M. Curać: Plenković je propustio matirati vrlo ranjivoga Milanovića

1

 

Koja je sve pitanja predsjednik HDZ-a trebao, a nije postavio predsjedniku SDP-a

U televizijskoj debati, samo nekoliko dana prije početka službene kampanje za izvanredne parlamentarne izbore, predsjednik HDZ-a Andrej Plenković propustio je, šahovskim rječnikom govoreći, matiratipredsjednika SDP-a Zorana Milanovića i iznijeti viziju nove Hrvatske, države koja će suvereno rješavati svoje probleme i odgovarati na nove izazove. Propušteno je teško nadoknaditi, ali kampanja će otvoriti i zaoštriti mnoga pitanja pa se nadamo da će to iskoristiti u novim debatama, posebno uoči samog izlaska građana na birališta. Kad mu je na početku izrekao pohvalu da je bio ‘vrlo dobar diplomat, ali da mu je žao što nije bio tako dobar premijer’, samo je trebao nastaviti na tome tragu i iz pitanja u pitanje pokazivati po čemu nije bio dobar premijer. Time bi na neki način pokazao i svoj smjer. To je bio logičan slijed i za tako nešto nije bilo teško pronaći valjane argumente. Samo je trebalo zornim i jednostavnim ilustracijama pokazati da Milanovićev četverogodišnji mandat hrvatski građani ne će zapamtiti ni po čemu dobrome osim po raznim aferama i ispadima koji su Hrvatsku učinili mnogo gorom od slučajne države. Milanoviću skloni mediji puni su pohvala glede njegova poznavanja gospodarske problematike. Upravo u raspravi o tome Plenković je imao priliku izvući jedan običan dnevni račun o kupnji osnovnih prehrambenih namirnica i pokazati mu koliko na dnevnoj razini prosječna obitelj plaća PDV-a. Jer upravo taj porez Milanovićeva vlada podigla je na enormnih 25 posto, pa njegovo smanjenje ne bi smjelo biti dugoročan nego trenutačan potez i to ispod 20 posto. Hrvatska je država preskupa i nju se raznim mjerama treba učiniti jeftinijom.

Smanjenjem PDV-a samo se može potaknuti potrošnju. U neposrednoj je svezi s porezima fiskalizacija s kojom se hvalio Milanović. Upravo ta fiskalizacija počinje se urušavati jer sve češće se može čuti kod plaćanja raznih usluga ili kupnje pojedinih proizvoda od samih prodavača da je bez računa cijena za 20-30 posto niža. Enormno visoki PDV, koji je uvela Milanovićeva vlada kako bi osigurala dotok svježega novca i omogućila rastrošnost države, dotjerao je cara do zida. Kome se ukaže prilika, na sve načine ga pokušava zaobići. PDV mnogi građani, posebno ugrožene kategorije, sve više osjećaju kao mlinski kamen, nešto kao svrab. Za razliku od drugih poreza, posebno na dohodak, njega običan čovjek svaki dan vidi jer ga lupa po džepu. Plenković je bez demagogije na tome mogao poentirati jer je svakome jasna neodrživost iznosa tog poreza. Zbog smanjenja PDV-a ne će propasti ni školstvo, ni zdravstvo ni kultura ne će propasti. Ionako su cijene rada u tim odjelima ispod svih europskih standarda.

Milanović ne može lako prebrisati loše rezultate svoga mandata

Milanovićev loš četverogodišnji mandat još je građanima u sjećanju. Unatoč tome što pokušava prebrisati, kako kaže, lošom aktualnom tehničkom vladom, čije pozitivne rezultate, vidi paradoksa, pripisuje u svoje zasluge. Ne treba mnogo da bi se ljude podsjetilo na učinke njegove vlade. Hvasta se padom nezaposlenosti, ali u to ne uračunava odlazak preko granice više od 100.000 uglavnom mladih ljudi u tijeku njegova mandata koji bi se inače vodili kao nezaposleni. Ako bi se ta brojka pribrojila nezaposlenima, Hrvatska bi imala apsolutno jednu od najvećih stopa nezaposlenosti u Europi. Njegovo obećanje da će zaposliti 145.000 ljudi prazno je razmetanje. Kod toga je trebalo pitati koje su investicije pokrenute u njegovu mandatu, odnosno što će ti najavljeni desetci tisuća novozaposlenih proizvoditi, a bit će traženo na svjetskom tržištu? Jednako važno pitanje je u kojem odjelima kani otvoriti nova radna mjesta i što će biti s gubitkom postojećih radnih mjesta, budući da se mnoga svakodnevno gase. Jedan Daimler-Benz AG urušio bi se ako ne bi godišnje otvorio na stotine novih radnih mjesta, s obzirom na to da gasi mnoga postojeća radna mjesta, zbog neisplativosti ili napretka tehnologije. Nova radna mjesta jedan su od gorućih problema hrvatskoga društva. Voditelj debate Mislav Togonal trebao je tome posvetiti veću pozornost te Plenkovića pitati u kojim odjelima kani otvoriti 180.000 radnih mjesta jer ima industrija koja zaista multipliciraju radna mjesta, primjerice automobilska. Ukratko, Plenković je trebao pitati svoga suparnika koje su se glavne investicije u Hrvatskoj dogodile u njegovu mandatu i koliko su kreirale radnih mjesta? Na to se pitanje nadovezuje problem klijentelizma i zapošljavanja po stranačkoj crti što je Kukuriku koalicija dovela do savršenstva.

Čitava javna poduzeća u njihovim su rukama pa se može govoriti o partijskim poduzećima. Kurikulna reforma s kojom se razmeće Milanović trebala bi biti u funkciji proizvodnje i razvoja. Trebalo mu je jasno reći zbog čega je udarila u zid i trebalo promijeniti Ekspertnu skupinu s Borisom Jokićem na čelu. Akademska je zajednica digla glas protiv predloženih rješenja, ali se taj glas zbog kontrole medijskoga prostora nije mogao probiti jače u javnost. Ponajbolji hrvatski stručnjaci, sveučilišni profesori i akademici suprotstavili su se predloženim rješenjima. SDP-ov miting na Trgu bana Jelačića bio je čista manipulacija i pokušaj napada na vlast da je protiv kurikulne reforme. Nitko nije protiv kurikulne reforme nego predloženih šarlatanskih rješenja. Jedno od najtežih problema hrvatskoga društva je negativna demografska slika države. Plenković je propustio pokazati javnosti koliko je Hrvatska izgubila za Milanovićeva mandata ukupno stanovništva, posebno zbog negativnoga prirodnog prirasta.

Usporedba statističkih pokazatelja pokazuju da su najveći gubitci stanovništva kad je riječ o prirodnom prirastu bili za vrijeme Račanove i Milanovićeve vlade. Lani, posljednje godine mandata Milanovićeve vlade, najmanje se rodilo djece od neovisnosti Hrvatske. Nedostatak cjelovite populacijske politike, koja se ne može zasnivati na parcijalnim već dobro pripremljenim mjerama, glavni je problem svih hrvatskih vlada. Ako o nečemu treba postići konsenzus, onda je to prije svega pronatalitena politika. Ta politika mora biti ugrađena u sve pore društva, jer u protivnome Hrvatskoj prijeti bijela kuga još katastrofalnijih razmjera. U pogledu zasluga za lex Perković (lex Milanović), na sva njegova izmotavanja i prebacivanje odgovornosti na prvoga hrvatskoga predsjednika Franju Tuđmana i HDZ, Plenković je trebao svojemu suparniku postaviti samo jedno pitanje: zašto drži čvrsto zatvorenom građu koja razotkriva funkcioniranje komunističkoga totalitarnog režima? Ako je objavljen registar branitelja, zašto ne učiniti dostupnim popis suradnika Udbe i Kosa?

O Tuđmanovoj putovnici odlučivao je vrh države, a ne Perković

Milanović je pokušao u posljednje vrijeme nekoliko puta insinuirati kako je putovnicu Franji Tuđmanu dao Josip Perković, kako je jedan od osnivača HDZ-a. Na tome tragu razvija se teza kako je Hrvatska projekt Udbe. Ide se idalje kako Tuđman nije radio za Udbu nego ona za njega, kako je 800 agenata Službe državne sigurnosti SR Hrvatske prešlo u službu nove države itd. Što se time hoće? Stvoriti po udbaško-kosovskoj recepturi pomutnju. Tuđman bi rekao: mutikaše. Iščitavanjem trosveščana Tuđmanova osobnoga dnevnika (Zagreb, 2011.) mogu se jasno razabrati njegovi dugogodišnji pokušaji da mu vlast vrati putovnicu. Tito na predstavi ‘Kiklopa’ u Novome Sadu, kako 17. travnja 1977. piše u svojem dnevniku dr. Franjo Tuđman, u odgovoru na zdravicu Vidmaru, među ostalim: baš im nećemo dati putovnice…? Pita me Ankica koja ga je slušala na koga je mislio, a Tuđman ogovara: “Ne znam na koga bi mislio osim na M. Đ. (Milovan Đilas, op. a.) i mene?!” To jasno govori da nikakav Perković nije vraćao putovnice, već se o tome odlučivalo u vrhu države i partije. Pod nadnevkom 17. prosinca 1978., Tuđman bilježi: ‘Jučer, 16. prosinca 1978. dobio sam od odvjetnika (Berta Črnje) ‘Presudu’ Upravnog suda Hrvatske od 19. srpnja 1978. kojom je ‘u ime naroda’ (Br.Us-6534/1977-5) presuđeno da se odbija moja tužba protiv rješenja SUP-a, Zagreb, od 8. travnja 1977. kojom je odbijen moj zahtjev da mi se izda putovnica’. Nadnevka 24. travnja 1987., skoro deset godina kasnije, dr. Tuđman navodi da su ga prof. prava St. Johan University NY (Helsinki Watch Commettee USA) i Hestel Minnena (International Helsinki Federation for Human Rights, Bče) pitali ima li promjena? ‘Kako da ne! Dobih putovnicu…’ To se dogodilo znatno nakon što su u Srbiji bili vraćene putovnice skupini intelektualaca, pa čak i Milovanu Đilasu.

Oni koji pokušavaju imputirati povezanost Tuđmana i Udbe, kako tumače da je uoči puta u Kanadu, kako navodi 5. lipnja 1987., napisao oporuku. ‘Ne bih rekao da me na to goni neka slutnja, ali to sam već trebao učiniti”, stoji utrećem svesku “Franjo Tuđman. Osobni dnevnik’. Jedna druga činjenica kazuje više od svih komentara. Tuđman nadnevka 18. srpnja 1987. zapisuje: ‘Stiglo rješenje Okružnog suda Zagreb, od 30. lipnja 1987., kojim se odbija zahtjev za ukidanje zabrane javne djelatnosti!!!’ Ophodi li se ovako vlast koja u svojim projektima navodno računa s dr. Tuđmanom? Josip Perković, kao što je poznato, bio je od 1979. do 1985. načelnik II. odjela SDS – RSUP-a Hrvatske koji je bio zadužen za ekstremnu emigraciju, a od 1985. do 1990. pomoćnik sekretara za SDS. Djelatnost unutarnjih neprijatelja pokrivao je I. odjel RSUP-a Hrvatske. I na kraju glede tvrdnje da je 800 agenata Službe državne sigurnosti SR Hrvatske prešlo u službu nove države. Po dostupnim podatcima, u toj službi na dan 31. prosinca 1989. bilo je sistematizirano 1097, a popunjeno 854 radna mjesta. Proizlazi da su gotovo svi prešli u službu nove države, a to je pak malo vjerojatno.

Srbiji treba ispostaviti račun zbog počinjene ratne štete

Iako je pitanje srbijanske hibridne univerzalne jurisdikcije važno zbog hrvatske pravosudne suverenosti, a Plenković dobro svratio pozornost na činjenicu da je Milanovićeva vlada žmirila na srbijanske pristupne pregovore, osnovno pitanje koje treba postaviti je ono u svezi s ratnom odštetom. Do sada nijedna hrvatska Vlada nije ispostavila Srbiji račun za ratnu štetu počinjenu u agresiji, pa ni Milanovićeva vlada, čak se agresija tijekom njegova mandata pokušavala prikazati kao građanski rat. Upozorenje na tu činjenicu značilo bi da Plenkovićeva vlada kani ispostaviti taj račun Republici Srbiji. Jedino to će biti jamstvo da Srbija ne će u nekoj bližoj ili daljnjoj budućnosti ući u nove ratne avanture. Nikakve pune normalizacije odnosa sa Srbijom ne može biti dok ne plate ratnu odštetu za razaranja po Hrvatskoj. Ako bismo sve pobrojali na čemu je Plenković mogao poentirati, bio bi to dugi niz. Kako to da se više ne spominje afera s remontom migova? Zar se to nije dogodilo u mandatu bivšega premijera? Bivši ministar financija Slavko Linić otvorio je toliko pitanja, koja su ostala nerazjašnjena, među inima i pitanje poslovanja tvrtki u vlasništvu ili suvlasništvu Milanovićeva brata. Zbog računa jela i pića tehničkoga premijera Oreškovića u vili Costabelli na vidjelo su isplivali i računi bivšega premijera. No na tome se stalo. Računi iz kojih bi se vidjelo kako je korištena tzv. Bakarićeve vile na Hvaru, mjesta gdje su se najčešće odmarali nekadašnji predsjednik i bivši premijer, ostali su daleko od očiju javnosti. Zbog čega samo Costabella, kad ima još drugih Costabella?

Plenković je u debati bio mirniji i sigurniji

Milanović svojim bahatim nastupima i njemu odani mediji stvarali su godinama dojam kako nema nitko hrabrosti izići s njim na megdan pred televizijske kamere. Uoči debate s Plenkovićem stvarala se iluzija da će s njime obrisati prašinu. Plenković se u toj debati pokazao stabilnijim, sigurnijim i mirnijim. Za razliku od Milanovića, nije imao nekih utega. U svojem odviše diplomatskom nastupu nekoliko puta je pecnuo Milanovića, nakon čega se smrknuo i namrštio. Kod toga je samo trebao učiniti mali korak i Milanović bi pokazao svoju pravu ćud. Debata je pokazala da je Milanović napuhan i u biti vrlo ranjiv, posebno ako bi se ušlo u temeljitu analizu njegova mandata. Kako pišu mediji uložio je više dana u pripreme, a Plenković je, kako se može čuti, za to imao vremena tek jedno popodne. Da ne može bez vrijeđanja, pokazao je i ovaj put pa je nekoliko puta Plenkovića nazivao europskim činovnikom, čovjekom bez iskustva. Na takva podbadanja Plenković se nije osvrtao. Možda je bilo najbolje postaviti protupitanje: kakvo je iskustvo građana s Milanovićem? Tu je raspon odgovora od referenduma Građanske inicijative ‘U ime obitelji’ do poskupljenja struje napretek. Moglo bi se, primjerice, pitati branitelje, koji su više od godinu dana u Savskoj čekali da počne rješavati njihove probleme. Napose ga je trebalo pitati, ako mu se glava ohladila, što misli o akciji specijalne policije na Trgu svetoga Marka, kad su branitelji pred nasrtajem policije pronašli utočište u crkvi sv. Marka. Svećenici koji su na čelu s paterom Mandurićem stali na vrata crkve i spriječili upad policije u crkvu zapravo su ga spasili od goleme međunarodne kompromitacije. Sada bi taj povijesni trg htio preimenovati u Tuđmanov trg, kako bi sačuvao Trg maršala Tita, za koji Plenković smatra da bi mu gradske vlasti trebale promijeniti ime. Nakon atentata u beogradskoj Skupštini ime Trga sv. Marka, u čijoj je blizini sjedište Vlade i Hrvatskog sabora, bilo je promijenjeno u Radićev trg, a onda mu je 1990. vraćeno njegovo povijesno ime. Sada bi se Milanović opet poigravao imenima i mijenjao bez razloga njegov povijesni naziv.

Debata Milanović-Plenković održana je u vrijeme kada su padale prve zlatne medalje hrvatskih olimpijaca. To što se nisu sjetili tih hrvatskih postignuća možda nije toliko važno zbog samih odličja, iako izazivaju zazubice u naših susjeda, koliko zbog same činjenice da su ona rezultat dugogodišnjega upornog i marljivoga rada bez reflektora i televizijskih kamera, Možda bi naši političari trebali nešto akceptirati iz filozofije toga uspjeha. Ne davati olaka obećanja, nego uporno raditi na gospodarskome i svekolikom napretku hrvatske države. Jer jedino se tako može ostvariti politički stabilna i gospodarski jaka država koja će izdržati međunarodno natjecanje.

Marko Curać/Hrvatski tjednik/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara