I. Pletikos: Priča o zločestom vuku

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:7 min, 8 sec

 

Priča o zločestom vuku

Ovo je priča o vuku Albinu, zločestom vuku. Sad, jesu li vukovi dobri ili zli, postoje različita mišljenja, ovisno o kutovima gledanja, jesu li ta mišljenja došla iz stada ili čopora, a i u svakom od njih ima posebnih škola i teorija. No kod ovoga je vuka mišljenje bilo jednodušno i u stajama i u jazbinama: Albin je bio zločesti vuk. A kako će biti dobar vuk, kad niti nije bio rođen za vuka, već za psa ovčara; rođen da sluša pastira i da čuva povjerene mu ovce. Kako će biti dobar za psa ovčara kada krade i ubija ovce.

Slijedom hude sudbe u ovim surovim vrletima i maglovitim dolinama, još kao štene odlutao je od doma i mladalačko lutanje završilo je u vučjem čoporu. Nakon dugog i bolnog odrastanja prepunog vučjeg nepovjerenja, napokon ga je vučja družina prigrlila kao svoga. Čopor je postao njegov novi dom.

Dapače, zbog mnoštva dodatnih provjera kojim su ga probavali je li ili nije njihov, je li vuk ili pseći izrod, postao je bolji od svih svojih vršnjaka. Trčao je brže, skakao dalje, lovio više i bolje i čoporu donosio najviše od svih plijena. Stoga su sve ženke u čoporu htjele samo njega, a stariji odrana shvatili da će mladac uskoro biti vođa čopora. Mnogi se pobuniše, ali njegovi zubi odvratiše ih na put vučje poslušnosti. Stari umirući vuk, znajući da broji dane do odlaska u vječne poljane obojene crvenom ovčjom krvlju, predao je napokon žezlo vođe čopora našem Albinu, što odjeknuše u planinama i dolinama, međ čoporima i međ stadima. Bijaše i na surim planinama i u maglovitim dolinama mnogo iznenađenih; takvi su, kako znamo na svoju žalost, uvijek iznenađeni.

Postavši predvodnikom vučjeg čopora shvatio je svu tegobnu složenost predvodništva. Više nije morao samo biti brz i nemilosrdan i s ovcama i s vukovima, uzdati se u mišiče i očnjake. Morao je uzdati se u pamet: misliti i k tome ne griješiti, biti mudriji od drugih. Mišičja pamet i očnjaci razuma sada su bili jamstvo opstanka ne samo čopora već i njega samoga. Tako je međutim bilo i sa njegovim prethodnicima, sa suparnicima u čoporu i predvodnicima suparničkih čopora s kojima se svakog punog mjeseca nalazio u podnožju najveće planine pravilna trokutasta oblika, na redovnim sastancima. Nakon tih sastanaka uslijedilo bi zajedničko vučje zavijanje od čijeg bi urlika jeza vladala dolinama do sljedećeg punog mjeseca.

Što je to kod njega bilo drugačije?

On svoju mudrost nije kovao u dnevnom lovu na ovce i na drugu stoku sitnih zubi, on je svoju mudrost kovao na križu svoje podijeljene naravi. Kako rekosmo, on nije bio samo vuk, ili bolje rečeno, on izvorno nije bio vuk. Jest bio je i vuk, pače najodličniji međ njima, ali u svom srcu on je bio i ostao ovčarski pas koji je volio ovce i brinuo se za njihov opstanak.

Ta podijeljenost vlastite naravi bijaše najveća kletva u svijetu vukova. Svetogrđe je to čija je kletva sezala do vrhova nazubljenih trokutastih gorskih vrhova, koji su se kao očnjaci bezvremene zvijeri zarili u kožu neba. O sudbini njegove kože ovisilo je kako će i koliko sakriti svoju ovčarsku narav.

Sada kad je postao predvodnikom, sada kad je u zrelija ušao ljeta, više nije htio bježati od svoje naravi. Više nije trebao drugima dokazivati da je vuk, bolji od ostalih u čoporu. Dokazujući čoporu da nije ovčar već vuk, dokazivao je to zapravo prije svega sebi, a dokazujući sebi bježao je od sebe, od najdubljeg i najboljeg u njemu; od svoje ovčarske biti. Stoga je odlučio ne bježati već napadati.

Ovčar gleda stado s ljubavlju Gospodara, on se brine i čuva ih da ne lutaju stramputicom. Da ne odu predaleko od tora ili ljetnih katuna na planinama, od pašnjaka prepunih mlade bujne trave i raznolika vesela cvijeća koja znaju zavest ovčje oko, da zalutaju uz rubove šume ili uske klance gdje im čopor stupicu sprema za svoju gozbu.

Ovčar brani ovce svojim zubima i hrabrim srcem od vukova, kad do napada dođe. Da do toga ne dođe, brani ovce od njihove kratkovide naravi, koja ih redovito vodi u stramputičje. Stoga odabire najsposobnije ovnove da mu pomažu (ili barem ne odmažu) u tom poslu. U svom poslu on je ponizan sluga svojega Pastira. Mudrost pastira, mar i hrabrost ovčara uz poslušnost i snagu ovnova predvodnika, jamstvo su zdrava i brojna stada. No da bi ovce slušale, u njihovu korist, moraju se bojati ovčara istim strahom kao i vuka. Vuk i ovčar u kratkovidim očima ovaca zato najčešće jednako izgledaju. Nerazlikovanje njegove naravi od strane stada, ali jednako i čopora to je sada bila kob Zločestog vuka. Kob oholima je na propast, a poniznima snaga spasenja.

Gdje je opasnost raste i spasonosno. Stoga je odlučio: Napadajući ovce zapravo će napadati vukove. Tomu je ponajviše pomoglo to što je na sastanku podno Velike trokutaste planine njemu pripalo u amanet napadati upravo stado koje je čuvao njegov otac i djed i svi preci. Stado Staroga Pastira, koji ga je prvi na svijetu u ruke nježno uzeo i donosio mu prvo mlijeko nakon što je otjeran od majčine sise. Koji je bio prvo ljudsko biće koje je ugledao na ovom svijetu. Njegovo stado sada je bilo u jadnome stanju.

Stari Pastir, ktitor stada i cijeloga prelijepog imanja, je umro, a nasljednici nikako da se dogovore oko glavnoga pastira. Ili su njegovi sinovi i posinci loši i nedostojni, ili slabi i nepouzdani ili čak zlonamjerni i skloni žurnoj rasprodaji stada. I onima koji bi mogli vratiti stado na stare staze ne daju priliku. Zapravo u kolopletu brojnih nasljednika i njihovih svađa oni su svo to zlo zbrojili u jedno: polaganu i sigurnu propast stada. Nekad veliko i zdravo stado sada se svelo na ostatke ostataka, zaraženo bolestima i malodušjem.

Zbog nemara novih pastira, većina ovčara i nisu bili psi već vuci poslani od Velikog vijeća (a da ni sami nisu znali) još u vrijeme Staroga Pastira, što je i njemu promaklo. Tu je tajnu našem Albinu, kao posljednju pred smrt prenio Stari Vuk, svojim polaganim riječima, jedva čujnim, da li od bolesti ili tajnovitosti. Već tada je osjećao, a sad je bio siguran. Stari Vuk, odabrao je njega upravo zato jer je bio ovčar a ne vuk. Ali pustimo kao nam kažu, prošlost na miru i svu povijest bitaka šumskih razbojnika, kako su vukove s pravom zvali oni koji su branili domove i torove i vratimo se u sadašnjost.

Albin je znao da u ovom času svevlađa i nevlađa nad domom i torom, stado o kojem ne brinu pastiri i koje ne brane ovčari neg vuci jedino što može održati na životu jest – strah od vuka!

Strah je samo temelj, a on će sa svoje strane učiniti sve da potkopava svevlast vukova u ovim trokutastim planinama koje kao nazubljena čeljust nagrizaju meko tkivo neba, i šire strah i maglu dolinama.

Prvo je tajnu poruku sa Velikoga Vijeća javno razglasio planinama i dolinama, zbog koje je postao još moćniji kod vukova, a ozloglašeniji na katunima i u torovima Navijestio je rat do istrebljenja svim stadima a naročito svojem stadu. To je pomoglo da se skupe vječno sukobljene glave među pastirima njegova stada. Malo i barem na tren korisno.

Napade na stado, će sa tajnovitih noću, činiti danju da bi stado imalo veće šanse obraniti se, vidjevši svojim očima neprijatelja.

Tada će na vidjelo izaći uloga njihovih navodnih branitelja, vukova preodjevenih u ovčare koji stalno naučeno laju u torovima, a zavijaju kad su u nenadanu bitku uvučeni. Prema takvima nije imao milosti. Nastojao je prorijediti i napade na usjecima i klancima i prebaciti na otvoreno polje gdje su snažnije i zdravije ovce ipak imale veće šanse, kao i pravi pouzdani ovčari.

Naravno i čopor je morao nešto osvojiti, nastojao je da to budu slabe i zaražene ovce, te vukovi među ovčarima. Tako je stado bilo manje, ali zdravije. Češćim gotovo svakodnevnim napadima, stado a naročito ovnovi postalo je sve jače i krepkije, i počeli se rijediti vukovi međ ovčarima. Pastiri u stalnoj brizi za za stado počeli su uočavati rukopis strategije i taktike Velikoga vučjeg vijeća u borbi za stado. Situacija borbe za goli opstanak počela je svojom jednostavnom istinitošču u ovom nametnutom ratu do istrebljenja, ogoljivati laži i nemar međ pastirima…
Ili sam od običnog izvještaja krenuo u budučnost? Možda; zasad je situacija takva kakva je opisana. Vuk Albin je zasad najzločestiji vuk među ovcama, ali to nije pitanje ovog izvješća.
Pravo je pitanje: da li će to postati i među vukovima?

Do tada će ovo izvješće ostati samo izmaštana priča.

 

Ivan Pletikos/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebooktwitterlinkedinrssyoutube
Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

One thought on “I. Pletikos: Priča o zločestom vuku

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.