O nedjeljnjim izborima

Vrijeme:16 min, 29 sec

O izborima za Hrvatski sabor

 

O tome hoće li izići na izbore i kako procjenjuju moguće rezultate izbora za Portal HKV govore: Đuro Vidmarović, Damir Borovčak, Ivan Poljaković, Joško Čelan, Matko Marušić i Mile Prpa.

Prof. dr. sc. Davor Pavuna: Mi „inozemni Hrvati“ volimo generala Glasnovića

Prof. dr. sc. Davor Pavuna na naš je upit o nadjeljnim izborima vrlo kratko odgovorio da nas ponovno očekuje „kompleksna“ situacija. Dodao je da „inozemni Hrvati“ vole generala Glasnovića jer je jasan i odlučan general.

Đuro Vidmarović: Na ovim izborima očekujem pobjedu Hrvatske demokratske zajednice

Naravno, izaći ću na izbore, jer je to moja građanska dužnost. Želio bih skrenuti pozornost svima koji ne želeglasovati pod izgovorom ovim ili onim, da po D’Hondtovom sustavu ili metoda ne izlazak na glasačka mjesta tretira se kao glasovanje.

Prije svakih izbora u Hrvatskoj vode se žučne polemike o tome kako unaprijediti izborni proces, učiniti ga demokratičnijim, te izbjeći sve zamke partitokracije. Pri tome se često spominje belgijski matematičar Victor D’Hondt, (1841-1901) koji je osmislio način raspodjele glasova birača u zastupničke mandate, proporcionalnim izbornim sustavom još davne 1899. kada je sustav prvi puta i primijenjen.

Prema D’Hondtovoj metodi najprije se izračuna biračka masa svake izborne liste koju čini ukupan broj glasova koji su dali glasači u nekoj izbornoj jedinici pojedinoj izbornoj listi. Pretpostavimo da je na izborima u jednoj izbornoj jedinici u kojoj se bira 5 zastupnika, lista stranke A dobila 4160 glasova, lista stranke B 3380 i lista stranke C 2460 glasova. Ti izborni rezultati svake liste predstavljaju njihovu biračku masu. Kada je utvrđena biračka masa svake liste, ona se dijeli sa 1, 2, 3, 4 i 5 (toliko zastupnika se biralo u ovom primjeru) te se dobiveni rezultati poredaju po veličini. Jednostavnije rečeno, broj zastupničkih mjesta koje je određena stranka dobila odgovara rezultatu dijeljenja biračke mase liste te stranke sa zajedničkim djeliteljem. Ako se dogodi da se ovakvim računom dobije višak zastupničkih mjesta, prednost ima stranka s više glasova.

Na posljednjim parlamentarnim izborima na razini cijele RH, kao interesantan primjer navodimo sljedeći slučaj. Laburisti su sa 121.785 glasova. dobili čak 6 mandata. Pravaši su sa osvojenih 135.802 glasova ostali na samo jednom mandatu, iako su dobili više glasova od laburista. Razlog tomu je okupljenost glasova laburista u nekoliko jakih županija, dok su se glasovi HSP Ruže Tomašić raspršili po cijeloj Hrvatskoj. Nakon toga su naravno, D’Hondtovom metodom, podijeljeni između najvećih stranaka.

Hrvatska je podijeljena u 10 izbornih jedinica, a dijaspora, odnosno svi hrvatski državljani koji prebivaju van granica domovine, smještena je u XI. izbornu jedinicu. Nacionalne manjine na cjelokupnom području Hrvatske smještene su u XII. izbornu jedinicu.

Rezultati izbora u II. izbornoj jedinici, uz I., bit će ključni kod donošenja odluke o tome tko će sljedeće četiri godine vladati Hrvatskom – složni su brojni politički analitičari. II. je izborna jedinica posebno zanimljiva jer u nju, uz istočni dio Zagreba i Zagrebačku županiju, spadaju još i Bjelovarsko-bilogorska i naša Koprivničko-križevačka županija. Susjedni Varaždinci nalaze se u III. izbornoj jedinici s Međimurskom i Krapinsko-zagorskom županijom.
Prema tome bitno je da neodlučni birači shvate kako ostajanjem kod kuće, odnosno izbjegavanje glasovanja, ustvari svoje glasove poklanjaju pobjedničkim strankama. Onaj tko ne želi glasovati neka ode na glasačko mjesto i u glasačku kutiju ubaci neispunjeni glasački listić. Samo u tom slučaju njegov se glas neće automatski pribrojiti glasovima stranke za koju nikada ne bi glasovao.

Na ovim izborima očekujem pobjedu Hrvatske demokratske zajednice, te stranaka državotvorne orijentacije. Premda se i pribojavam, jer protiv hrvatske nacionalne koncepcije glasovati će mnogi pripadnici nacionalnih manjina čiji kandidati ukaze u Sabor bez obzira na broj glasova. Za sada većina njihovih zastupnika je protiv Hrvatske kakvu smo nekada sanjali. Uz to Srbi imaju zagarantirana tri saborska mandata, što je u slučaju male razlike može biti presudno. Pobjeda SDP-a i njegovih koalicionih partnera značila bi kraj Hrvatske kao nacionalne, homogene i suverene Države.

Podjela na „ILI MI ILI ONI“ dovela bi do progona svih koji su za SDP „ONI“, to znači do daljnjeg produbljivanja nacionalnih suprotnosti, regionalizacije zemlje, a zatim njenom povezivanju u famozni REGION, odnosno novu jugo-asocijaciju. Što je bitno, bila bi to pobjeda onih snaga koje su izglasala Lex Perković, dakle udbaških sinova i unuka. Bojim se da za mene i ljude poput mene u takvoj državi ne bi bilo mjesta. U tom slučaju naši Hrvati u dijaspori, poglavito u Australiji i Kanadi trebali bi pomoći u prihvaćanju novog iseljeničkog vala, sličnog onome iz 1972. godine. Naravno, Sabor bi funkcionirao tako što bi zastupnici državotvornih stranaka kao opozicija služili kao paravan demokracije. Naglo bio skočila cijena nacionalnim izdajnicima i tzv. korisnim budala. Molimo se Gospodinu za pošteni ishod izbora.

Damir Borovčak: Što se ispod rasklimanog Mosta nalazi

Pitanje izlaska na izbore je deplasirano. Odgovorni ionako znaju što im je činiti na dan izbora, pa tako znaju da se treba informirati. Oni drugi, neodgovorni, koji ne izlaze, za njih je potreban zakon koji će ih obavezati i sankcionirati, onako kako se podmiruje porez, prometna kazna ili sudska presuda. Tada će shvatiti svoju obavezu, izaći na izbore, pa se i pripremiti za koga treba glasovati.

A ova posljednja kampanja? Bila je mlaka limunada. Ne osvježava i izaziva groznicu – zbog izostanka kvalitetnog i odgovornog nadmetanja. Obećanja, obećanja, ludom radovanja. I neodgovorne političare treba sankcionirati. Tko lažno obeća, trebao bi biti kažnjen. Kako? Upravo glasovima onih koji apstiniraju od izbora.

Kad je o prošlosti riječ, s njom treba doista zaključiti. Predsjednik SDP-a Zoran Milanović je p(r)ozvao: “Moramo konačno shvatiti da je priča o ’41., o Udbi gotova, da je dosta. Što je bilo bilo je.” Nevjerojatno, kako bi po kratkom postupku Milanović želio zaključiti nepravde, neistine i žrtve koje su 70 i više godina po komunistima ostale bez imalo ljudskog dostojanstva. Strašnije od toga, činjenica je da nitko od ozbiljnih političara nije na tu gadost glasno zagrmio. Želja frajera Milanovića jest – pod svaku cijenu gurnuti pod tepih zločinački karakter komunizma te nadalje bez puno dizanja prašine pod ključem zadržati arhive KP-a. Dakako, kako se ne bi razotkrila monstruozna istina o krvavom komunističkom sustavu koji je genocidno i represivno nad hrvatskim narodom djelovao više od pola stoljeća. Smije li se ta priča po Milanoviću zaključiti? Oprostiti? Nikako! Retoriku oko povijesne istine trebalo zaoštriti pod svaku cijenu, voditi oštro i beskompromisno, do kraja. Oni političari koji to nisu kadri istjerati načistac, također trebaju ostati bez podrške. Jer istina jedino oslobađa, s istinom nema nagodbe, popuštanja ni zaborava. A za takav stav zauzeti treba imati odlučnost i retoriku. S prošlošću treba zaključiti, ali ne kako žele djeca komunizma, već objektivno, čvrsto, bez kalkuliranja.

Do kada će jugoslavenski partijski arhivi biti nedostupni? To je trebalo biti ozbiljno političko pitanje, koje je svaki pošteni političar željan ulaska u Hrvatski sabor trebao ponavljati kao papagaj u izvanrednoj kampanji. Izbori su izvanredni, zbog stalnog, izvanrednog, bježanja od povijesnih istina! Partijski arhivi su vrelo istine, pogubne za sve one koji mute vodu svojim reforma idejama. Kako se može stvarati bolje društvo i socijalna osjetljivost, s onima koji su se odgajali nad tanjurom i u stanovima komunističke otimačine?

Kada će se promijeniti izborni zakon, koji je duboko nepravedan za svakog iseljenog Hrvata, a pogoduje jedino etno-trgovcima koji sa par stotina glasova dobivaju mandate u Hrvatskom saboru. Čak je osam takvih mandata, čime se kasnije ucjenjuju oni kojima nedostaje većina za sastavljanje vlade. Nije li to trebalo biti ozbiljno političko pitanje u ovoj izvanrednoj izbornoj kampanji? Dokle će u Hrvatski sabor ulaziti oni koji to niti po jednom moralnom kriteriju ne zaslužuju? Bez obzira na nacionalnu pripadnost.

Kampanja je bila mlaka limunada, pa će rezultati izbora biti vrlo slični prethodnima. Ostati će isti problemi, tko će s kime slijepiti vladu i ugrabiti vlast. Pitanje je samo za koliko dugo vremena, jer lijepljenje onih koji se u kampanji međusobno napucavaju, ne vodi prema ljubavi ni u reformama. Hoćemo li uskoro na još jedne nove izvanredne izbore? I to je bolje od onog, što se ispod rasklimanog mosta nalazi, pa se time pokuša zapečatiti vlada.

Dr. sc. Ivan Poljaković: Glasovat ću za Pomak

Da, izići ću na izbore i glasovat ću za koaliciju Pomak. Nažalost oni su vrlo slabo promovirani, vjerojatno je razlog nedostatak novca. No, oni zastupaju program najbliži mom političkom opredjeljenju. Kao vjernik ne mogu glasovati za stranke koje promoviraju, ili šutke odobravaju pobačaj. Uostalom, i sam sam prije nekoliko godina sastavio Priručnik za glasovanje, pa ne bih bio dosljedan da se i sam ne držim toga što sam napisao. Na neki način se pridružujem Elvisu Duspari, koji je u maniru starozavjetnog proroka uperio prst i bez dlake na jeziku ukazao na pokvarenost i malodušnost naroda i njegovih vođa.

Što se tiče prognoze mogu reći da sam za prošle izbore točno predvidio da će HDZ oformiti Vladu uz pomoć treće opcije. Ovog puta će biti još kompliciranije jer će Most dobiti premalo zastupnika da bi bilo HDZ ili SDP mogli s Mostom oformiti Vladu. Bit će potreban i četvrti igrač što će stvari dodatno zakomplicirati. Uglavnom, bez duhovne obnove dugoročno ne vidim napredak ni u kome pogledu.

Joško Čelan: Pobjeda HDZ-a nad neubrojivim SDP-om, a onda vlada s Mostom i još ponekim…

Naravno da ću izići na predstojeće izbore za hrvatski državni Sabor. To je elementarna obveza prema zajednici,hrvatskom narodu i državi i nije mi jasno kako odgovoran politički Hrvat, u najširem smislu ovoga pojma, može i pomisliti da se može apstinirati od glasovanja i smatrati to politički razumnim rješenjem. U tom smislu neugodno me iznenadio i jedan dugogodišnji bliski novinarski kolega i prijatelj, koji je objavio da na ove izbore ne izlazi, jer da nitko od ponuđenih političara ne odgovara njegovim mjerilima.

Stvar je najprije u tome da se gotovo nikad ne glasuje za dobre ili loše, nego – barem u ovakvoj Hrvatskoj koja ni nakon četvrt stoljeća nominalne slobode još uvijek „nema sebe“ ili „ne vlada sobom“ – gotovo uvijek za manje u odnosu na veće zlo. U tom smislu čini mi se da je i predizborni naputak biskupa Košića, kojeg su „lijevi“ pa i neki „desni“ dočekali „na nož“, bio znak njegove zrele svijesti i koga se (ne) bira, ali i koliko je (ne)zrelo posebno hrvatsko katoličko biračko tijelo.

Osim toga, trebalo bi svakom hrvatskom biraču biti jasan glavni „aksiom“ svih izbora: nemoguće je „ne glasovati“ tako što ne ćeš izići na izbore – i kad nekome ili svima „uskratiš glas“, zapravo ga daješ onoj stranci koja je na izborima jača!

Moguće rezultate izbora nije lako procijeniti, iz nekoliko razloga. Prvi je elementaran: istaknuti splitski pravaš Luka Podrug s razlogom je upozorio da je agencija (ili što li?) koja „prebrojava glasove“ – je li mislio na tvrtku znakovita naziva APIS? – u vlasništvu SDP-a. Znakovito je i da gotovo nitko drugi osim njega nije svih ovih godina pokušao javno provjeriti jesu li svi naši izbori pouzdani i pošteni (u smislu: krade li se i koliko?).

Drugi razlog su agencije za ispitivanje javnog mišljenja: splitski ratni snimatelj i žestoki bloger Dražen Travaš upravo je donio snimke anketa s posljednjih predsjedničkih izbora prema kojima Josipović „sigurno“ pobjeđuje (pokazalo se) stvarnu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović s prednošću od čak 15 posto.

Monopol – recimo, 90-postotni – udbomasonskih medija, koji u predizborno vrijeme koliko-toliko popusti (ali samo tih tjedan-dva), onaj je stalni čimbenik faktičke nedemokratičnosti i neregularnosti svakih hrvatskih izbora nakon 2000. godine do danas. Na nj ne treba trošiti ni riječi, osim da se podsjeti da se ništa nije promijenilo te da uskoro i ne će.

Imajući sve ovo u vidu, ipak računam da bi HDZ mogao – nasuprot meni poznatim anketnim predviđanjima – pobijediti na ovim izborima neubrojive „kukurikavce“ naprasno pretvorene u lažne „narodnjake“ te da bi s Mostom i još ponekom listom mogao napraviti koliko-toliko djelotvornu vladu. I to bi moglo biti ne samo ono manje od dvaju zala, već zapravo vrlo bitna i gotovo presudna pobjeda – uvjet da Hrvatska sačuva barem onaj neophodni minimum „nacionalne supstance“, koja je u suprotnom potpuno upitna.

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Nitko razuman i odgovoran ne bi na ovim izborima smio glasovati za SDP

Nitko razuman i odgovoran ne bi na ovim izborima smio glasovati za SDP (tako ga zovem, jer ne zaslužuju ime koje su sami sebi dali). Osim razumnih i odgovornih četnika, udbaša i jugoslavena. Stvarno – tko bi glasovao zaMilanovića kao premijera – nakon svega što nije učinio, a jest izgovorio? Dođu li njegovi na vlast Hrvatska će propasti kao država (v. dolje), iako – ne zaboravite – nikad ne će propasti kao Hrvatska.

HDZ i u ovom času zaslužuje dvojbu naroda oko povjerenja, zbog starih grijeha korupcije, ali i lista za izbore koje nisu zaslužile ocjenu veću od dobar. Predsjednik Plenković je briljantan, a ministri na obzoru jako dobri. Vrijednost HDZ-a je pokazala Oreškovićeva Vlada, koja je postigla izvanredne uspjehe i HDZ zaslužuje dodatni minus ne samo zato što ju je srušio (za to je plaćena dužna cijena), nego i zato što je u kampanji ne hvali na sva usta i što kampanju ne zasniva na njezinim uspjesima. Na ovim je izborima HDZ mogao imati jaku osnovu za podupiranje svojih obećanja – da se oslonio na djela Oreškovićeve Vlade, čak i ne izdvajajući Mostove ministre.

Što će biti?

HDZ ne može, a SDP ne smije dobiti apsolutnu većinu u Saboru. HDZ ne može, jer još nije platio sve dugove iz prošlosti, a SDP ne smije, jer nema apsolutno ni jednog razloga da više ljudi za njega glasuje sada nego je glasovalo na prošlim izborima.

Most se kompromitira djetinjastim idejama, Živi zid je antipod politike i kompetencije, desni su slabi (stid ih bilo, razjedinjene!), a svi ostali preslabi.

Nekoliko dana prije izbora mogu zamisliti četiri mogućnosti.

1. HDZ ima relativnu većinu i u nekoj koaliciji sastavlja Vladu

HDZ će dobiti više glasova nego mu prije izbora daju medijske prognoze, koje mu prednost prije izbora nikad nisu ni davale, jer su mediji pristrani i ništa im nije strano. HDZ razmjerno glatko sastavlja Vladu, jer se svi užasavaju dugih pregovora i novih izbora, a svi žele upravljati, bez obzira kako i koliko to skrivali. Sudeći po primjeru Oreškovićeve Vlade i imenima mogućih ministara, HDZ može sastaviti vrlo dobru Vladu. Mora platiti cijenu koaliranja, jer mu još nije do kraja vjerovati.

2. Vlada se ne može sastaviti i treba ponovno na izbore

Nitko ne može sastaviti Vladu, jer Živi zid ne može i ne smije razmišljati racionalno, a Most srlja u izolacionizam i aroganciju; ako se mostovci bitno ne promijene u diplomatičnosti i realnosti, s njima nitko normalan ne će htjeti koaliciju.

Novi izbori. Nitko ih ne želi, ali izvjesniji su od „velike koalicije“.

3. „Velika koalicija“

Plenković nas iznenadi (Milanović ne, on može samo prevariti) i pristane na „veliku koaliciju“. To ne bih smatrao tragedijom, a sigurno bi bilo zabavno. Nitko ne smije zaboraviti da nas u budućnosti čeka pomirenje i svaki korak tom cilju dobar je korak. Lijevima je za pomirenje još prerano, pa ih treba više puta i jako poraziti da se uljude, ako ikad. No, dobar Hrvat, razuman i demokratičan, mora vjerovati u pomirenje, jer je to pitanje države, a ne stranke ili pojedinca. O tomu možemo posebno, nakon izbora, ali ne ako dođe do „velike koalicije“: ona bi došla prerano; u tom se slučaju nemamo čemu nadati, nego se samo možemo još malo zabavljati, kao putnici na Titaniku.

4. Vladu sastavlja SDP

Nekim čudom ili regularnom krađom glasova pobjeđuje SDP, relativno, ali udruži se s nekim neobičnim ljudima i dosegne većinu. To ne bi bila tragedija, jer je u tom slučaju HDZ izgubio, a sve ostalo je tragedija. Tragično bi bilo doživjeti nasilno uvođenje (većina u Saboru!) obvezatnoga talijanskoga i ćirilice, Jokićeve reforme školstva u pionirsku organizaciju i, naravno, totalnu financijsku propast države. No, utjehu bi moglo pružiti, kad je vrag već sve odnio, Milanovićevi i Petrovljevi pregovori na swahiliju, njihova tragikomična nastojanja oko Živoga zida, pa kako zajedno guvernera Vučića nelegalno zamjenjuju Lovrinovićem, biranje ministara, te – ministri: Grčićevo sveopće i svevremensko laganje u oči, Pusićkino pametovanje bez znanja, Baukov makabrijski cinizam, Marasovo oponašanje Stazića, Beljakova sličnost Mesiću, ideesovski antifašizam na talijanskom i Pupovčev na ćirilici – jer Miletić i Pupovac su, nakon Milanovićeve transformacije i Pusićkima međunarodnoga pada, stupovi hrvatskoga antifašizma: Pupovac jer ga je on darovao hrvatskim komunistima, a Miletić jer im ga je oteo.

Prije zaključka, treba se prisjetiti da su sve stvari najbolje u najbolje uređenom svijetu (Leibnitz): što god u nedjelju narod izabere, to je i zaslužio. To ste i Vi, dragi čitatelju, nemojte misliti da niste. Dakle, najprije dobro, dobro promislite držeći na umu budućnost Vaših najdražih, pa svakako izađite na izbore. Želim Vam ono najbolje, kao i sebi i svima drugima.

Mile Prpa: Rezultat izbora će pokazati tragičnost podjele u hrvatskom narodu

Dana 11. rujna 2016. g u Hrvatskoj se prvi put održavaju izvanredni parlamentarni izbori. Pred tim izborima, gotovo bi se moglo reći da se osjeća u zraku neka strepnja.

Zabrinjava stanje hrvatskoga nacionalnog duha, duha naroda koji u političkom smislu nije sazreo, da bi pragmatično postupao i da bi se opredjelio za najracionalniju soluciju budućeg, ili barem naredne četiri godine, stanja hrvatske države.

Rezultat izbora će pokazati tragičnost podjele u hrvatskom narodu, po onoj najgoroj mogućoj razdjelnici – svjetonazoru. Svjetonazor će biti taj koji će odlučiti koliko će koja stranka dobiti glasova. Nikakvi gospodarski programi, pa i oni najbolji neće povući glasače, kao što ni najnesposobniji političar neće biti kažnjen ni uskraćen glasovima, bez obzira što je iza njegovog vladanja ostala pustoš, rasulo, bijeg naroda iz zemlje, zapuštena sela, velika nezaposlenost, jad i bijeda ili ukratko da je njihovim vladanjem Hrvatska postala – šaka jada.

Ta svjetonazorska razdjelnica ima i svoju geografsku podjelu, gdje županije na sjeverozapadu Hrvatske, kao i ona istarska i goranska većinski podržavaju neokomunizam i njihovu gotovo suludu politiku koja se manifestira nerazumnim političkim izjavama, nepromišljenim postupcima, bez i najmanje političke uglađenosti, ali nažalost i bez ikakve odgovornosti, pa i ozbiljnosti u vođenju politike. Što se to događa s narodom u tim dijelovima Hrvatske?

Ta svjetonazorska podjeljenost ima i svoju okomicu, jer su na političku scenu stupili i anarhisti, koji će dobiti najmanje nekoliko mandata.

Također su na političku scenu stupili tzv. mostovci, koji su blago rečeno manje više glavni krivci za izvanredne izbore i neuspjeh vlade. Idu pod parolom da ih ne zanimaju fotelje, već reforme i prosperitet Hrvatske. Zar bi narod trebao još jednom nasjesti na njihove priče. Pokazali su se kao politički nepragmatični, vrlo kruti i neprilagodljivi, a posebno su se pokazali – da ih zanimaju samo visoke političke pozicije. Toliko su se grčevito borili da se dočepaju najvažnijih političkih resora i izražavali želju da politički dominiraju.

Tu je i kategorija zagrebačkog gradonačelnika, njegova nerealna ambicija da postane Premijer. U političkom smislu veliki lukavac koji još nikada nije izravno odgovorio ni na jedno novinarsko pitanje, već bi svaki put dao odgovor na nešto što ga nitko nije pitao. Za prosuditi je da mu politika na osobnom planu služi kao nekakav izlaz.

Tu je i kategorija “krajnje desnice”, kakve zapravo u Hrvatskoj nema. Oni su se pokazali dosad politički najnesposobnijim, riječ je o pravašima, koji se nikako ne uspijevaju ujediniti u jednu istinski pravu pravašku stranku. Samo zbog toga rijetko na kojim izborima prođu izborni prag.

Tu je i kategorija koja se zove HDZ, pomalo nesigurna, pomalo izgubljena, neodlučna, nesposobna politički dominirati, a za to ima sve preduvjete. Njen je najveći promašaj što unutar svoje populacije nije uzgojila snažnu političku elitu, posebno na vrhu stranke. Bez snažnih političkih kadrova nema ni uspješne politike.

Za ove parlamentarne izbore, promidžba je mlitava, nitko ne pokazuje veliku političku snagu, niti su zainteresirali narod da iziđe na izbore.

Na kraju biti će tako kako će biti. Tu su i lažne agencije kao istraživači raspoloženja naroda. Njihove ankete nikada nisu odgovarale stvarnosti, barem kod velike većine tih agencija. I što na kraju reći, ono što se politički kuhalo i prokuhavalo to ćemo dobiti na trpezu.

 

Davor Dijanović/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.