V. Magaš: Zašto Hrvatska dopušta da se Milanović, kao i njegov otac, služi lažima i manipulacijama?

1

 

 Što s presudom Perkoviću i Mustaču

Poslije izrečene kazne doživotnoga zatvora udbaškim kolovođama Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču koji su na sudu u Münchenu u srijedu proglašeni krivima za pomaganje u ubojstvu hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983., postavlja se krucijalno pitanje: Što Hrvatska može učiniti s münchenskom presudom? Koji je smisao ovoga složenog i skupoga procesa vođenoga u jednoj stranoj zemlji. Koja je uporabna vrijednost ove presude? U socijalnome, ideološkom, pravnom i političkome smislu? Objektivno gledajući, taj slučaj za SR Njemačku ima minoran značaj i u općedruštvenome, i u pravnome i u političkome smislu. Pravi smisao i pravu valorizaciju ta presuda može dobiti samo u Hrvatskoj. Hoće li do toga doći, zasad je još uvijek veliko pitanje. Hoće li biti po onoj: tresla se brda, rodio se miš. Velika očekivanja od ove presude istodobno su i veliki ispit za hrvatsku demokratsku javnost. Postoji li uopće u Hrvatskoj ona politička opcija, ona politička snaga, koja bi inzistirala na dubinskoj vrjednosnoj implementaciji ovoga sudskog pravorijeka u društvene i idejne procese na hrvatskoj političkoj sceni? Ako javno-političko vrjednovanje ove presude bude prepušteno onima koji su, pod cijenu kompromitacije ustavnoga poretka i države, zadnjim snagama pokušavali zaštititi udbaške ubojice, onda će politički učinci ove krupne i dramatične sudske odluke biti otužni.

Kako je Hrvatska vrjednovala haašku presudu generalima?

Nužno se nameće usporedba s javnom društvenom recepcijom haaške presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Danas se valja zapitati što je ostalo od toga kolosalnog uspjeha hrvatske države? Oslobađajuća je presuda došla u uvjetima žestoke opstrukcije tadašnjega odnarođenog državnog establišmenta, koji je progonio odvjetnike generala, trošio neviđenu energiju na traženje nekakvih fiktivnih topničkih dnevnika, dodvoravao se kurvinoj kćeri Carli Del Ponte i otpisivao generale kao nužnu kolateralnu žrtvu proklamirane detuđmanizacije. Jednom će biti razjašnjeno s koliko su žara tadašnji stanar Pantovčaka Ivo Josipović i Zoran Milanović iz Banskih dvora, kao i njima podređene službe, sprječavali susret viktimologa sa svjetskim ugledom, prof. dr. Zvonimira Šeparovića, s predsjednikom haaškoga tribunala Theodorom Meronom. I u takvim uvjetima hrvatska domoljubna i državotvorna ideja pokazala je svoju otpornost. Obrana se morala oslanjati na parainstitucionalne izvore u pribavljanju dokaza, a veliku su ulogu odigrali i neki ‘otpisani’ hrvatski diplomati. Oslobađajuća je presuda dočekana s velikim oduševljenjem cijele nacije, priređena su narodna slavlja na trgovima, generalima su podijeljene počasne titule, a onda je sve pomalo zamrlo. Napadi na Oluju i Domovinski rat, kao životno djelo hrvatskih branitelja i generala, nikad nisu bili žešći i besprizorniji. Oni koji su servisirali haaško tužiteljstvo i zagovarali osudu generala, nakon prvoga šoka i paničnih reakcija, ubrzo su se pribrali, malo se prestrojili i nastavili kao da oslobađajuće presude i nema. Stigmatizacija branitelja i njihovih zapovjednika nastavljena je s novim elanom. Hrvoje Hribar našim novcem financira filmove u kojima promovira četničke teze, zakrabuljeni husari ministra Ranka Ostojića pod okriljem mraka štemaju spomenike, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije pjeva u slavu krvavoga popa Momčila Đujića, Milorad Pupovac s četničkim vojvodom pali svijeće po hrvatskome Zemunu… Omalovažavanje i relativizacija velike pravne pobjede u Haagu počeli su već istoga časa kad je presuda donesena. Sjetimo se samo redikulozne isprike koju je bjelosvjetskom lažovu Savi Štrbcu uputio Zoran Pusić, sin Pavelićeva odlikovanoga ustaškog natporučnika Eugena Pusića, i brat propale tajnice UN-a, korumpirane Vesne Pusić. General Željko Glasnović pobrao je simpatije brojnih istomišljenika kada je nedavno u Srbu nazvao istoga toga Pusića moralnom nakazom, ali o sustavu vrijednosti u današnjoj Hrvatskoj svjedoči činjenica da je Pusić u većini medija prisutniji od generala Glasnovića i Markača zajedno. U svakome slučaju, hrvatske domoljubne snage ne smiju dopustiti da na ove presude pada prašina jer one predstavljaju moćno političko oruđe. Ali s njime treba znati.

Hoće li münchenska presuda doživjeti sudbinu haaške?

Daleko bi nas odvelo sustavno razmatranje o tomu zašto i kako se uopće njemačko pravosuđe odlučilo za vođenje pravosudnoga postupka protiv olinjalih ‘hrvatskih’udbaša. Po Perkovićevu odvjetniku Anti Nobilu radi se o posljednjoj bitki ‘hladnoga rata’, a brojne druge oblike relativizacije ovoga slučaja i same presude teško je i pobrojiti. Pritom mediji u posve nerazumnome opsegu daju prostor stručnjacima opće prakse, poput Hrvoja Klasića, odnosno stručnjacima koji ni po čemu nisu meritorni, niti kompetentni, za razmatranje ovoga slučaja. Iz svojih strogo determiniranih ideoloških busija oni s neviđenom upornošću i pristranošću, uz sekundiranje medija, grubo obmanjuju naciju svojim prijesnim spinovima.

Ipak, sve ih je svojim bljutavim demagoškim frazama nadmašio Zoran Milanović, kontroverzni predsjednik SDP-a. Pristojnim je ljudima nepojmljivo koliko je bezobrazluka, drskosti i pokvarenosti potrebno da bi netko pustio onako nevjerojatan ‘spin’ kakav je nakon münchenske osuđujuće presude udbaškim dužnosnicima Perkoviću i Mustaču. Bez trunke srama, a da nije trepnuo okom, Milanović je između ostaloga izjavio: ‘Šokiran sam što su ljudi, koji su bili osnivači i najbliži suradnici HDZ-a, prokazani i dokazani kao udbaški egzekutori. To je strašno i govori sve o HDZ-u kao stranci jer to je očito nešto o čemu se HDZ treba očitovati.’ Takvu podvalu ne bi smislio ni domišljati Alex Brown nakon vreće pošnjofane bunike. Iako poznat kao drčan i neotesan, ponekad označavan i rodonačelnikom huligansko-uličarskoga izričaja u politici, Milanović je uspio nadići sebe i pokazao da uvijek može gore, drskije i podlije. Čovjeku jednostavno stane mozak sagledavajući svu dubinu moralnoga ambisa u koji Milanović gura Hrvatsku. Je li mu možda palo na pamet da je među tim ubojica, kako ih naziva, jedan od utjecajnijih bio i njegov otac Stipe. Koristeći se dubokim nacionalnim podjelama – koje je osobno i sustavno poticao – on danas radi psihotične ekscese i huliganske ispade. Pritom se osjeća nedodirljivim jer se koristi zaštitom svoje ideološke kaste, a zapravo klijentelističkoga interesnog kruga. Taj je krug nastao sustavnim uhljebljivanjem pripadnika propaloga režima i njegovih bioloških sljednika. Oni danas parazitiraju na državnim jaslama prodajući ideološke magluštine o vlastitoj ‘avangardnoj’ ulozi, kakve magluštine ne postoje nigdje na svijetu. Okosnicu te ideološke kaljuže čini ideologija modernoga jugofašizma, kolokvijalno i prijevarno zvanoga antifašizam. Temelj toga sustava jest kapilarna (počesto i arterijska) pljačka državnoga proračuna. Uz paranoične i demagoške povike držite lopova!? Afera Brat Krešo’ afera Brat Zoran Pusić, afera bankomat Zlatar-Violić, afera zapošljavanje Miljenić, afera tajnica Vesne Pusić i ugovor o djelu, afera palača Pusić u Bruxellesu, afera fiktivne nevladine udruge, afera Madison. I tako dalje, i tako u beskraj, afera do afere, kroz koje se siše krv narodu, državi i državnome proračunu.

Posljedice presude na hrvatsku političku zbilju

‘Ova će presuda u Hrvatskoj morati imati reperkusije. Ono što nas je posebno zanimalo jest saznati istinu kako jesustav funkcionirao. Sada tu istinu znamo, arhivi su otvoreni, vrijeme je da se ta istina probije, da se pokaže taj dio hrvatske povijesti, da se vidi što se i kako događalo’, govori Siniša Pavlović, odvjetnik Gizele Đureković. To, potpuno načelno i nerazgovijetno očekivanje, ne konkretizira baš ništa od tih reperkusija. Slično Pavloviću govore danas povjesničari Josip Jurčević i Stjepan Matković, koji ističu da će presuda ‘otvoriti prostor za ulazak u istraživanje arhivske građe, koja je dosad uglavnom bila nedostupna istraživačima’. Međutim, to nije ono što Hrvatska očekuje od ove presude. Otvaranje arhiva važno je, a ponižavanje znanstvenika, kojima partijski aparatčici poput Igora Dragovana, diskrecijskom odlukom otvaraju ili zatvaraju vrata partijske ‘pismohrane zločina’, mora prestati. No ništa se ne će postići arhivskim radom koji će brzo zamrijeti ako protagonisti zločina ne podnesu nikakve sankcije, ako političke elite ne poduzmu nužne korake da se suštinske poruke minhenske presude ucijepe u duhovni i politički obzor hrvatskog društva. To se očekuje barem od onih opcija koje se u javnosti percipiraju kao domoljubne i državotvorne. O shizofrenosti situacije u državi govori sama činjenica da se pojedine političke opcije moraju nazivati domoljubnima, kako bi ih se valjda razlikovalo od rušitelja države.

Milanović – Basta je potpuno svjestan da laže!

Ovakva Milanovićeva izjava, kao brutalan obračun s razumom i s političkom istinom svjedoči o općem nacionalnom deficitu demokratske kulture. Samo nedostatak kritičke svijesti, zabrinjavajuća impotencija javnoga sektora inedostatna izgrađenost demokratskih standarda jesu razlog što je javnost relativno šutljivo otrpjela ovakav ispad ocvaloga zaštitnika propalog zločinačkog sustava i zaštitnika njegovih ubojica. Nije ni čudo što su kolege Milanoviću još u školskim klupama dale nadimak Basta, po bleiburškome zločincu i general-majoru Jugoslavenske armije Milanu Basti. Njegovi školski kolege i danas ga tako zovu. Doduše, HDZ je odmah reagirao ‘odbacujući s gnušanjem da je HDZ osnivala Udba’. Pritom su ušli u meritornu raspravu, dokazujući kako je Udba zapravo radila protiv HDZ-a. Takav način u obračunu s Milanovićevim svinjarijama posve je pogrješan. Meritorne primjedbe i činjenično dokazivanje u toj su priči sasvim nebitni, štoviše i promašeni. Milanović ionako vrlo dobro zna da laže. Što je laž besmislenija i prljavija, to više nervoze će izazvati kod protivnika, a to je ono što lažov i želi postići. Ispravno ili krivo – za demokratski je prostor posve nevažno što je Milanoviću odgovorio HDZ. Njegovi poslovični ispadi moraju naići na osudu demokratske javnosti, a ne samo ove ili one stranke. No to redovno izostaje. U prvome redu zbog ideološke podvojenosti društva i zbog korumpiranih medija, koji su spremni relativizirati svaku psinu – ako dolazi iz naših redova. U ovome je razmatranju sasvim nebitno što se Milanović okomio na HDZ. Uostalom, to mu je posao. Problem je što ovaj sin majora Jugoslavenske armije pritom izgovara neistine, što svojim primitivizmom srozava razinu političke komunikacije i urušava demokratske standarde. Najbolji pokazatelj štetnosti Milanovićeva trkeljanja jest naslov u Večernjem listu od prije nekoliko dana: ‘Udba je bila jugoslavenski projekt, ali je zato Hrvatska Udbin projekt’.

Milanović – kao rušitelj pravnoga poretka

Miješajući na bizaran način u cijelu priču HDZ i lažući o osnivačima HDZ-a, Milanović je zapravo krajnje drsko pokazao da ne namjerava podnijeti nikakvu odgovornost za sve ono što je – protivno pravnim, zakonodavnim, ustavotvornim i demokratskim načelima – poduzimao za zaštitu nepravomoćno osuđenih udbaških krvnika. On je zapravo poručio da ga se ova presuda ne tiče i da ju ne namjerava poštivati, kao što nije poštivao ni pokretanje ovoga postupka. Gospodo, to je u Njemačkoj, a ovdje vladamo mi, poručuje Milanović. Jer, da je namjeravao poštivati pravorijek postupka, bio bi ga sam pokrenuo. On koji se noktima i zubima borio protiv izručenja, pa i pod cijenu osramoćenja države na međunarodnom planu, danas, nakon osude, mrtav-hladan u televizijskoj debati izjavljuje: ‘Ja bih takve ljude hapsio!’ Naravno, i tu laže jer mu to dosad nitko nije branio, a kao čelnik izvršne vlasti mogao je na to utjecati. Dorh, naime, nije dio sudbene vlast, kako se obično smatra, nego dio izvršne vlasti, na koji izvršna vlast ima više utjecaja, negoli sudbena. Takav Milanovićev odnos prema pravnome poretku u cijelosti je usklađen sa svim onim diverzijama koje je već poduzimao protiv toga poretka. Sjetimo se samo s koliko je omalovažavanja govorio o Ustavnome sudu i zagovarao njegovo ukidanje. Čak kad bi to bilo i opravdano, to nipošto ne smije govoriti i javno zastupati predstavnik druge grane vlasti. Takvo besprizorno presizanje izvršne u sudbenu vlast prošlo je gotovo bez ikakve javne osude i bez ikakvih posljedica za ovoga političkog izgrednika s jakim udbaškim pedigreom.

Udbaška umreženost jednoga jugoslavenskog majora

Milanovićeva baljezganja o Udbi kao osnivaču HDZ-a, a susljedno tome i hrvatske države, svjedoče o pomanjkanju kućnoga odgoja i o odsutnosti bilo kakvih moralnih skrupula. Naime, kad govori o HDZ-u kao udbaškoj tvorevini i kao stjecištu udbaša, Milanović bi morao odgovoriti misli li pritom na svojega oca Stipu, koji je, kao HDZ-ovac, bio HDZ-ov pomoćnik ministra Vlatka Pavletića. Kad je kasnije zbog nesposobnosti morao odstupiti s mjesta šefa financija u Ministarstvu prosvjete, kulture, tehničke kulture i športa, Stipe Milanović javnosti je podastro potpunu laž, nabacivši se blatom na akademika Pavletića. Rekao je da je odstupio zbog toga što nije htio platiti skupi automobil, koji je, navodno, zahtijevao Pavletić. Pavletić je njegove navode odbacio s prijezirom, a oni koji poznaju akademika kažu da mu nikad nije padalo na pamet tražiti za sebe bilo kakav neprimjeren luksuz. K tome, pomoćnik za financije ne odlučuje o trošenju novca, nego ga mora samo tehnički omogućiti. Dakle sklonost laganju ipak je obiteljsko pitanje. Na žalost, Stipe Milanović bio je tek jedan od brojnih HDZ-ovih kadrovskih promašaja. Upravo zahvaljujući svojoj pozicioniranosti u HDZ-u, Stipe si je priskrbio utjecajnu sinekuru za sebe, ali i za svojega sinčića koji danas tako žustro raspreda o moralnosti HDZ-a. U javnosti je već poznato da je Zoran Milanović postao djelatnik Ministarstva vanjskih poslova upravo na intervenciju Josipa Perkovića, koji je stari prijatelj njegova oca Stipe. Do javnosti su došle informacije da je Perković 1993. zamolio Ivu Sanadera, tadašnjega zamjenika ministra vanjskih poslova da zaposli mladoga Milanovića, tada službenika Trgovačkoga suda. Po dolasku u MVP Zoran je brzo napredovao upravo zahvaljujući karakteristikama koje mu je napisao Perković. S obzirom na navedeno, jasno je zašto je Zoran tako zdušno upotrijebio cijeli državni aparat, privatizirao državu i ugrozio njezin međunarodni ugled – za spas jednoga ubojice.

Ulični izgrednik Stipe Milanović

Otac Zorana Milanovića, Stipe Milanović, u bivšoj je Jugoslaviji obavljao brojne javne dužnosti: među inima bio jeStipe Milanovicajnik kabineta sekretara Izvršnoga komiteta CK SK Hrvatske. U vrijeme socijalizma bio je i zagrebački gradski zastupnik. Navodno je sudjelovao u formiranju po zlu i pokoljima poznate Druge dalmatinske brigade. Tvrdi da se borio na Sutjesci i u brojnim drugim bitkama. Rat je završio u Trstu kao major Jugoslavenske armije. Dugogodišnji je prijatelj Stjepana Mesića, još iz članstva u Centralnome komitetu SKJ. Nakon sukoba s Pavletićem, pomoć mu je ponudio upravo Stipe Mesić, koji je bio predsjednik Sabora. On je Milanovića pokušao ugurati na mjesto veleposlanika u Ukrajini, ali nije uspio. Otac bivšega premijera poznat je po prijekoj i prgavoj naravi, a na sebe je svratio pažnju u više navrata kroz škandalozne ispade i afere. Tako je prije nekoliko godina ispred svoje kuće fizički napao jednoga radnika gradske čistoće. Još mu nije doprlo do glave da ovo nije vrijeme komunističkih moćnika, već demokratski poredak u kojemu i smetlari imaju svoja prava. Javnost je upoznata i o njegovim uličarskim prijetnjama popularnome televizijskom voditelju Velimiru Bujancu. Kasnije se branio da je te prijetnje samo prenio od svojega sina Kreše.

Stipe Milanović – obožavatelj zločinca Broza

U kuloarima ministarstva prosvjete još i danas se prepričavaju zgode o nasilnim porivima ministarskoga pomoćnika Stipe Milanovića. Jednom prilikom, na početku devedesetih, tek pribranost drugih sudionika prije početka kolegija spriječila je da dođe do fizičkoga obračuna. Milanović je tada terorizirao kolegij pričama o genijalnosti i zaslugama Josipa Broza. Nakon što je tadašnji šef državne prosvjetne inspekcije Marijan Kajmak usputno zapazio da je pozivanje na Broza sasvim neprimjereno, jer da je on, kako se izrazio Kajmak, običan zločinac, Stipe je posve izgubio strpljenje. Odlažući olovku na stol, zauzeo je prijeteći gard i upitao Kajmaka: ‘Je l’ vi to, kolega, ozbiljno mislite?’ – ‘Da, mislim’, odgovorio je odlučno Kajmak. Nakon toga stari je Milanović ponovio isto pitanje, a kad je dobio identičan odgovor, potpuno se pogubio. Svjedoci pričaju da je bio tako zajapuren i crven u licu da su ga morali smirivati riječima da je takva komunikacija u jednome ministarstvu posve neprilična. Neki su kolege morali preventivno stati između zaraćenih strana, a veći je sukob spriječio tek nagli ulazak ministra Pavletića.

 

Vjekoslav Magaš/Hrvatski tjednik/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara