MAJCI TEREZIJI
Sićušno, krhko, tvoje tijelo bilo,
Al’ u pjesmu mi jedva moglo stati,
Jer ponizno biće Gospodinu milo,
Nijedan pjesnik ne zna opjevati.
Tek skromno HVALA primi od Hrvata,
Od čovječanstva što posrće, pada,
U danima gladi, nevolje i rata,
Ostani do groba utjeha i nada.
Udahni nam ljubav prema ubogima,
Da se ne bojimo rana, smrada, gnoja.
Nauči nas dijelit kruh svagdanji s njima,
Nek nam žiće ravna dobra ruka tvoja.
Praštaj našu škrtost, stolove prepune,
Praštaj jer sebi okrenusmo prste.
Praštaj za trošene silne milijune
Na rod bez duše – životinjske vrste.
Majko Terezijo, svetice velika,
U siromahu gledala si Boga.
Ti i otac Gabrić, dvoje mučenika,
Primiste slavu raja nebeskoga.
Marija Dubravac, Brisbane/Hrvatsko nebo
