Ante Tomić: Što će Bogu olimpijska bronca u skoku u vis? Da je htio, mogao je valjda uzeti zlato

vlaška posla

Može li mi netko objasniti što će velikom Bogu na nebesima olimpijska bronca u skoku u vis za žene? Da je Bog htio medalju u skoku u vis, pa još u, neobično, ženskoj konkurenciji, mogao je valjda uzeti zlato. Ako je jednu natjecateljicu izabrao i osobito inspirirao, Svetim je Duhom, najmoćnijim, a sasvim legalnim dopingom, krišom od drugih ispunio dok je trčala put vodoravne letvice na metar i 97 centimetara, zašto je nije učinio neprikosnovenom pobjednicom?

Koga Bog više voli?

Treba li možda zaključiti, neugodno mi je ovo reći, kako Bog one dvije skakačice ispred nje ipak mrvicu više voli?
Nipošto ne bih želio naljutiti ili uvrijediti Blanku Vlašić. Ona je mila i dobra osoba iz krasne obitelji. Još otkad sam je otprije desetak godina upoznao, veselim se svim njezinim uspjesima, svojim ih je trudom, ustrajnošću i strašću sve zaslužila, a žalim i za onima koji su joj nesretno izmakli. Drago mi je, napokon, i da u posljednje vrijeme ona nalazi veliku utjehu i nadahnuće u velikom Bogu na nebesima.

Bog, ako ga ima, zasigurno voli Blanku Vlašić jer nema u toj mladoj ženi ništa što On ne bi volio. Međutim, njezina tumačenja Božje volje baš me živciraju.

Nisam u teološkim pitanjima ništa kvalificiraniji od Vlašić, a nisam, da oprostite, ni naročiti vjernik, ali svejedno nalazim uznemirujućim da netko moli za nešto tako, objektivno, beznačajno. Čini mi se nekako da Božju narav obezvrjeđuje i unižava potežete li ga za rukav za svaku sitnicu.

Nije Bog “džoker zovi” iz televizijskog kviza “Tko želi biti milijunaš” da ga nazivate kad treba uzeti pare. Tražiti od Boga, savršenog i svemogućeg, da vam pomogne skočiti centimetar više nego što inače skačete, po prilici je kao da pozovete Leonarda da Vincija da vam opitura kužinu ili Nikolu Teslu da vam promijeni osigurač.

Zazivanje u pomoć

Njega Stvoritelja, koji drži naše živote u rukama, valjalo bi, uvjeren sam, zvati samo u velikim egzistencijalnim nevoljama.

“Pusti, Bože, moje nagrade i počasti”, kazao bi mudar vjernik ili vjernica, “i posveti se radije žalosnima, siromašnima i poniženima. Onima koji zaista stradavaju. Pobrini se za mornare u oluji, za vatrogasce u požaru, za vojnike što su ne znajući pošli miniranim terenom, daj da spasioci na vrijeme dođu do rudara zatrpanih pod zemljom i planinara pod lavinom, sažali se nad ćelavim mališanima na onkologiji, daj nam, dobri Bože, živu glavu na ramenima, a s ovim manjim, svakodnevnim nedaćama, krovovima što prokišnjavaju, istrošenim gumama na autu, jedinicama iz matematike, kurjim očima i olimpijskim normama, mi ćemo se sami znati snaći.”

Nije li, osim toga, neodgojeno misliti da je Bog baš vas, od svih ljudi, izabrao. Sportaši su, primijetili ste možda, osobito skloni ovome oholom vjerovanju. Jedan je od veselijih primjera, pisao sam o tome prije dvije godine, kad je hrvatske nogometaše prije odlaska na Svjetsko prvenstvo specijalno blagoslovio kardinal Josip Bozanić. Od blagoslova nije bilo osobite koristi, naši momci nisu ni skupinu prošli, možda i zato što su nas u skupini čekali Brazil, sa sto dvadeset tri milijuna vjernika najveća katolička zemlja na svijetu, i Meksiko, drugi po veličini, domovina čitavih devedeset dva milijuna katolika.

Kako su se i uzoriti kadrinal i Modrić i društvo usudili pomisliti da bi Bog, ako i mari za nogomet, upravo njima dao prednost kraj beskrajnog mnoštva Brazilaca i Meksikanaca, što i mole i poste možda i redovitije i predanije nego šačica Hrvata?

I otkud Blanki Vlašić samouvjerenost da je On baš nju gledao i čuo samo njezine Očenaše? Sport je osobito nezgodan jer uvijek imate neke druge sportaše protiv sebe, pa ako se molite da vi pobijedite, istovremeno se, možda i nesvjesno, molite da svi drugi izgube, da ispadnu iz forme, u sudbonosnom se trenutku okliznu ili čak ozlijede. A nije, složit ćemo se, najljepši primjer kršćanskog ponašanja ako se molite da netko ispadne iz forme, oklizne se ili ozlijedi.

Bog sve voli jednako

Postignu li zgoditak, prvi prođu kroz cilj, bace koplje ili skoče dalje od svih, sportaši često zahvale nebesima, ali nebesa vjerojatno nemaju ništa s ovim postignućima. Teološki je nesumnjivo da nebesa nisu kriva što je netko promašio penal, trčao sporije, skočio kraće ili zbog nekakvog drugog neuspjeha kasnije plakao u svlačionici. Bogohulno je u to vjerovati. Naprosto je protiv Božje prirode jer Bog sve ljude voli jednako, one što su osvojili broncu, one što su uzeli zlato, kao i one što su ispali u kvalifikacijama.

 

 

 

Vidim g. Tomić, pokušavate pojednostaviti Blankin odnos s Bogom i raskrinkati ga pred ljudima. Vaša tvrdnja da Ga ona moli za svoj rezultat ili da ostale natjecateljice budu neuspješne ne odgovara istini.

Pokušavate uvjeriti javnost da je moja kćerka tako površna? Zašto je vaša želja ovaj put nadvladala vašu intuiciju?

Razvijanje daljnje teze u vašem tekstu je, iako apsolutno prihvatljivo, zbog kako rekoh krive hipoteze naprosto beskorisno.

Talenti su nam dani, bez naše zasluge, ja ću kazati od Boga, a vi kako hoćete… Što ćemo dalje s njima ovisi o svakom od nas. Svi naši trudi i okolnosti dovode nas do nekakvog rezultata koje najčešće mjerimo po ljudskim standardima.

Zašto neuspjeh po našim standardima ne bi bio blagoslov? Zašto nas to ne bi doveo u situaciju da budemo bolji; prema sebi, drugima…

Ne opredjeljuje nas zemaljski cilj koji dosežemo, već put koji prolazimo. Mada on nije pod svjetlima reflektora, ne znači da je manje važan, dapače.

Svega je ovoga moja kćerka svjesna. Boreći se iz dana u dan da bude bolji čovjek, ma što god to značilo u centimetrima.

Nedavno je napisala: Stres koji se nakupljao mjesecima, a usudila bih se reći i godinama, počevši od 2011. i prvih simptoma ozljede na lijevoj peti, ipak ne nestaje jednom odlukom, niti u jednom danu. Svakodnevno sam ga poklanjala Bogu, kao i sve sumnje i strahove.

Ništa drugo vrijedno darivanja nisam imala. A On, znam, najviše voli kad je prvi kojem se obraćam. Nije me pitao koliko je drugima teže nego meni, On se brine za svaku ovčicu, jer svatko od nas ima svoje poslanje u Njegovom mozaiku.

Mi svojim ograničenim pogledom ne možemo dokučiti Božju logiku, ali ona postoji neovisno o našem shvaćanju. Tako sam i ja pronašla svoje mjesto uz Jedinog koji do kraja razumije. I baš kao ja, tako i svi imamo pravo prići Mu sa svim što nas muči i tišti.

Neće nas taj potez osiromašiti za druge, već učiniti boljim ljudima. Zašto bi to ikome bio trn u oku?

 

Joško Vlašić /Slobodna Dalmacija /http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.