D. Tolić: Vrijeme je da Zagreb stane uza svoj narod u BiH

Vrijeme:9 min, 8 sec

 

Dramatična zbivanja tresu susjednu BiH: Srbi i Bošnjaci između rata i mira, Hrvati ostavljeni

Jedva sam se suzdržavao da ne povratim kada sam posljednjih dana pratio većinu medija, političara, kolumnista, analitičara u Hrvatskoj kako izvješćuju o zbivanjima i referendumima u Bosni i Hercegovini u kojoj, pak, mjesecima vonja miris baruta. Posebno koliko su neinformirani o samoj zemlji koja im je prvi susjed, u kojoj žive njihova braća, koja im je najvažniji trgovinski partner. Tako bi se do unedogled moglo nabrajati po čemu su Hrvatska i BiH naj …

Posebno boli taj odnos prema našoj braći, Hrvatima u Bosni i Hercegovini, na koje se i u Zagrebu gleda kao na nevažnoga čimbenika u aktualnome okršaju Srba i Bošnjaka, a koji bi, eto čuda, i po tumačenju nekih znalaca mogli profitirati ako slučajno srpski lider Milorad Dodik poludi pa bi onda moćna hrvatska diplomacija priopćenjima, rezolucijama, deklaracijama riješila hrvatsko pitanje u toj zemlji. (sic) Zapravo, pravo pitanje koje nitko ne postavlja glasi: zašto Hrvati u BiH ne prosvjeduju onako kako to rade Milorad Dodik i Srbi jer za to imaju sve pravo ovoga svijeta budući da su poniženi, zatim zašto nemaju potporu Zagreba da zatraže izlazak iz minoriziranoga statusa i postanu konačno ‘problem’ jer su jedino ‘bad guys’ do sada stranci u BiH ispunjavali želje. Ne treba smetnuti s uma kako su Hrvate Srbi etnički očistili iz Republike Srpske, a Bošnjaci dovršavaju taj posao u Federaciji BiH. U dva su im navrata nametnuli Hrvate – bošnjačko cvijeće, međunarodna im je zajednica otela mogućnost ravnopravnog odlučivanja opet u korist Bošnjaka, a političke elite toga naroda Hrvate nastavljaju financijski pljačkati, sustavno zatirati, nadglasavati čak i sada kada su u vlasti.

Hrvati u BiH platili su preveliku cijenu u Domovinskome ratu, odrekli su se i svoga entiteta (Herceg-Bosne)obranjenoga u ratu za samostalnu Hrvatsku. Da ne spominjemo ljudske žrtve, poginule, ranjene i prognane. Sve za svoju državu Hrvatsku i svoje sunarodnjake da mogu živjeti u blagostanju sukladno zapadnoj civilizaciji.

Da ne spomenem kako je oko 500 optužnica spremno za hrvatske časnike HV-a i HVO-a za agresiju i zajednički zločinački pothvat u BiH kojim se kani cijelome jednom narodu prišiti opet slovo U na čelo s amblemom HVO-a (čak s težim inkriminacijama nego u slučaju Beograda). Opet iza svega stoji bošnjačka politika. A što je u međuvremenu oko toga učinio Zagreb? Ništa! Niti to koga u Zagrebu zanima jer bi nas netko mogao podsjetiti na grijehe iz rata! Posebnu sam potrebu imao sadržaj jutarnjega doručka izručiti u krilo jednome ‘vrsnom’ profesoru koji ima problema s izgovorom slova ‘R’ a koji je pokazao kako ima manje znanja o ‘Bosni’ nego mravi o ljudskim pravima. A to što on tu državu zove Bosna, Hrvatima u BiH (točno s tri slova koju neki tamo simpatično krste i kao ‘Bog i Hrvati – BiH’) diže se malo više kose na glavi. I upravo vrli profesor u kolumni spomenuo je jednu sjajnu pjesmu hercegovačkoga poeta Anđelka Vuletića ‘Kada budem veliki kao mrav’ u kontekstu osude ‘nedoraslih’ hrvatskih političara u BiH Dragana Čovića i Bože Ljubića, a koji se posljednjih godina samo bore za jednaka prava i slobodu svoga naroda kakvu imaju Bošnjaci i Srbi.

O glupostima i zabludama koje je naveo profesor u tekstu dalo bi se karticama tekstova obrazlagati, ali jedna me stvar istodobno dodatno razočarala o tome koliko se malo čita i kako se malo zna, te istodobno nasmijala i podsjetila na neka optimističnija vremena. Upravo istoga dana, istoga sata, na istome mjestu, dapače za istim stolom, i to prvi do Mate Bobana, predsjednika Hrvatske republike Herceg-Bosne 28. kolovoza 1993. godine, koju je taj profesor žestoko popljuvao, sjedio je nitko drugi do, koje li ironije, Anđelko Vuletić. I bio doslovno siva eminencija ovoga saborskog zasjedanja i predsjednika Bobana kojega je, ali i Herceg-Bosnu profesor žestoko popljuvao. Taj Vuletić čijom je metaforom profesor želio poniziti hrvatske vođe u BiH je, ustvari, razotkrio koliko on ne zna i malo čita.

Istekao rok trajanja

No, ne bi trebalo brinuti širu javnost što profesor slabo čita, nego to što hrvatska država, nepostojeće Vijeće zaobranu i nacionalnu sigurnost (koje je potrebnije nego ikada), diplomacija osim ispraznica i fraza, ništa ne zna pouzdano što se to događa istočno od Dinare i južno od Save. Zbog toga je i moj šef u Hrvatskome tjedniku zatražio da za ovaj broj, kao jedan od upućenijih, pokušam rasvijetlili što je na stvari.

Najprije, kao i svaki proizvod s rokom trajanja koji se ne drži u idealnim uvjetima, valjalo bi reći da se pokvari i propadne. BiH se ustvari suočava s najmanje trima dimenzijama problema. Najprije, to je Daytonski mirovni (ne)sporazum koji je samo zaustavio rat i nije dobio pravedan mir. Druga je dimenzija krajnje neprincipijelna i nedobronamjerna međunarodna zajednica s upravom koja je BiH koristila za šire geostrateške igrice, a treći je krajnje neiskren odnos triju naroda Hrvata, Bošnjaka i Srba. Čim je Zapad odlučio dići ruke od BiH, a to su učinili ne zbog dobronamjernosti kako bi ono nedonošče ipak samo prodisalo, nego zato što imaju druge prioritete i probleme, na površini su se pojavile tektonske rupe koje sada dodatno produbljuju Rusija i Turska, odnosno islamski svijet koji vode svoje male ratove preko BiH.

Posljednje sukobljavanje u zemlji samo je na scenu izbacilo ono što svi znaju, a čak je i hrvatski šef SDP-a nazvao državom ‘Big (BiH) shit’. Osim gruboga rječnika, na žalost dijagnoza je suviše točna.

Srpska politika u BiH na krilima potpore službene Moskve, pa čak i Beograda, jer je navodni sukob Dodika i Aleksandra Vučića fingiran i radi se o eventualno sukobljavanju dvaju ega, vodi entitet Republiku Srpsku do odcjepljenja. Beograd jedino ne vjeruje da je sadašnji trenutak u kojemu pokazuju navodno europsko lice primjeren s održavanjem referenduma koji je jedino u BiH uzbudio duhove kod Bošnjaka. A o čemu se i u referendumu radi, govori o krajnje banalnim razlozima, zbog čega se trubi ratnim trubama. Naime, Ustavni je sud BiH, u kojemu sjede po dvoje Bošnjaka, dvoje Srba i dva Hrvata, te tri stranca većinom glasova odlučio ukinuti ‘rođendan’ Republike Srpske od 9. siječnja u znak sjećanja na osnivanje toga entiteta prije početka rata 1992. godine. Taj je zahtjev uputio bošnjački član BiH Predsjedništva Izetbegović. Odluka je donesena nakon što su srpske i hrvatske suce nadglasali Bošnjaci i tri stranca sudca kojima upravlja dio međunarodne zajednice. Srbi su se zbog toga pobunili ističući kako im nitko ne će ukinuti rođendan i strahujući da bi sljedeći potez mogao biti ukidanje njihova entiteta koji je inače, kao i manje-više sve u BiH, stvoren na progonu i etničkome čišćenju. Zbog toga su odlučili pozvati građane u Republici Srpskoj da glasuju o tome podržavaju li da i dalje 9. siječnja bude dan Republike Srpske, ili pak misle da treba poštovati odluku Ustavnoga suda. Svima je jasno kako će Srbi masovno glasovati da im rođendan ostane 9. siječnja, zbog čega su međunarodna zajednica – Zapad, Turska i arapske zemlje – ustale oštro protiv, a bošnjački političari i njihove braniteljske udruge poručile kako je taj referendum proba za novo izjašnjavanje o odcjepljenju u BiH. Konačno, počelo se zveckati riječima, ali i oružjem.

Selefije i arapizacija BiH

Udruženje bošnjačkih dragovoljačkih postrojba “Zelene beretke” koje su se prve organizirale na početku rata u BiH najavilo je da priprema “najveću vojnu vježbu poslije ratnog razdoblja” pod nazivom “Sloboda za sve”, tijekom koje planira rabiti bojevu municiju, ali i gađati iz novijega naoružanja koje trenutačno posjeduju Oružane snage BiH. Muhamed Švrakić, predsjednik Udruženja, koji je ovu vježbu i najavio na Facebook stranici “Zelenih beretki”, rekao je kako je uputio poziv, odnosno zahtjev Oružanim snagama BiH da im daju ovu vojnu opremu radi vojne vježbe. Nedugo nakon toga skupina bošnjačkih radikalnih intelektualaca osnovalo je Sveopći front “Stop podjeli BiH”. U novome ping-pongu srpska je strana pak odgovorila vojnom vježbom policijskih specijalaca iz Republike Srpske i Srbije održanoj na Drini, a na kojoj su bili zajedno Dodik i Vučić, a što pak najbolje govori koliko su međusobno ‘posvađani’. Dodik se u ovoj krizi posebno ne uzrujava jer iza njega stoji Moskva, a o čemu svjedoči i potpora ruskoga veleposlanika u BiH Petera Ivancova koji se usprotivio čak i osudi Vijeća za provedbu mira, tijela zaduženog za nadzor provedbe mirovnog sporazuma u BiH koje nije uspjelo ishoditi zabranu održavanja referenduma. Srpska strana očito nakon ovoga planira održati još jedan referendum, a kojega najavljuje i Dodik, kojim kane odcijepiti ovaj dio zemlje 2018. godine.

Iza bošnjačke strane čvrsto pak stoji Turska koja s neootomanskim ambicijama nastoji Balkan pretvoriti u svoje dvorište za igru. Uz to, tu je rastući utjecaj selefija koji podupiru Islamsku državu, a masovna arapizacija zemlje s kupovima zemlje i cijelih naselja pa čak i izvora rijeke Bosne govore o iznenadnom preslagivanju i pokušaju bošnjačkih političara da s ‘uvozom’ muslimanske braće dodatno podebljaju muslimansku većinu koja po posljednjem popisu ima čak 50,10 posto, prvi put u povijesti ove zemlje. Najbolje svjedočanstvo kako europski Jeruzalem (Sarajevo) izgleda danas govori nedavno objavljen video na Youtubeu na kojemu Bošnjakinja tuče ženu koja se prekrižila, a u tramvaju su svi navijali da ju udari još jače.

Hoće li Zagreb podržati BiH Hrvate

Nitko od dvaju igrača u BiH, dakle, ne stoji skrštenih ruku, nego se priprema za nova rješenja, rat ili novo preustrojavanje. Svi, osim Hrvata. A kako u praksi izgledaju te snažne diplomatske inicijative koje će Hrvatima popraviti poziciju, najbolje govori reagiranje Vijeća za provedbu mira kojemu je hrvatski lider u BiH Dragan Čović uputio pismo ističući da BiH i Hrvati postaju žrtva procesa unitarizma koju provode Bošnjaci i istodobno separatizma koji promovira srpska strana. Čovićevo pismo tek je protokolirano, no bez ikakva odgovora o hrvatskome problemu.

Dok je politički Zagreb godinama Hrvatima zamjerao s navodima ‘pa eto, mi bismo vam pomogli, ali, eto, nemate strategije ili jasnoga cilja’, kada su pak Hrvati rekli da žele svoju federalnu jedinicu odnosno Herceg-Bosnu, javili su se dežurni dušebrižnici.

Kao i 1991. godine, jednako kao i 1993., kada je Hrvatska zajednica postala Hrvatska republika Herceg-Bosna, jedini način je za opstanak ovome naroda u BiH stvoriti vlastitu republiku. Bez nje osuđen je na izumiranje, a dugoročno i Hrvatska koja se punila iz ovoga demografskog bazena. Suluda vjerovanja kako će s Bošnjacima Hrvati izaći na granicu na Drini i obračunati se sa Srbima, ili pak da bi mogli sa Srbima slomiti Bošnjake, nemaju utemeljenja. Jednako su nerealna i očekivanja da će se država izgraditi sama od sebe i kako će tri strane postići dogovor. Kada već Hrvati u BiH znaju što hoće, a to je vlastita federalna jedinica i promjena Daytona, vrijeme je da i Zagreb, koji je član EU i NATO-a pokaže makar malo više sentimenta prema sunarodnjacima i da BiH prestane bezlično promatrati samo kao tržište od 3,7 milijuna ljudi ili pak odnositi se kao prema Perici iz vica koji je prijatelju, kada mu je obećao da će stati u njegovu zaštitu, a onda bio nekoliko puta pretučen, odgovorio: ‘Majke ti, nemoj me više braniti’!

 

Domagoj Tolić/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.