Kolarić Dumić znam desetljećima, no upoznao sam je, zaista, tek nedavno! Sjedili smo za stolom u Galeriji, nedaleko riječke Guvernerove palače i razgovarali u nemirnoj sjenci stabala, dok je sunce bilo ugodno toplo, a ljudi udaljeni, kao i svi oni nasrtljivi zvukovi užurbanog grada. Ispričala mi je svoj život na jedan način kojim je u mene utisnula svoju tugu. Od tog trenutka svi njeni stihovi dobili su, za mene, posve novi zvuk i smisao. Ne stvarnost – već osjećaji koji nastaju dok snovi nestaju.

Slušajući pjesnikinju, cijeli život samozatajnu, pognutu, prigušenu, veselu tek s djecom, poželio sam biti negdje drugdje, daleko od nemirnih sjena i njenog glasa koji se provlačio kroz unutarnju tamu. Svi smo mi zarobljenici naših predrasuda i površnosti i iskreni razgovori mogu biti neugodno iscrpljujući.

Mrtvo more oplakuje mrtvu zemlju

Svaki put kad bi Ga razapeli na križu, volio je osluškivati disanje crvotočnog drveta. Stvarnost se sastoji od sjenki što izmiču kroz polumrak i glasova koji se gube u daljini. Svi smo mi pjesnici, no koliko nas još ima volje bilježiti stihove?! …Jer, sve je postalo profano, jeftino, plastično, na sniženju, neugodno potrošno. Pjesnika je puno, a poezije malo. Za stolom u Galeriji, poezije je bilo puno, a sablasne jeze još više. Sunce rashlađeno polarnim ledom – u danu koji je tražio stihove.

Zapovjed Gospodara: “Ne ograđujte molitve masivnim zidovima!” – no tko sluša Gospodara?! Hramovi nam trebaju da nam pomognu nositi beskrajnu težinu prozračnog nebeskog svoda. Olovni Zeppelin… Željezni leptir… A Pjesnikinja ima potrebu pridržavati sve urušene krovove… I one u Kukujevcima, u dalekom istočnom Srijemu – i one na Kvarneru, gdje je sve nekako prevrtljivo i neiskreno, gdje jugo donosi miris soli i teške kapi kiše.

Čitam puno – vjerojatno i previše! – no relativno rijetko dramske tekstove i poeziju. Dramski tekstovi, uglavnom, nisu ozbiljna književnost, a poezija mi je, zastrašujućom hiperprodukcijom, postala nekako djetinjasta i iritirajuća. Često se sjetim velikog ruskog pisca Mihaila Bulgakova (Majstor i Margarita) koji je među najgore stvari koje su mu se događale tijekom krvave Staljinove tiranije navodio prisustvo književnim večerima na kojima su mladi književnici čitali svoju nevještu, banalnu i posve neuvjerljivu poeziju!

Svatko od nas odrastao je uz nekakvu književnost, no s vremenom je književnost postajala sve slabija i udaljenija, a iskrenja svih ekrana oko nas sve bliža i agresivnija. Oduvijek sam volio Bulgakova, pisca jedne knjige – izrasle iz njegovog beskrajnog očaja ruskom svakodnevicom. Jedan Staljin, bio je preteško breme za jednog doktora – koji je želio biti pisac!

Ljubica Kolarić Dumić tamom svoje tuge opasno se približila krvavo-blatnjavim poljima Ukrajine, iako su Kukujevci puno bliže Rijeci. Žita ima puno, no polegnuto je poluraspadnutim leševima.

Zemlja se znoji krvlju, dok arheolog vrti lubanju s rupicom od metka i krunom od zahrđale bodljikave žice. Povijest onih koji nisu uspjeli.

Ljubica Kolarić-Dumić rođena je u velikom hrvatskom selu Kukujevci (Srijem), 7. kolovoza 1942. godine. Osnovnu je školu završila u rodnom mjestu, a gimnaziju u Vinkovcima. Hrvatski jezik i književnost studirala je u Rijeci i Zagrebu. Živi u Rijeci gdje je, do mirovine, radila kao učiteljica hrvatskog jezika. Piše poeziju i prozu za djecu i odrasle. U časopisu Književna Rijeka (br. 4/2011.) objavio sam joj lirsku prozu Kuća na prodaju koja nam ukazuje na obiteljsku tragediju iskorijenjenosti.

     „Kad bih već jedanput mogla zaboraviti i kuću i zavičaj, i onu fotografiju, koja mi neprekidno stoji pred očima. No uzaludna je moja borba sa srcem. Uvijek me je pobjeđivalo. Tako ga i sada, već unaprijed vidim kao pobjednika, a ja bosonoga trčim svojim livadama, berem zeleno voće, skrivam se po dvorištu, uživam u mekoći prašine i čekam prve snjegove. Stapaju se glasovi novinara s radija sa slikama dalekog zavičaja. Tražim izgubljeno, zavirujem u svaki kutak u kojemu se skriva moja dječja radost.  

     Sigurna sam da me čeka sve što je tamo ostalo. Žedno cvijeće, uvenule trave, mirisi i boje proljeća, jesen u vinogradu, majčin grob i grobovi svih naših predaka. Moja kuća i crkva. Velebna, prazna i tužna crkva. U koju više ne dolaze ljudi! A nekad puna, onako ogromna. Baš tolika je trebala u tom nevelikom mjestu, što ne može biti obična ljudska odluka, nego Nečija viša, stoga još u vrijeme Austro-Ugarske dade je izgraditi carica Marija Terezija, a onako veliku podigoše vrijedne ruke na radost narodu, koji je nikada nije ostavljao samu. Pred sam kraj drugoga svjetskog rata crkva je minirana, srušen krov i veći dio tornja. Slijedile su teške i tužne godine. Strašne muke pretrpjelo je prepolovljeno stanovništvo. Mlađi muškarci ostali na ratištima, a selo dobilo udovice i gladnu djecu

     … Ali kako misliti o nečem drugom kad je preda mnom stalno ista slika. Kuća mojega oca. I natpis. Prodaje se! Zašto su mi uopće morali donijeti tu fotografiju? U glavi mi tutnji poput jake grmljavine. Borba riječi s obavijesti o prodaji naše kuće i svećenikove propovijedi. Oprostiti! Oprostiti! Kad bih bar znala je li otac oprostio onima koji su ga istjerali iz kuće, s njegove zemlje, iz zavičaja?… Može li se kupiti rodna kuća?“   Iz posljednje rečenice proizlazi osobna tragedija Ljubice Kolarić-Dumić, no upravo je to onaj poticaj za pisanje i neprekinuti, vrlo emotivni, razgovor s prošlošću. Nesretno djetinjstvo naporno je za proživljavanje, no dar svakom talentiranom književniku – jer se upravo iz tog razdoblja crpe najjčišći osjećaji.

Do sada je Ljubica Kolarić-Dumić objavila knjige: Raskrižje (Rijeka, 1983.), Sva u srcu (Zagreb, 1985.), Vratit ću se, zemljo (Zagreb, 1991.), Molitva za Hrvatsku (Rijeka, 1992.), Stazama jutra (Rijeka, 1995.), Uz baku je raslo moje djetinjstvo (Zagreb, 1997., 2010., Subotica, 2011.), S vjetrom kroz godinu (Rijeka, 1999.), Od proljeća do proljeća (Rijeka, 2003., 2004.), Izašli iz priče (Rijeka, 2005.), Obasjana suncem (Rijeka, 2005.), Igrajmo se radosti (Subotica 2006., Zagreb, 2007.), Ja se mraka ne bojim (Rijeka, 2008., Zagreb, 2010., Rijeka, 2013.), Rijeko, grade, djetinjstva sretnog (Rijeka, 2008.), Ususret svojoj zvijezdi (Pinkovac, Gütenbach, Austrija, 2010.), Pjesma o zmajevima (Zagreb, 2011.), te Vijenac od čekanja (Rijeka, 2012.).

Đuro Vidmarović dao je svoj pogled na njen opus: “Grad Rijeka počastio je 2006. pjesnikinju Ljubicu Kolarić-Dumić (Kukujevci, Srijem, 1942.) nagradom za životno djelo. Ova je nagrada ugodno iznenadila i obradovala ne samo njezine prijatelje, već i sve poklonike poetske riječi, poglavito one pisane za djecu. Premda se relativno kasno javila samostalnim zbirkama, sve što je do sada objavila naišlo je na dobar prijem kako čitatelja, tako i književne kritike. Prva zbirka pjesama pod naslovom Raskrižje objavljena joj je kod uglednog riječkog izdavača Otokara Keršovanija (Rijeka, 1983.).

Slijedi duža pauza do slijedeće zbirke koja se javlja 1991. pod naslovom Vratit ću se, zemljo (ilustracije Ivica Antolčić) u nakladi Školskih novine, iz Zagreba. S ovom zbirkom počinje razdoblje uspješne suradnje naše pjesnikinje s velikim imenima suvremenog hrvatskog slikarstva. U ovom slučaju je to Ivica Antolčič. Slijediti će Ivan Balažević i Vjekoslav Vojo Radoičić. Ovakvom suradnjom knjige Ljubice Kolarić dobivaju nove sadržaje i novu estetsku dimenziju. Smijemo govoriti i o poetsko-slikarskim simbiozama na razini inspiracije i estetskih poticaja, ali ne i o pjesničko-slikarskim mapama.           Pjesme su nastale u prijelomnim povijesnim trenucima, kada se ratni vihor nadvio nad Hrvatskom. Gospođa Kolarić reagira kao srijemska Hrvatica, dakle kao osoba koja u teškim vremenima razmišlja o svome užem zavičaju, svome Srijemu koji se našao, kako piše Vladimir Bošnjak, u raljama Vražjeg stoljeća. Domovinski rat je postao stvarnost i Ljubica se Kolarić priključuje brojnim hrvatskim književnicima koji su perom stali u obranu rodne zemlje, među njima i Ljubičin zavičajnik po riječkoj tematici, akademik Nedjeljko Fabrio. Godine 1992. objavljuje knjigu Molitva za Hrvatsku (ilustrirao akademski slikar, nije suvišno spomenuti, Hrvat iz Bačke, Ivan Balažević). Izdavač je Tiskara Rijeka.

Godine 1995. gospođa se Kolarić odlučuje na izabrane pjesme kojima daje naslov Stazama jutra, izabrane pjesme. Izdavač je Hrvatsko filološko društvo u Rijeci. Nakon izabranih pjesama autori obično privode kraju svoj književni opus. U ovom slučaju desilo se obratno. Slijede knjige za djecu koje autoricu lansiraju u vrh hrvatske dječje poezije. To su: S vjetrom kroz godinu (likovna oprema Laura Herceg), Rijeka, Adamić, 1999.; Izašli iz priče (knjigu je ilustrirao poznati slikar Vjekoslav Vojo Radoičić, a stihove je uglazbila Doris Babić), Rijeka, Adamić, 2005.; Obasjana suncem (ilustracije Vjekoslav Vojo Radoičić), HFD, Rijeka 2005.

Vrlo uspješno spaja pisanu riječ, sliku i glazbu, a sve zajedno namijenjeno djeci nižih razreda osnovne škole. Poznati slikar i mlada glazbenica uspostavili su uspješnu komunikaciju s Kolarićkinim pjesmama. Pjesnikinja doživljava čast uvrštavanja u školske udžbenike. Njezini su stihovi od ranije uvršteni u tematske antologije. To su Nad zgarištima zvijezde, Hrvatska 1990. – 1992., koju je priredio Dragutin Rosandić, a izdale zagrebačke Školske novine 1993.; Pjesme naših želja Stjepana Mikca, objavljena u Varaždinu 1995. godine i Zmajska pjesmarica, zbirka zmajskih i domoljubnih skladbi za zborove koju je priredio Josip Degl’lvellio, a objavila družba Braće hrvatskoga zmaja u Zagrebu, 2006. godine.” Splav od kostiju pluta na moru krvi… A i zmajevi su tu negdje…

Sudjelovao sam u predstavljanju trećeg izdanja njene vrlo uspjele i uspješne slikovnice Ja se mraka ne bojim. U prepunoj dvorani Gradske vijećnice, odmah uz riječko Korzo, Pjesnikinja je unijela Sreću koju je oduzela Strahu! Sve je bilo gotovo neugodno Lijepo – jer Sreća nije prirodno stanje ljudske duše! Sreća je tek malo sunca u hladnoj vodi, kao bi to rekla Francoise Sagan. Ta nesretna francuska književnica poznata je i po poučnoj tvrdnji: Živjet ću loše ako ne pišem, pisat ću loše ako ne živim!  Dakle, dobar dan tugo

Ponekad mi se čini da pjesnici ne rade ništa drugo do da oblače golotinju istine u kitnjastu odjeću i da potom uživaju u šumovima koji nastaju prilikom dodirivanja različitih tkanina. Takav je, primjerice, Gabriele D’Annunzio, čija poezija može zvučati prekrasno na talijanskom, no u prijevodu gubi odviše, jer ga prijevod ogoljuje – vidi se sva njegova površnost.

Kod Ljubice Kolarić Dumić poezija najbolje zvuči kad se ona najmanje trudi da piše poeziju, već kad svojim mračnim sjećanjima tek da određenu ritmičnost.

 

 

“…Na grobu moje majke Drveni je križ.
Kameni ne bi moglo nositi
Njezino bolesno tijelo…”

“…Odavno te nema,
Ali ja sam našu kuću
Prije Tebe napustila
Pa ne znam,
Kada smo se zapravo rastale…”

“…Uzeli su nam zemlju, Rekavši da više nije naša
I ključ naših vrata
Da se više ne možemo vratiti…”

“…Dok je život
Pokraj mene prolazio.
Nasitila sam se jedino čežnje,
Dolazaka i odlazaka,
Susreta i bolnih rastanaka…”

“…Uzela bih tvoju i svoju tugu,
I onako nemoćna,
Nastavljala put –
Pod prevelikim teretom
Za dijete…”

 

Ovih nekoliko ulomaka iz njenih pjesama gotovo da uobličuje Vijenac od čekanja, njenu najbolju zbirku. Naime, odrastala je odvojena od obitelji, potom je izgubila rodnu kuću i okrenula se Tvorcu… I djeci… D’Annunzio, taj pjesnik koji je svoju poeziju bolno postvario u Rijeci, sve bi povezao s Uroborosom, zmijom koja, svinuta u krug, grize svoj rep. To je drevni simbol beskonačnosti, a sve nas obuhvaća svojom vanvremenskom bezosjećajnošću. Da li zmije plaču?!… A zmajevi?…

Ponekad je govorio: Kiša se cijedi sa zvijezda koje plaču jer ne mogu svojim slabašnim iskrenjem učiniti podnošljivijim noćni mrak. Često se postavlja pitanje: što je smisao života? Odgovor je banalan: pojedinačno je smisao ono što si svatko sam odabere, a pravi smisao je tek održanje Čovjeka kao vrste. Tvorac ne voli samoubojice jer se protive ne čovjekovoj logici, već samom razlogu postojanja. A ipak, toliko si ljudi oduzme život, nesposobni da se beskrajno utapaju u boli i da iščekuju novu patnju. Iščekivanje više razara čovjeka od bilo čega drugog – ona grozničava aktivnost mozga koji sam proizvodi ubrzano novu strepnju i napokon bira kraj igre, kao jedino rješenje.

Velika književnost bavi se velikim Istinama i pri tome često nastaju opsežna, pretenciozna djela, koja imaju težinu u određenom trenutku, no potom blijede, poput stare fax-poruke. Broj stranica i tema ne određuju važnost umjetničkog djela. Govoriti Istine na način da ih mogu prihvatiti posve različiti čitatelji veliko je umijeće… Ono koje odvaja svjetske pisce od ostalih. Pravi pisci uvijek pišu samo o sebi i samo za sebe. Previše razmišljanja o drugima rastače djelo i donosi muljevite kompromise. Previše razmišljanja o uspjehu, slavi, spomenicima i imenima ulica – o čemu pisci razmišljaju puno češće no što bi se reklo! – vodi u slijepu ulicu. Od Boli se ne bježi, već se mora zadržati na papiru.

Postoje različiti načini pisanja. Ne mislim samo na sredstvo koje se koristi – gušće pero, olovka, pisaći stroj, računalo – već i na način kako se fluidnost i nestabilnost misli nastoji uhvatiti. Neki pisci cijeli roman – ili pjesmu! – uobliče u glavi i onda to jednostavno zapišu.

Drugi počinju pisati bez ikakve ideje o tome što zapravo žele, a onda ih svaka napisana rečenica vodi u nekom pravcu. Jedni pišu samo prvu verziju, koja postaje i konačna, a drugi stalno ispravljaju vjerujući da se sve to skupa može bolje reći. Također su i sve mogućnosti jezika u igri – od baroknih rečenica, s beskrajnim brojem pridjeva (netko je rekao da pridjevi prvi zastarijevaju u tekstu!), do ogoljenih rečenica, čija škrtost nas pogađa svojom funkcionalnošću.

Ljubica Kolarić Dumić piše jednostavno, ogoljeno, a cijelu pjesmu ima u glavu i potom je tek zapiše, prije no što izblijedi u sjećanju. Život je posvetila odgoju djece i njima je davala sreću koju sama nikad nije doživjela na onaj način kojem je žudila. Opsesivnost njenih motiva kreće se negdje unutar granica trokuta: Majka-Tvorac-Hrvatska.

Njemački filozof Schelling sažeo je smisao estetike kroz dvije svoje poznate teze: „Svemir je u Bogu stvoren kao apsolutno umjetničko djelo“, odnosno – „Ljepota je apsolut opažen realno.“

Do istih ideja Ljubica Kolarić Dumić došla je mukotrpno, utrošivši cijeli svoj život na pravi način: Tražeći ljubav odraslih, donijela je ljubav djeci.

…A tek kad je već odavno bio mrtav shvatio sam da je govoreći o drugima, govorio o sebu, no tada sam još bio dijete i mislio sam da razumijem, kao što djeca misle da razumiju, ali to čine na jedan sasvim drugi način…

 

Hrvatsko nebo

 

Facebooktwitterlinkedinrssyoutube
Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.