B. Šeparović: Gospa Marija †

 Ima jedna mala gospa Marija, što sve mi draža biva što je starija

Zlaćani sjaj barokne raskoši dragulja prirode… svilena putenost velova topline… zibanje tajnovitog u lahornim strunama maestrala… jeka zova sirena sa razdjelnice horizonta… uvojci vilinih kosa u burom raščešljanim oblacima… misli i osjećaji zagrljeni plove jedrima snova… i sve ostalo što čini čudesnost ljetnog dijela godine ne može utjecati na nepromjenivo, što je oduvijek i zauvijek.

Nama zorom svakoga dana Bog sa plavetnog neba silazi u kristalnu čašu meda.

Njima sutonom svake noći Sotona iz mrkline izlazi u plastičnu čašu žući.

Čovječanstvo oko poslužavnika slobodno bira i ispija svoju sudbinu.

Mi vjernici grlimo sunce da nam osvjetli rajske pute i milosrdno pružamo ruku svakom putniku namjerniku i „zalutaloj ovci“. Haj’te s Bogom!

Oni nevjernici zaogrću mrakom podmukle stranputice prema Paklu i obmanama mame svoje žrtve. Idite do Vraga!

Izbor je odlučen na Početku i za vijeke vijekova. Amen

U dane kolovoza, kola voze sveta zrna prema mlinu i brašnu iz čega se mijesi kruh i hostija. U našoj miloj domovini još će ruka znakom križa označiti sirovo tijesto, poljupcem pozdraviti ispečeno. Mali komadić odlomio je Isus pri Posljednjoj večeri na Zemlji, pa nam ostavio tijelo u hostiji, krv u vinu, obećanje spasenja u vjeri. Da nam se nađe dok pripravlja mjesto uz oca i, kad dođe vrijeme, ponovno se vrati odvesti mu svoju braću i sestre. Djecu Božju po Duhu Svetom, djecu Zemaljsku po majkama Marijama.

Iz grmlja, busija, iza gomila otpada i sjena rupčaga uz kolovozove čuče i bulje čudne spodobe. Zaluđene, otuđene, propale duše – niti znaju što kola voze, niti zašto su kruh svagdanji i hostija euharistijska svetinje. Za Judine škude nataču i loču užegli talog sa dna trule bačve. Časnoj sestri, koja je njegovala bl. Stepinca izmučenog teškim bolovima, otrovanog, ozračenog tijela, govorio je: „Žao mi je tolikih izgubljenih duša“. A mnogo ih je, premnogo, diljem svijeta i u našoj Hrvatskoj zemlji, lijepoj poput Djevice ogrnute suncem, okrunjene zvijezdama. Čeka nas u svojim svetištima, istovremeno prateći nas kroz zanosne perivoje upisane u Himnu kakve nigdje nema, na smotrama rasplesanog i raspjevanog narodnog ruha, uz bubnjeve viteških igara kojima ponosna povijest korača u budučnost. Saginje se „naša majka, naša zora sjajna“ i blagoslivlje sačuvana blaga u škrinjama – ljubeći sve više dušu „dragog hrvatskog naroda“. Tako nas je zvao naš Papa, sveti Ivan Pavao II. Za svoj je pontifikat izabrao zavjet, poruku, molitvu Bogorodici: geslo „Sav tvoj“, koje je preuzeo iz posvetne molitve Ljudevita Montfortskog (1673.-1716.) „Totus Tuus“. Taj čovjek koji je prije svoje svetosti pripremio mjesto na nebu našem mučeniku vjere kardinalu Alojziju Stepincu, molio je – kažu oni koji su za to pozvani – u tako dubokoj vjeri da je razgovarao sa osobom Isusa Krista, povjeravajući mu kako duboko ljubi njegovu Majku.

Marija nas grli i snaži, savjetuje porukama i čuva blagoslovom. Cijele godine, posebno u kolovozu, kršćanska lađa slijedi praiskonski ritam što valovljem more diže nebu, a nebo privlači moru. Bijele krijeste rasutih slanih kapi poklanjaju očipkane ukrase Gospinom liku u velikim procesijama, pa se sakupe u smiraj niti nanizane krunice. I zajednički i osobni hod za riječima: „Blagoslovljena Ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe Tvoje Isus“… Idemo Gospi, Madoni, Bogorodici…

Nosimo njene slike i kipove, ponavljamo molitve zapisane riječima, uglazbljene notama. Zahvalnost je to umjetnika za Božji poklon talenta, umijeća stvaranja. Ti izabrani ljudi nekim drugačijim svojstvima, posebnim sposobnostima prodiru prema savršenstvu kreacije svijeta, u kojem Marija ima središnju ulogu. Majka ljepote.Majka ljubavi. Majka vjere. Ona je pomogla Bogu da siđe među ljude kako bi nam rekao istinu, kad se sami nismo uspjeli uspeti k njemu, upoznati ga i nastaniti u besmrtnom nebu … Anđeli i umjetnici i dalje nam pomažu jer bogočovjek Isus Krist nije uspio, nije mogao, nije stigao ispuniti zemaljsku misiju. Ubili smo ga prije nego što smo osjetili, razumjeli, prihvatili poruku: gdje je Bog i kako do njega doći? Za nas je još prevelika, nesavladiva, nepojmljiva veličanstvenost Istine, iako stane u jednu malenu, gorku, slanu kap mora, suzu oka. Život je Svemira stvoren u utrobi Majčice Zemlje, u koju žile rijeka donose plodnu vodu nazvanu morem, a istog je sastava kao u maternici žene. Svaki je čovjek utjelovljena božanska ljubav, a ljudsko srce je jedino mjesto gdje Bog postoji. Isus je imao dvije sudbonosne poruke:

– ja sam Božji sin i vaš brat, a svi ljudi Božja djeca.

– Oca možete sresti i upoznati, zagrliti i s njim se u vječnost uzdići samo u svom srcu, kada iz njega uklonite prepreke ljudskih mana, pa ostane samo ljubav. Čista i bistra kao izvor voda. Plava i snažna kao zagrljaj neba i zemlje. Ta voda u danima stvaranja svijeta ulivena je u zemljanu posudu suzom bola od uboda na trn Kristove krune. Ta mala kap bila je dovoljna da napuni sve rijeke i mora pa su posebno dojmljive procesije što do svetišta Majke Božje putuju čamcima i brodovima. Zato je u crkvama (na ulazu u manjoj posudi, blizu oltara u većoj krstionici) ulivena sveta voda, solju začinjena, vjerom izmoljena…

Od gotovo nepobrojivih umjetničkih prikaza Madona diljem kršćanskog svijeta, samo je jedan umjetnički genij uspio prodrijeti do u srž suštine, naslikati bit svega svetoga svijeta: Vlaho Bukovac, crkva u Cavtatu, ulje na platnu, portret divnog lica Gospe sa suzom na obrazu. To je ta kap u kojoj je stvoritelj umočio pero i zapisao prvu Riječ, po kojoj je sve nastalo, i Marija iz Nazareta, prva vjernica –jer je povjerovala navještenju anđela. U crkvama Gospe od Anđelapočinju Marijanske pobožnosti mjeseca kolovoza. Tada se, na primjer, otočiću Badiji procesija uputi plavim morem, a otočiću Visovcu zelenom Krkom. Ima neke dobre jeke iz vijesti da je budući premijer hrvatske Vlade Andrej Plenković u tome sudjelovao u vrijeme kada Hrvatska vapi da sa ruba ponora pakla (koji je najavio i proveo Zoran Milanović) dobar vjetar okrene brod u suprotnom smjeru. Poruka ove rečenice nije politička, nego vjerska. Nikako tvrdnja, svakako nada.

Planetarni geološki arhitekt pripustio je podizanje razine Jadrana do visine da kopnom postane 1244 otoka. Kasnije je svetišta na nekima od njih sagradila vjera.

Otočić Visovac stvorila je rijeka Krka, obuzdavajući na jednom proširenom mjestu među obalama, naglu čud svojih virova i slapova, pa je još i u sredini tog mirnog „jezera“ uzdigla temelje budućeg samostana i crkve, u koju će svojim putem stići Gospa od Anđela. Prizor je predivan. Odzgo izgleda kao oaza tišine na zemlji, mjesto gdje silnice prirode od divote zaustavljaju disanje. A čovjek spozna da nije sam, niti „malen među zvijezdama“, kako se Tinu učinilo na nekom drugačijem mjestu. Pravi biser prirodnog i kulturnog sklada u okolnoj vodi odražava bujno raslinje i močno prastaro znanje, a nebu se i u dobrim i u lošim danima uzdiže vjera neokrnjena, neuprljana, nezaustavljena raznim napadima. Otočić ranjen u čistoći kao Gospodin sam, opstaje kroz 5 stoljeća neuništiv i čvrst te predstavlja jedan od temeljnih kamena opstanka Hrvata, čuvar nacionalnog identiteta, zvonik naše vjere. U toj utvrdi Neba, nikada odvaljenih vrata, iako ih je podlost pokušala razdvojiti, noćni lopovi obiti, čuvaju se svjedočanstva proživljenog kao zalog i uputa za budućnost. U suvremenom poimanju tolerancije koja je zapravo pravo na kaos i nered, sustavno se potire bogatstvo različitosti i vrijednost činjenica. Tako će po nekom scenariju Hrvati, Mađari i Turci, kao jednaki u svemu i bez računa prošlosti, zajednički „slaviti“ bitku kod Sigeta koju su Turci dobili a mi izgubili. A Visovac, i premnoga druga mjesta, pamte sve razloge ne za slavlja nego za komemoracije žrtava četiri stoljetnog turskog okrutnog haranja po našoj zemlji, prema našim mnogobrojnim žrtvama. Pred Turcima život se mogao spasiti jedino bijegom, pa su tako i franjevci iz Bosne pobjegli na Visovac. Od 1445. zapisan je samostan i Gospina crkva. Ali, molitvama mistika što pjevaju u tišini nije bio suđen mir, pa već nekoliko desetljeća kasnije franjevci u posljednji trenutak izbjegavaju smrt na lomači, novim ratom zapaljenog svega što su sagradili. U prvoj polovici 18. stoljeća ponovno se vraćaju, ponovno grade. U analima je posebno zapisana 1755. godina, kada je izgrađen – bunar. Od tada kameni zdenac čeka da sunce ispari svoj dio Krkinih voda, pa ih sakupljene u oblak povjerava Alkaru visina, koji će ga, sve do jedne kapi, izliti u sridu pojilišta za fratre, vjernike, posudu svete vode. Milina fratarskog posjeda, kojem se danas divimo, završena je točno pet stoljeća od prvog kamena temeljca, na tvrdoj podlozi koju je pripremila voda rijeke na svom putu prema moru. Dok mi površno pratimo, i olako prelazimo preko izjava turskog predsjednika o obnovi Otomanskog carstva u granicama koje je osvojio Sulejman veličanstveni (pa je za smanjenje našeg opreza komercijalni RTL dugo, dugo vrtio TV seriju po mjeri turske propagande), dok Bakir Izetbegović u suradnji da podmuklim hrvatskim izdajnicima crta karte BiH kao pomorske zemlje (jasno, posezanjem za našim morem) u fratarskim arhivima i memoriji na Visovcu stoji opomena na oprez. U međuvremenu, sad je trenutno doba mira, pa fratri radosno dočekuju hodočasnike i procesije jedinstvenoj slici Gospe od anđela, koja prikazuje kako Ju anđeli krune. Dolje prema jugu, gdje će u more stići stići i vode Krke, dva Stepinčeva anđela, na razdvojenim obalama čekaju Pelješki most kao krunu konačno povezane kopnene granice Hrvatske, preko našeg mora (ma što tko planirao, a netko obećavao).

Danas u svakoj franjevačkoj crkvi u vremenu od podneva 1. kolovoza do ponoći 2. kolovoza vjernici mogu dobiti potpuni oprost od grijeha.Sv. Franjo, osnivač franjevačkog reda, u maloj crkvici sv. Marije od Anđela talijanskoggrada Asiza, doživio je svoje obraćenje u novog čovjeka. Presretan što je primio Duh Sveti i zakoračio putem potpune vjere, zamolio je tadašnjeg papu Honoria III. da tu crkvicu preinači u „crkvu potpunog oprosta od vremenitih kazni“, što je odobreno 1216., dakle prije točno 9 stoljeća, a što je nažalost propušteno istaknuti na ovogodišnjim svečanostima. Spomen je to na sveca kojemu se, prema njegovu svjedočenju, ukazao Bog rekavši: „Franjo popravi krov crkve“. Jednom će se možda Bog ukazati sadašnjem papi (koji je uzeo ime Franjo, zbog čega su ga vjernici crkve opet napuklog krova dočekali kao veliku nadu) i uputiti ga, tražiti oprost Gospe od anđela. Jer, Papa Franjo, Kristov namjesnik na zemlji, počinio je grijeh čovjeka i crkve: nevinog čovjeka, velikog svećenika, mučenika i humanista zaustavio je na putu svetosti i osudio ga na ponovno suđenje. Taj zlosretni presedan dogodio se po nagovoru Srpske Svetosavske crkve, utvrdu četničke ideologije. I to je napravio nakon što je Stepincu sv. Ivan Pavao II. objavljenim blaženstom otvorio put svetosti, nakon što je papa Benedikt XVI., Stepinca opisao kao „uzor i svjedočanstvo kako može biti snažna ljubav prema svom narodu i duboka vjera u čovjeku“, nakon što je Vatikanska komisija završila proceduru i donijela odluku, a protokol od Pape samo očekivao datum i mjesto objave! Razmišlja li naše svećenstvo, koje je pohrlilo put Vječnoga grada, po stoti put podastirati dokaze i argumente o Stepinčevom životu i djelu, da ih Gospa gleda s male, jednostavne slike koju je Barbara Stepinac donijela u brak, pod kojom je novorođenog sina zavjetovala Gospi, uz koju je 30 godina molila i postila da joj sin postane svećenik, a po smrti ostavila da ga čuva? Umirao je s pogledom na Majku Božju, sin majke Barbare, nadbiskup Majke svih hrvatskih crkvi Zagrebačke katedrale. Čuje li, razumije li papa Franjo užas da ga citira sotonist, komunist Zoran Milanović, koji je Stepinčevom narodu najavio pakao? Morat će jednom, nekog 1. kolovoza, točno u podne ući u franjevačku crkvu i ostati u ispovijedanju, pokori i molitvi za oprost grijeha Gospi od anđela, do ponoći 2. kolovoza. Ako će onaj tko o oprostu odlučuje malo zastati, jer grijeh je velik, prevelik – ljubav iz spaljenog Stepinčevog srca zauzet će se za njega. Zato je Alojzije Stepinac svet, a Jakov Blažević i papa Franjo nisu. Oboje su previdjeli, ili nisu marili, s kim tikve sade, koga slušaju, kome se dodvoravaju. Jedan kao smjerni komunistički izvršitelj, drugi kao ekumenski pregovaratelj. Velikosrpski intelektualac i nacionalist Dobrica Čosić reče: „Srbin laže, to mu je od Boga“. Na Vatikanu je razmisliti o razlogu te strašne Božje kazne, kojemu je usprkos tom II. Svjetskom ratu hrvatski su komunisti, pod snažnim utjecajem četnika, vođeni ideologijom koja je religiju proglasila opijumom za narod, ubili 654 svećenika, redovnica i redovnika. Više nego u svim komunističkim zemljama zajedno. Da povijest nije učiteljica života, nego ponavljačica već viđenog i doživljenog, dokazuje Domovinski rat – repriza prethodnih agresija divljaka, koljača, pljačkaša sa istoka. Scenarij je napisan i potpisan od strane srpskih akademika i najviših svetosavskih svećenika. I opet je na meti bila najveća hrvatska snag – Katolička vjera, crkve i relikvije, svećenici i vjernici. Naš drevni vjernički narod molio se Majci Božjoj za pomoć i spas, dok su bombe razarale svetišta, a iživljavanje nad Bogorodicom bilo rezervirano za izabrane delije.

U Ćilipima su Josipu i Isusu po kratkom postupku presudili odsjecanjem glava – eto ih na spomen i opomenu pod nogama njihovih kipova. A onda je na red došla Majka Božja, njezino mučeničko i perverzno ubojstvo. S predumišljanjem. S porukom. Dugo, strpljivo, precizno zarezivanje žiletom po rubu bjeloočnice kako lice ne bi puklo u običnu ruinu. Neka ostane lijepo, a slijepo. I ona stoji na nekadašnjem veselom oltaru Svete obitelji. Kad se dublje zagleda u te crne duplje, one prestaju biti stravične, već tajnama dubine svete i majčinske ljubavi, kao da nas sada još bolje vide. Sasvim sigurno je propust crkvenih vlasti da nam horde turista bauljaju crkvama, u kojima nemaju što tražiti niti uspiju išta vidjeti. Kada je jedna grupa Talijana zamjerila don Jozi Barišiću što unakažene kipove nije sklonio, jer, „slučajne posjetitelje sablažnjavaju, a mogli bi izazvati i netrpeljivost“, dobili su primjeran odgovor. Ali su ipak remetili mir crkve, prostora koji svjedoči veliki zločin, patnju i tugu hrvatskih vjernika.

U podrumu jedne kuće, u nekoliko centimetara ljudske krvi – a radi se o izmasakriranoj Škabrnji – pronađen je kip Majke Božje koja u naručju drži Isusa, odsječenih glava, a u vratu zabodena sjekira kojoj je umorstvo izvršeno. Na dršci je urezano 6 tzv. recki, četničkih trofejnih znakova za svaku usmrćenu žrtvu. Gospa i Isus nisu dobili svoje recke, ali im je zato sjekira ostala za uspomenu. Blagopokojni kardinal Kuharić primio je tužnu grupu vjernika koji su mu svoju Gospu donijeli zamotanu u staru deku. Smjestio ju u kapelici sa lijeve strane ulaza u nadbiskupski dvor na Kaptolu, omiljeno mjesto za privatne molitve kardinala Stepinca, odakle su ga uhapsili i odveli na njegov križni put. Kuharić je dugo gledao stravičan prizor, na koljenima pred oskvrnutim kipom molio i preporučio Škabrnjanima da ju sačuvaju kakva jest, a on će im poslati novi kip. Tako i bi.

Četnici i pročetnička JNA zauzeli su hrvatske Ade na Dunavu, guste šume hrasta lužnjaka, gdje su naši Slavonci vozili svinje na žirenje, prešli rijeku u zločinačkoj namjeri. Da nije bilo spretnosti i odlučnosti Branimira Glavaša, svi bi izginuli. Poslao je šlepove, snimke koje smo mi i svijet vidjeli, svjedoče o užasu bijega, i patnji za domom, i strahom od smrti. U žurbi, gunguli, panici, tek su po iskrcavanju na relativno sigurno mjesto spoznali da su zaboravili svoju Majku Božju Aljmašku. Bez nje bijeg nije spas. Glavaš je ponovno našao rješenje. PosredstvomUnprofora tri je dana pregovarao sa neprijateljem, (koji je u međuvremenu zauzeo, opljačkao i uništio sve što se moglo) i uz cijenu puštanja zarobljenih četnika dobio Gospu i odnio ju njenim vjernicima. Čuvala ih je u progonstvu, a poslije rata pomogla obnoviti crkvu, Aljmaš, pokrpati tužne živote, smiriti napaćene duše.

U najdubljoj hrvatskoj rani Vukovaru srušeno je sve. Među razmrvljenim ostacima nekada velebne crkve sv. Filipa i Jakova, na vlažnom podu dvorištva punom krhotina leži izgoreni rub nota i teksta „Ave Maria“. U hodniku prema biblioteci, koja je uglavnom sačuvana zahvaljujući kestenovim deblima, koja su vani u parku na sebe preuzimala granate, cijela galerija invalida vukovarskih svetinja – kipovi, raspela, kaleži, ploča groba u kojoj je bio sakriven sv. Bono… Usred ruševina, posebno je mila i sućuti bliska, teško uništena malena ljupka crkvica Gospe od hrasta, posvećena ljubavi i zahvalnosti Slavonaca – svom ponosu, čije hrašće bura vije u stihovima naše Himne.

Svi svjedoci, od čudom preživjelih stanovnika do svjetskih forenzičara, ne mogu nači riječi za nezapamćeni masakr 48 ubijenih civila, koji je jednako užasnuo one što o ratu nisu ništa znali i one koji su prošli sva bojišta svijeta. Kažu da to što su vidjeli u njima zauvijek mijenja percepciju ljudskog bića. Ceste, podrumi i kuće bili su pokriveni leševima koji su klani noževima, odsjecani sjekirama, rezani motornim pilama. Svećenika su tako raspolovili obješenog za drvo. Koliko će vremena proći, koliko molitvi treba izmoliti da se barem na kratko zaborave scene kada su četnici šutali nogama odrezane glave ili kada je Ranko Lukić masakrirao Marka Vukovića pa četnicima dao nož da ližu uz riječi„probajte kako je slatka ustaška krv“. Voćinska crkva, od davnina poznato marijansko svetište nakon 600 godina postojanja potpuno je uništena. Raznjela ju je eksplozija 6 tegljača streljiva uskladištenih u njoj, a kamenje je letjelo kilometrima uokolo. Spašena slika Gospe, čuvana u izagnanstvu u požeškoj biskupiji i temeljni kamen koji je blagoslovio Ivan Pavao II. pomogli su da se crkva obnovi u izvornom obliku. Četiri zvona sa 38 metara visine zvone svakoga dana u slavu Boga, u slavu mira, u zahvalnost žrtvi hrvatskih branitelja. Njihova jeka ponavlja riječi general bojnika Slavka Barića: „U Voćinu se dogodio prvi značajni uspjeh Hrvatske vojske, prva pobjeda, prvi put iskazana snaga i nada da ćemo osloboditi cijelo državno područje.“

Onda, opet jednom, a to je sada, prođe vrijeme ratovanja i nastupi privremeni mir. Ovoga ljeta godine 2016. kolovoz je vrijeme posebno snažnih Marijanskih molitvi, hodočašća, hodom čašćenja Isusove i naše Majke. Poslije Gospe od Anđela na samom početku mjeseca, točno u sredini. 15.-og dana blagdan je Velike Gospe, svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Prema katoličkoj teologiji, kojoj prethodi tradicija stara gotovo kao samo kršćanstvo, Marija je uznesena na nebo dušom i tijelom. Diljem domovine vjernici hrle „Rajskoj Djevi Kraljici Hrvata, našojMajci, našoj Zvjezdi sjajnoj“. Našoj čuvarici, najodanijoj odvjetnici, zagovornici kod Spasitelja, utječemo se od davnina, pa smo stigli, htjeli i mogli sagradit joj osam katedrala, preko 1600 svetišta, od kojih su najpoznatija 24 u domovini, u Hrvata izvan domovine 11, i neće se pogriješiti listi dodati 5 najvećih svjetskih postaja Marijina ukazanja, jer se među milijunima hodočasnika često nalaze i Hrvati.

U prirodi se vrijeme lagano, ali neumitno mijenja. Još se za rijetki otpadnuti list može tumačiti da je to od vrućine i suše, ali sve uporniji „treninzi“ lastavica pred seobom na jug Afrike, najavljuju jesen. Za vrijeme te primopredaje dozrelih plodova i njihove berbe nove procesije i hodočašća pripremaju se za blagdan Male Gospe, na spomen Marijinog rođenja 8. rujna oko 20 god. pr. Kr. Rođenje je pretkazano i navješteno u Starom Zavjetu, a porodila ju je sv. Ana, „očuvana od svake mrlje istočnog grijeha od trenutka svog bezgrešnog začeća“.

Vjerujemo da je Marija, čista djevica, primila Duha Svetoga od samoga Boga, pa nebo i zemlja stvoriše bogočovjeka, spasitelja Isusa Krista. I tako se usred putenog, strasnoga ljeta, koje budi sve tjelesne sokove iporive, raskošno prostire i vjera, u punom sjaju i otajstvima nespoznatim niti poslije 2 tisuće godina. To nije nedostatak ili izvor sumnje – jer vjera nadvisuje ljudsku nesavršenost! Primiti dar vjere pretpostavlja poniznost pred grandioznošću svemira, zahvalnost za dar života, stalnu težnju spoznaji uzvišenijeg, očekivanje izbaviteljskog utočišta nade. Vjera je i ljude sa grane spustila je u veličanstvenu civilizaciju… Tako je barem bilo do nedavno, i ne zna se točno kada se vrijeme počelo kvariti. Da li je samo pretjerana sumnja, neutemeljeni strah i površno priviđenje ili je ovo što gledamo po cijelom Globusu – kraj – nestajanje stvoriteljskog smisla čovječanstva? Izmiče nam tlo pod nogama, napuštaju nas nebesa. Bez blagoslova i sidra smo bespomoćni smo, dok na upražnjeno mjesto dolazi ono što je bilo prije vjere u Boga i nade u spas – golemo, crno, ružno, prazno Ništa! Glavnu riječ preuzeli su neznalice, nevjernici, neznabošci, nesretnici kojima je uskraćena milost Vjere kao kompasa za plovidbu oceanom ponuđenog vremena i ograničenih šansi. Vjere kao kapetana koji se svakoj oluji, pritajenom grebenu, opasnom gusaru samo smiješi, znajući da brod i nas putnike neće ugroziti ni jedna prepreka, zamka, opačina.

Danas, priznali mi to ili ne, stojimo zbunjeni, sluđeni, zabrinuti na pustoj obali, gledamo kako brod tone, kapetan se utapa, oluja prijeti gromovima, a razbojnici sa crnom zastavom „ukrašenom“ mrtvačkom glavom, poput one četničke u Vukovaru, nezaustavljivo se iskrcavaju u naš svijet, civilizaciju, kulturu, običaje i norme. Iz bezimenog ponora, bazdi zadah smrti, huči jeza mraka pa to prodire u naš razum i osjećaje, gasi svjetlo smisla i boje radosti. Nevidljive crne usne sišu sok iz svega što je vrijedno. Jeziva je upornost sotonista, ali je još stravičnija pasivnost napadnutih normalnih ljudi. Sami, zarobljeni u zemaljskom tijelu, prestravljeni otkucajima ure trajanja, dršćemo u iskonskoj stravi pred bezdanom iz kojega nema izlaza, jer je dublji od svake visine duha. Kad se razdere duša, razjapi crna pukotina ništavila, otvoren je put iskonskoj tami koja neobuzdano suklja, prodire kroz sve prepreke ljudskih dostignuća, pergamene Evanđelja. „Sila nečista“ ruši hramove, gasi svjeće pred slikom Bogorodice. Niti jedna propovijed ne može osunčati zamračeno srce čovjeka u kojem je od tuge umro Bog. Ničega nema, tek sablasna tišina pustoši, kroz koju tutnje neurotični decibeli i bliješti dijaboličko šarenilo. Jeftina ambalaža ljudskoga ološa, koji ljubomorno, pakosno uništava ljudskost – jer im je izmakla. Kad ne možemo Mi, neće ni Oni….

Čime se suprotstaviti praznom pogledu ništavila, kako neshvatljivom dati smisao, a neumitnom njegovu istinu? Lako i jednostavno, ali ne bez Kristovih muka. Trnova Kruna koju nam je sotona nabio oko glave, kao jedinu uspomenu iz svijeta koji nestaje – što više steže to više boli, što teža biva to više ranjava. Dobro je tako, treba samo mirno držati glavu. Sasvim mirno. Sasvim tiho. Ni treptaj trepavice, ni pisak uzdaha. Ne smijemo izdati svoje prisustvo. Valja se pritajiti do granice nepostojanja – dočekati usred mraka svjetlo, usred bezdana nadu, usred smrti spasenje. Samo mirno. Samo strpljivo. Dogodilo se već jednom, možda, opet će. Prva ili posljednja suza, svejedno. Važno je da se spusti na miomiris ružine latice, pa se lagano zakotrlja preko baršunastog ruba. To je trenutak u kojem valja naći snagu posljednjeg truna Božje ljubavi zaostaloj u kutu našeg hladnog srca – i pomoću njega izmoliti da kap u kojoj čitav Svemir padne na vrh trna… Eto! Ponovno se razlio svijet, more, valovi – kojima – dok se uzdižu, brod vjere plovi velikim procesijama, a kada se spuštaju sidri u malim krunicama. Gospa nas grli. Isus nam maše. Vjera u spas je rođena!

Za sada o tome ništa ne znaju monstrumi Novog svjetskog poretka, koji su Globus pretvorili u hram Zlatnom teletu, pa utjerali trgovce dušama, idealima, ljepotom da sve to rasprodaju, mešetare, lihvare, profitiraju, orgijaju. Za sada o novoj kapi koja je napojila žednu Vjeru, ništa ne slute robovlasnici na tribinama ispred kojih defiliraju sulude kreacije ljudskih spodoba – nakaze, izrodi, klonovi… face izgubljene u prostoru i vremenu, mozga prikopčanog na telekomunikacijske sustave, osobnosti izbrisane nadzornim kamerama, tijela sve bolesnijeg od otrovne hrane i lažnih lijekova. Imaju samo par preostalih Judinih škuda u džepu, pa se prenemažu kao dvorske lude, moleći još. Iz nekog zaostalog opreza tajnih službi, potrebnih svim ludim režimima, kao mjera predostrožnosti smišljen je i zakonski obračun sa religijom. Europa katoličanstvo briše iz svojih temelja, Putin vjeru zabranjuje u javnosti, Englezi pak, za sada, zabranjuju samo katoličku vjeru jer „to traže ostale vjerske zajednice“. Muslimani su krenuli u ratove do istrebljenja oružjem i nasiljem, Židovi novcem i medijima… vjere udaljene od zapadnog svijeta gledaju i uče…Mi znamo da smo uz vjeru u Boga nepobjedivi, ali neiskorjenjiv crv sumnje traži dokaze, traži čudo. Tko traži – nađe. Eto čuda pred nama u vrelom kolovozu hrvatskih procesija Mariji iz Nazareta. Svuda uokolo zatvorene crkve, raspušteni vjernici, napuštena vjera. A u nas jača u zajedništvu velikih Marijanskih blagdana. Valja to čuvati kao onu prvu kap na Božjem dlanu. Grijeh je dopustiti da nas ljudska nesavršenost sputava, ne reagirati na jalove tlapnje i tupe sprege, ne pružiti otpor nepravdi. Krist nam je propovjedao: Ne bojte se! Jasno, koga bi se trebala bojati Božja djeca? Za besmrtnost, kojoj se nadamo, nije presudan oblik duše, već njen dokaz u snazi i djelu čovjeka:

Stepinac nije kriv, nego je svet. Sotoni ne bi smetali da ima sve grijehe ovoga svijeta, ali ga smeta što nema nijednoga.

Pozdrav „Za dom spremni“ nije kriv, nego je svet! Sotoni ne smeta poražena NDH, nego pobjednička suverena Hrvatska, koje ne bi bilo da smo se u ljubavi prema svom narodu dali od ikoga natkriliti i da nismo bili spremni za dom poginuti.

U cijeloj našoj povijesti nije bilo strašnijeg napada i ozbiljnije prijetnje nestankom Hrvata od današnjice. Sotonisti nam skidaju sveca sa neba. Globalisti nam glođu ostatke ostataka. Izdajnici rasipaju posljednje naznake ponosa i zalihe narodnog blaga.

Ali mi imamo konja vranog za trku pobjede. Mi znamo da je silom napadati duh, isto kao u zamku pakla hvatati sunčeve zrake, jer čime god ih pokušali prikriti, one se uvijek pojavljuju odozgo. Valja imati sreću, blagoslov, poklon od Boga, pa imati vjeru! U trenutku rođenja u tom malenom odsječku vremena vjera jest ili nije, ugrađena u novog čovjeka. Čitava igra, beskrajna i nerješiva, kroz koju su istraživali milijuni pokoljenja, je riješena. Od davina ljudski um traži istinu. A ona je jasna kao suza na obrazu prelijepe Madone Vlaha Bukovca, u crkvi Cavtatskoj: Bog je ljubav, a ljubav je svrha života. Samo u toplom pulsirajućem srcu živog čovjeka i Bog živi. Postoji i uživa u svom djelu… I ovoga ljeta u nekom skrivenom kutku Lijepe naše domovine sjedi Stvoritelj na panju i promatra leptira kako ispunjava svoju ulogu sa popisa svih stvorova i pojava. Sakuplja kapi sa mirisne latice ruže pa ih nosi na paukovu nit razapetu u obližnjem grmu. Zajedno, tankim ticalima dva kukca vježbaju nizati krunicu. I Bog i čovjek, cijelo vrijeme sakriven iza prastarog debla, znaju da li je leptir slučajno ili namjerno ostavio jednu kap. To i nije važno, glavno je da se dogodio taj „propust“. Bog čeka da čovjek izađe iz zaklona, prati ga pogledom dok prilazi ruži i kad prepozna pjesnika blagoslovi ruku koja će pero umočiti u „zaboravljenu“ kap i napisati pjesmu Gospi Mariji.

Gospa Marija

Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio,
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,
Kojim ću i onda slatko tepati,
Kada ću za plotom možda krepati.

Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj, Kroacijo,
Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen!

(Antun Gustav Matoš)

Branka Šeparović/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo